Sretan praznik rada - bez rada!
petak , 28.04.2006. 
Pioniri i pionirke, omladinci i omladinke, radnici i radnice, poštena inteligencijo,
svima vama želim sretan Prvi maj.
Provedite ga kako želite (pred televizorom, na livadama i dekama, jezerima i morima), družite se i veselite, ali nikako nemojte raditi, zaslužili ste.
Drugarica Tedica
komentiraj (8) * ispiši * #
Moja Belka - kujica s invaliditetom
srijeda , 26.04.2006.
Pisala sam već prije o našoj Belki (ova njuška gore). Udario ju je prije skoro tri godine auto na Petrovoj i otada je s nama. Htjeli su je ubiti, ali nismo dali. Prošli smo operaciju kralježnice, akupunkture i još svašta-nešta, ali je unatoč našem trudu i svojoj volji ona i dalje nepokretna.
Gluposti pričam - pokretna je ona itekako, vrlo živahna i vesela, ali stražnje noge ne koristi. Može ustati i stajati neko vrijeme, ali kad potrči, ostavi ih za sobom, ne koristi ih.
Meni je to na početku bilo dosta traumatično, ali naučila sam živjeti i s mijenjanjem pelena i čišćenjem rana jer je nemirna i često se povrijedi. Ma, cirkus s njom, uglavnom.
Stalno smo odgađali priču o nekim invalidskim kolicima za nju jer smo se nadali da će ipak prohodati. S vremenom su joj mišići oslabili i mislim da nema šanse da ikada trči na sve četiri.
Zato smo se dali u potragu za nekim kolicima koja bi joj omogućila veću pokretljivost i izlaske van. Kako mi živimo u samom centru grada, ona je zatvorena u naša četiri zida i zapravo mi to najteže pada. Stalno maštamo o nekoj kućici i livadici gdje bi mi se Belka mogla smucati bez zgražanja ljudi i samopovređivanja. Jednog dana kad dobijem na lotu(koji nikako da počnem igrati) kupit ćemo nešto takvo, a sada nam ostaje samo rentanje. O tome nekom drugom prilikom.
Bunkić si dao truda surfajući i pronašli smo stranicu Doggon' Wheels
Nemoj da sad čujem neko zgražanje ili neodobravanje!!!
Ti đukci su sretni jer ponovno mogu hodati, trčati, loviti loptu i zapravo normalno živjeti, što je najvažnije.
A zbilja nije skupo. Za Belku bi nas kolica stajala sve skupa shipping & handling oko 600 eura, što stvarno nije skupo. Dobro, kako trenutno financijski grozno stojimo, još uvijek joj to nemremo priuštiti ali hoćemo uskoro sigurno. A tražimo i neku kućicu u okolici. Fokusirali smo se na onaj dio iznad Črnomerca jer je blizu gradu a ipak selo.
Da mi živimo u nekoj normalnoj zemlji, ja bih Belku mogla s tim čudom od kolica staviti na lajnu i šetati gradom, ma i zagrebačkom špicom ako treba (ako bi me netko natjerao) bez pol frke. Ovdje i danas neeeeeeeeee, naravno. Zato i tražimo neku kućicu negdje izvan grada da ne moram strahovati od imbecilnih susjeda koji mi me prijavili murji da znaju koliko životinja imamo.
Eto. Zahvaljujući Dobroj sad imam sve zveri u digitalnom formatu a lijevo gore sam ja friško probuđena.
Još samo nešto. Pogledajte ovu fotku i probajte se ne razniježiti.
Ako vas ovo ne dira, kliknite na Back u gornjem lijevom kutu monitora i nemojte se nikada vratiti.
komentiraj (13) * ispiši * #
Breme vikenda
ponedjeljak , 24.04.2006.Kasnim sa svime na poslu pa nemrem dugo, ali dosta toga se nakupilo pa se moram isprazniti.
Vrlo važan također je apdejt o zdravlju. Mome. Je, bila sam kod doktorice. Ona misli da malo pretjerujem s panikom oko tlaka al nek pratim pa ako stalno bude iznad 130 nek opet dođem. Smirio mi se tlak. Sve češće pokazuje idealne vrijednosti. Hmhm.
Ali se u međuvremenu moram brinuti oko drugih stvari. Bili smo jučer kod prijatelja u jednom vikendaškom naselju kraj Zagreba. Jako sam se radovala cijelom cjelcatom danu koji ću provesti daleko od betona i smoga.
I bilo bi idealno da me tog trena kad smo izašli iz auta nije uhvatilo kihanje i kašljanje... To mi se još nikad nije dogodilo. Nisam mogla prestat. Oči plaću, nos curi, za poludit. Skužili smo na je neka alergija posrijedi, naravno, al bilo mi je ful čudno, tako odjednom. Kad bi ušla u kuću, sve 5, ali vani za poludit. Tako da smo uglavnom bili unutra što je bila prava šteta jer je vrijeme bilo fantastično. Malo smo prošetali po rubu šume, ali sam mislila da ću dušu iskihati i isplakati.
Nekako sam se nadala da će mi u ZG biti ok, ali nije, evo i jutros šmrcam i kišem. Kontam si, doktorica mi radi popodne pa ću otići, nemrem ovako, sva sam natečena ko da sam plakala pet sati. Molim drugaricu Vulgar za savjet i pomoć. Šta sad cvjeta? Šta je in? Jel se može alergija tako đubretaski pojaviti niotkuda? Nikada prije nisam ni na šta, baš nikad.
Jedini plus su turbo natečene usne pa sad zbilja izgledam ko Angelina, glavom i usnama!
Skoro zaboravih i ovo zabilježiti. Sjedim u svojoj omiljenoj birtiji na Frankopanskoj. Nije da reklamiram al ajde, Donji grad se zove. Prava pajzla, al imaju svu moguću dnevnu, tjednu pa i mjesečnu štampu pa često tamo uživam čitajući časopise koje inače ne kupujem al nije da me ne raduje besplatno pročitati svježe tračeve o svim zvijezdama i wannabe zvijezdama. Uz dooobru kavu u ugodnom društvu same sebe. Baš mi paše, nemrem si pomoći.
Nego da se vratim, opet sam odvezla u krivom smjeru. Čituckam dakle tako i priđe mi jedna djevojka, prodaje knjige.
Odmah se narogušim, kao i na prosjake, ne da ne bih kupila knjigu (ili dala koju kunu for that matter) nego nikada nemam novaca (dobro, prosjacima uvijek dajem, jedan tip mi je svojedobno rekao: a to ste vi, pa jucer ste mi dali, ne morate danas, hihihi).
Prodaje Enciklopediju životinja (probala sam je sad naći da stavim link, al nemrem se sjetiti izdavača, peh). Ja odmah započela s kuknjavom, bi ja kupila ali bez para sam stvarno, časna pijonirska.
Veli ona da dođe samo 90 kn. Pogledam u novčarku, u njoj 200 kn, pa mislim ajde, Bunko će se razveseliti a i zbilja nemamo niti jednu enciklopediju životinja. Platim al ona ne prestaje, reklamira, lista mi po životinjama i pokazuje. Pitam je da mi pokaže neke medvjede, jer volim medvjede a i sama sam jedan. Ona se smije i otvori na stranicu. I ona voli medvjede. Kažem joj da mi je Tedica (po Teddy Bear) nadimak. Ne znam šta mi bi da apsolutnoj strankinji odajem povjerljive podatke ali i inače imam problem s takvim situacijama. A cura ni 5 ni 6 nego: "Imate vi blog?"
E skoro sam pala pod stol.
“Daaaaaa… a vi ste??”
Nije mi htjela reći, bezobrazna blogerica jedna, veli samo da ima blog i da je čitala moj. Sad ti mene kopka tko je to! Čudno mi bilo. Osjećala sam se gola. A ona u hidžabu. Nije fer. Ej, ti prodavačice, de mi reci tko si? Bilo bi dobro znati 
.
komentiraj (10) * ispiši * #
Žuti žutuju, a rumeni putuju
utorak , 18.04.2006.Čini mi se da sam ja jedna od ovih rumenih! Jebemu, baš me neka frka uhvatila. Ja skoro nikada nisam bila bolesna. Ne računam redovite prehlade u zimu i alergiju na sunce. Nisam nikada ni obraćala pažnju na vlastito zdravlje.
Mada očito imam razloga. Tata mi šećeraš, mama ima neka ginekološka sranja s cistama, polipima. Bake tlak. Ma, šta god hoćeš.
Moj Bunko već više mjeseci pije tablete za visok tlak tj. protiv visokog tlaka zato što ima visok tlak, naravno, zašto bi inače pio tablete.
Loše se osjećao, stiskalo ga u prsima, krv mu išla na nos, baš grozno. Obični liječnik rekao da nije ništa, ali jedna kolegica preporučila jednu kardiologinju privatnicu kojoj smo ostavili hrpu para, ali je zato u dva dana Bunko obavio tri ultrazvuka, dobio hrpu nalaza i dijagnozu hipertenzije. Uh...
Elem, kako je Bunko vrlo nemaran oko svog zdravlja (znam da čitaš pa podcrtavam) nije išao do doktorice na kontrolu sve do prije prošlog tjedna i žena se zgrozila jer si nije čak ni tlakomjer kupio.
Mislim, nije da nismo imali tih 600kn (najjeftiniji koštaju toliko, pa nek si kupi tko može), ali uvijek se lova potrošila na nešto drugo. Bilo mi baš krivo što smo ispali takvi kreteni, pa sam u subotu, čim mi je sjeo honorar za prijevode, otišla u ljekarnu i kupila tlakomjer.
E, od subote si mjerimo tlak svako malo i Bunko i ja i gle čuda - Bunko niti jednom nije imao tlak ni blizu savršenih 120/80, nego ispod prosjeka, uglavnom oko 105/70!
Ne znam šta da mislim?!
Jel' moguće da mu je od tableta tako pao tlak. Prije šest mjeseci su mu prosječne vrijednosti bile blizu 200. Strašno!
A još zagonetniji je moj tlak. Niti jednom nisam imala niži od 135/90. Uglavnom tu negdje visoko iznad idealnih 120/80.
Usrala sam se. Gledam na netu rizične kategorije i nalazim se u svakoj. Oćeš pušenje, žderanje, nekretanje, biraj!
Ne moram ni reći da smo uskršnji vikend proveli osmišljavajući novi sistem prehrane.
Baš me panika uhvatila. Čekam 17h da zbrišem s posla do doktorice ajajajajjjjajajajjj. Strah me. Jako.
Tedica Jeremija
komentiraj (19) * ispiši * #
Komunikacija u susjedstvu
srijeda , 12.04.2006.Često se pitam zašto neki ljudi ne znaju "normalno" komunicirati.
Ne znaju se ponašati u nekim situacijama. Barem ne onako kako bih se ja ponašala.
Imam jednu susjedu tu u Zagrebu, par godina stariju od mene.
Poput mene je Osječanka, studirala u Zagrebu i ostala. Za razilku od mene podstanrke, starci joj kupili stan, dobar auto, ima posao, živi sama ali kužim da izlazi. Dobro, sad već tračam i sve to nije bitno, ali sve to sam saznala od zajedničkog zubara kojem se svojevremeno upucavala.
Prva glupa situacija s njom mi se dogodila još prije dvije godine, kad smo se doselili u ovaj stan i kad nam je pukla cijev za vodu u zgradi pa su svi susjedi izašli. tada sam sve i upoznala. I nju.
Po naglasku sam skužila da je Osječanka (a vidjela i osječku registraciju auta he-he) i naravno da sam je morala nešto pitati.
Ja: „Oprosti, jesi ti možda iz Osijeka?“
Ona: „ Da.“
Ja: „I ja isto!“
Ona: „Dobro.“ (već sam tu požalila da sam je išta pitala, ali nisam stala)
Ja: „A otkud si iz Osijeka?“
Ona: „Sa Sjenjaka.“
Ja: „Ma da???? I ja isto. Koja fora. Baš super. Baš čudno da te ne znam?! Ti nisi puno starija od mene, jel?“
Ona: „Da.“
Onda sam vidjela Bunkov pogled, onaj „Daj, vesela moja Slavonkice, nisu svi druželjubivi kao ti.“
Ne znam, meni bi bilo normalno da je i ona bila zainteresirana za mene kao i ja za nju. Ali problem je u meni vjerojatno. Za ovih pet godina upoznala sam vrlo malo Osječana u Zagrebu pa se svaki put oduzmem od sreće kada nekog upoznam. Odmah me uhvati neki nazovimoga lokalpatriotizam i išla bih s njim/njom na kavu i pričala o Osijeku, ljudima koje znamo, mjestima gdje smo izlazili.
Zato što mi fali Osijek. Naglasak, temperament, toplina. Previše brijem. Nije da ne volim Zagreb. Obožavam Zagreb. Zaista. Sve što najviše volim mi je u Zagrebu.
Ali jedan dio mene zauvijek ostaje u Osijeku. Moje uspomene, obitelj, prijateljice i prijatelji, kuća, parkovi, škole, promenada i Drava. Drava mi jako fali. Ovdje nemam rijeku, jer Savu nisam doživjela. Tek sada zapravo razumijem gastarbajtere koje se okupljaju u „zavičajnim klubovima“. Znam da zvuči glupo ali tako se osjećam.
Najviše volim kada netko od mojih dolazi u Zagreb. Poslovno uglavnom. Pa se nalazim s njima na kavi na Cvjetnom na primjer i uvijek imam premalo vremena da im pokažem sve što volim u Zagrebu. Nekad ih samo slušam i gledam i uživam.
Ali nisam ovom prilikom htjela o tome, nego o ovoj susjedici koja me nervira. Baš nervira.
Ponekad pretjerujem s takvim sitnicama, ali one su dio mene i ne mogu se promijeniti. Ja sam osoba koja priča, pričucka, bezeveze laprda i s tetama u Konzumu, i s kumicama na placu i s curama u pekari. Pozdravljam i poštara i konobare kad ih sretnem negdje na ulici. Kužim da je to u Zagrebu malo čudno ali navikavam se. Veliki uspjeh mi je bio kad me teta u pekari oslovila sa „susedica“. Došlo mi da je izljubim.
Tako da stvarno ne kužim ovu susjedu.
A vrhunac njezinog odvratnog ponašanja se zbio ovih dana...
Petak. Vraćala sam se iz šetnje s psima. Dvorište je bilo prazno kao i inače u petak poslijepodne kad je birc u našem dvorištu zatvoren.
Ugledala sam komplet ključeva na podu. Jedan je bio od auta, Toyota znak na njemu, znači njezini ključevi. Uzela sam ih i otišla joj ih odnijeti. Zvonila sam i ništa. Onda sam skužila da su rolete spuštene i da nije doma, pa sam otišla gore u stan i na komadić papira joj napisala da sam joj pronašla ključeve i da dođe do mene po njih.
Navečer sam imala neki dogovor i morala van. Bunka nije bilo. Sekirala sam se da će doći do mene a mene neće biti pa će se uspaničiti, tako da sam ponovno otišla u stan i na drugi papir joj napisala da moram van pa ću joj ključeve ubaciti u poštanski sandučić.
Prvo sam se naravno uvjerila da ključ od sandučića i ključ od stana nisu na ovim ključevima.
Mislim, fakat sam se pobrinula za sve.
Vratila sam se oko ponoći, nje i dalje nema. Došla subota, nedjelja i ništa. Valjda je otputovala u Osijek pa ni ne zna da je izgubila ključeve.
Razmišljala sam kako sam prava junakinja jer joj je za sve to vrijeme netko mogao provaliti u stan, drmnuti auto i slično.
Žena se u ponedjeljak vratila. Vidim, rolete podignute, moje poruke nema. Znači tu je.
Ali ne dolazi da mi zahvali. Nema ni Mercy čokoladica kojim sam se radovala, nema ni Roma koji mi pod prozorom pjevaju pjesme zahvalnice. Ništa.
Jučer (utorak) je sretnem u dvorištu. Pozdravim je širokim osmjehom pobjednice i junakinje.
Ja: „O, vratila si se?“
Ona: „A-ha“.
Kimne glavom na pozdravi ode.
Ma, znaš šta… došlo mi u tom trenu da je zveknem po toj rudlavoj crvenoj glavi da odleti. Kakva gadura!
Trebala sam joj uzeti auto i vozat se cijeli vikend pa ga u nedjelju navečer, kad ispraznim rezervoar, ostaviti negdje u Dubravi. Vozila bih u gumenim rukavicama, kapi i skafanderu naravno, gledam ja CSI i slične serije.
Trebala sam joj ući u stan, pojesti sve iz frižidera i biti na netu cijeli dan.
Svašta sam trebala, ali nisam.
Rekla sam joj: „Pa, dobro nam došla natrag.“
komentiraj (18) * ispiši * #
Spajdertedica planinarka i plivačica
utorak , 11.04.2006.Vikend provela s B.a.B.a.m.a. na Sljemenu i bilo je lijepo, čak prekrasno, iako kćeri ravnice teško padaju usponi pa je svako malo bilo puf-pant.
Nakon nekog vremena se navikneš pa više nije tako teško. Možda bih se sada mogla uputiti i na Kilimanđaro, who knows.
Vozila sam se i žičarom prvi puta u životu!
Iako sam odrasla na petom katu i još kao mala pomagala mami širiti veš kroz prozor, uvijek sam se užasavala visine.
A djeda mi je bio pilot buahahaa.
U žičari me začudo nije bilo strah. Gledala sam to drveće odozgo (brat bratu i sestra sestri visina je oko 100m iako mi se činilo i više) i mislila da ću, ako se kabinica otkači jer se tip pored mene stalno meškoljio i ljuljao, u maniri Spajdermena jednostavno doskočiti na neko drvo i onda se lagano spustiti.
Čak sam gledala i kako su grane raspoređene i hoću li se moći lagano spustiti ili ću morati prelaziti s jednog drveta na drugo 
, šta sve smišlja bolestan um.
U Tomislavcu se radilo punom parom. Mislim B.a.B.e su radile a ja plandovala.
Najbolje je biti na nekom seminaru s hrpom žena koje paze na liniju pa ne žele nakon ručka kesten pire na primjer, tako da sam ja slavila i obžderavala se.
Osim toga, nitko nije išao dolje na bazen, lijep, ko školjka izgleda, topla vodica, oni jacuzzi mlazovi, milina... tako da je teta koja čuva bazen otvarala samo za mene. I uživala sam maksimalno.
Vikend nažalost uvijek prekratko traje i onda sam u nedjelju navečer uvijek u depri.
Kao bonus sam se još posvađala s Bunkom oko Milijunaša - kad sam već tako pametna i znam sve odgovore zašto ne zovem i spasim nas iz ove krize.
Eh, baš 
. Idem probat nazvat. Ne znam ni broj. A ništa onda.
komentiraj (8) * ispiši * #
Selo veselo
četvrtak , 06.04.2006.Iako sam po dolasku u Zagreb uvijek bila pomalo prestrašena čudnim likovima koje sam sretala po tramvajima, ta nelagoda me s vremenom pustila pa više i ne reagiram na tipove koji se spuštenih hlača trljaju o izlog poslovnice Hipo banke na Trgu ili babe koje pričaju s mrtvim susjedama...
Tu i tamo me neki takav prizor samo razveseli.
Prekjučer, eto, vučem se s posla s noge na nogu, nadrndana kao i obično. Ispred DM-a jedna premedena aprikot pudlica svezana čeka svog čovjeka. Pozdravila sam je i popričala malo s njom. Prekrasna uobražena zagrebačka pudlica, koja bi vjerojatno podigla nos da sretne moje divlje mješance, tako da nisam dužila već sam otišla u susjednu trgovinu.
Kroz par minuta vraćam se istim putem i padnem na pod od prizora!
Pudlica in flagranti s jednim đukcem, pravim gradskim dripcem, predstavnikom desete generacije podsljemenskih mješanaca. Baš ono, hopa-cupa nas dva skupa, in and out, in and out... Pudlica isplazila jezik do poda, ne buni se, dapače. Đukac zna znanje, odmah ju je skleptao. Ljudi prolaze, pogledavaju, neki se zgražaju, a ja vrištim od smijeha...
Odjednom dotrči čovjek od đukca. Mislila sam da je samotnjak jer nije imao ogrlicu. Đukac, ne čovjek. A čovjek još smiješniji od đukca. Već je deda, nekih sedam banki. Odjeven po posljednjoj modi hrvatskih penzića, najnovija stvar na njemu starija od mene. Pariško-plavi sakoić, sive prekratke hlače i smeđe cipele bez pertli. Na nosu naočale. Ali ne bilo kakve, već onakve ogromne, prekrivaju mu pola lica, a svako oko mu izgleda veće od glave. Predivan je bio. Došlo mi da ga pitam da meni bude deda. Nisam naravno uspjela prozboriti od smijeha.
Dotrči, dakle, deda i počne vikati na svog đukca: "Prostak jedan! Pa zar opet! Prostaaaaak! Kaj bumo sad? Prostak! Ljudi, pomozite!" Ogleda se deda lijevo-desno, pokuša "odlijepiti" svog đukca od krasne rasne, ali ne ide. Zalijepili se njih dvoje i ne mogu se tek tako odvojiti. Fino im bilo. Deda urla na njega i dalje zapomaže. Ljudi prolaze. Pudličinih vlasnika i dalje nema. Ja se valjam od smijeha.
"Ne bum ti ja plaćal alimentaciju! Prostak jedan prosti! Prostaaaaak!"
Nakon par minuta đukac se konačno odvoji od partnerice, zahvalno je poliže po guzi i veselo otrčka dalje u suton. Partnerica gleda za njim i zahvalno mu maše repićem (nije imala bijelu maramicu).
Deda sekundu pričekao a onda i on otrčao za njim. Veseo valjda jer neće "plaćati alimentaciju". Ipak ih nitko relevantan nije uhvatio na djelu.
Ja sam se još neko vrijeme smijala jer sam u tom trenu zamislila iznenađenje koje će kroz par mjeseci pudlica prirediti svojim vlasnicima donoseći na svijet deset malih đukaca!
komentiraj (17) * ispiši * #
Ima takvih dana...
ponedjeljak , 03.04.2006.Kada ne znam koje hlače da obučem.
Odabir hlača za posao sveo se na svega dva para traperica. Za druge hlače nemam živaca a ne da mi se ni misliti koje cipele mi bolje pašu uz koje hlače. Svejedno radim svega dvije kuće od moje kuće. Doslovno.
U onim širima koje mi gotovo spadaju se bolje osjećam jer sam ih kupila prije više od godinu dana a tada su mi bile sasvim uske. Danas su široke i mogu ih spustiti bez otkopčavanja što dobro dođe u hitnim situacijama i trčanju na wc.
Međutim, čini mi se da u njima i izgledam šire.
U užima u kojima jedva dišem imam osjećaj da sam puno, puno deblja nego jesam, pa me time tjeraju da dijetu ali istovremeno i deprimiraju.
Nitko mi neće pomoći i reći istinu jer ljudi kojima sam okružena nisu baš objektivni i kažu da dobro izgledam i u jednim i u drugim. As if...
Kada ujutro sija sunce i proljeće je, a popodne grmi i sijeva i vrijeme se mijenja.
Majke mi, ujutro pičilo sunce tako da sam otišla na posao u tankoj majci. Sada se tako smrklo i pljušti kao da će uskoro smak svijeta. Opet, sva sreća da stanujem blizu pa mogu pretrčati tih par koraka i uživati u grmljavini u toplini svoga (iznajmljenog) doma, ako mi u međuvremenu nisu isključili plin, što nije isključeno, jer ne pamtim kad smo posljednji put platili neki račun.
Kada dogovorim ujutro kavu nakon posla puna entuzijazma, a u međuvremenu mi se nikamo ne ide.
Neću, neću i neću. A zapravo mi se ide. Ili ne ide? Ide mi se doma piljiti u tv. Ili ne? Ma, ide mi se na tu kavu, dugo se nismo vidjele, ali to će dugo trajati a imam hrpu posla i na poslu i doma i dugova i treba mi vremena. Zašto dan ne traje duže? Zašto ništa nisam napravila za vikend?
Kada napravim plan rada za jedan dan, a onda sve promijenim.
Hoću li danas završiti onaj prijevod? Ili onaj drugi? Ili se baciti na akademski rad, jer to sam ipak platila, pa da ne propadne i sve ponovno ne zajebem? Ovo akademsko bih ipak trebala prvo, ali ove prijevode isto moram završiti. Jedan dugujem prijateljici više od mjesec dana, a drugi sam nedavno dobila i hitno je. A doma moram završiti tapete u kuhinji. Uh.
Ja sam vaga.
komentiraj (13) * ispiši * #