Često se pitam zašto neki ljudi ne znaju "normalno" komunicirati.
Ne znaju se ponašati u nekim situacijama. Barem ne onako kako bih se ja ponašala.
Imam jednu susjedu tu u Zagrebu, par godina stariju od mene.
Poput mene je Osječanka, studirala u Zagrebu i ostala. Za razilku od mene podstanrke, starci joj kupili stan, dobar auto, ima posao, živi sama ali kužim da izlazi. Dobro, sad već tračam i sve to nije bitno, ali sve to sam saznala od zajedničkog zubara kojem se svojevremeno upucavala.
Prva glupa situacija s njom mi se dogodila još prije dvije godine, kad smo se doselili u ovaj stan i kad nam je pukla cijev za vodu u zgradi pa su svi susjedi izašli. tada sam sve i upoznala. I nju.
Po naglasku sam skužila da je Osječanka (a vidjela i osječku registraciju auta he-he) i naravno da sam je morala nešto pitati.
Ja: „Oprosti, jesi ti možda iz Osijeka?“
Ona: „ Da.“
Ja: „I ja isto!“
Ona: „Dobro.“ (već sam tu požalila da sam je išta pitala, ali nisam stala)
Ja: „A otkud si iz Osijeka?“
Ona: „Sa Sjenjaka.“
Ja: „Ma da???? I ja isto. Koja fora. Baš super. Baš čudno da te ne znam?! Ti nisi puno starija od mene, jel?“
Ona: „Da.“
Onda sam vidjela Bunkov pogled, onaj „Daj, vesela moja Slavonkice, nisu svi druželjubivi kao ti.“
Ne znam, meni bi bilo normalno da je i ona bila zainteresirana za mene kao i ja za nju. Ali problem je u meni vjerojatno. Za ovih pet godina upoznala sam vrlo malo Osječana u Zagrebu pa se svaki put oduzmem od sreće kada nekog upoznam. Odmah me uhvati neki nazovimoga lokalpatriotizam i išla bih s njim/njom na kavu i pričala o Osijeku, ljudima koje znamo, mjestima gdje smo izlazili.
Zato što mi fali Osijek. Naglasak, temperament, toplina. Previše brijem. Nije da ne volim Zagreb. Obožavam Zagreb. Zaista. Sve što najviše volim mi je u Zagrebu.
Ali jedan dio mene zauvijek ostaje u Osijeku. Moje uspomene, obitelj, prijateljice i prijatelji, kuća, parkovi, škole, promenada i Drava. Drava mi jako fali. Ovdje nemam rijeku, jer Savu nisam doživjela. Tek sada zapravo razumijem gastarbajtere koje se okupljaju u „zavičajnim klubovima“. Znam da zvuči glupo ali tako se osjećam.
Najviše volim kada netko od mojih dolazi u Zagreb. Poslovno uglavnom. Pa se nalazim s njima na kavi na Cvjetnom na primjer i uvijek imam premalo vremena da im pokažem sve što volim u Zagrebu. Nekad ih samo slušam i gledam i uživam.
Ali nisam ovom prilikom htjela o tome, nego o ovoj susjedici koja me nervira. Baš nervira.
Ponekad pretjerujem s takvim sitnicama, ali one su dio mene i ne mogu se promijeniti. Ja sam osoba koja priča, pričucka, bezeveze laprda i s tetama u Konzumu, i s kumicama na placu i s curama u pekari. Pozdravljam i poštara i konobare kad ih sretnem negdje na ulici. Kužim da je to u Zagrebu malo čudno ali navikavam se. Veliki uspjeh mi je bio kad me teta u pekari oslovila sa „susedica“. Došlo mi da je izljubim.
Tako da stvarno ne kužim ovu susjedu.
A vrhunac njezinog odvratnog ponašanja se zbio ovih dana...
Petak. Vraćala sam se iz šetnje s psima. Dvorište je bilo prazno kao i inače u petak poslijepodne kad je birc u našem dvorištu zatvoren.
Ugledala sam komplet ključeva na podu. Jedan je bio od auta, Toyota znak na njemu, znači njezini ključevi. Uzela sam ih i otišla joj ih odnijeti. Zvonila sam i ništa. Onda sam skužila da su rolete spuštene i da nije doma, pa sam otišla gore u stan i na komadić papira joj napisala da sam joj pronašla ključeve i da dođe do mene po njih.
Navečer sam imala neki dogovor i morala van. Bunka nije bilo. Sekirala sam se da će doći do mene a mene neće biti pa će se uspaničiti, tako da sam ponovno otišla u stan i na drugi papir joj napisala da moram van pa ću joj ključeve ubaciti u poštanski sandučić.
Prvo sam se naravno uvjerila da ključ od sandučića i ključ od stana nisu na ovim ključevima.
Mislim, fakat sam se pobrinula za sve.
Vratila sam se oko ponoći, nje i dalje nema. Došla subota, nedjelja i ništa. Valjda je otputovala u Osijek pa ni ne zna da je izgubila ključeve.
Razmišljala sam kako sam prava junakinja jer joj je za sve to vrijeme netko mogao provaliti u stan, drmnuti auto i slično.
Žena se u ponedjeljak vratila. Vidim, rolete podignute, moje poruke nema. Znači tu je.
Ali ne dolazi da mi zahvali. Nema ni Mercy čokoladica kojim sam se radovala, nema ni Roma koji mi pod prozorom pjevaju pjesme zahvalnice. Ništa.
Jučer (utorak) je sretnem u dvorištu. Pozdravim je širokim osmjehom pobjednice i junakinje.
Ja: „O, vratila si se?“
Ona: „A-ha“.
Kimne glavom na pozdravi ode.
Ma, znaš šta… došlo mi u tom trenu da je zveknem po toj rudlavoj crvenoj glavi da odleti. Kakva gadura!
Trebala sam joj uzeti auto i vozat se cijeli vikend pa ga u nedjelju navečer, kad ispraznim rezervoar, ostaviti negdje u Dubravi. Vozila bih u gumenim rukavicama, kapi i skafanderu naravno, gledam ja CSI i slične serije.
Trebala sam joj ući u stan, pojesti sve iz frižidera i biti na netu cijeli dan.
Svašta sam trebala, ali nisam.
Rekla sam joj: „Pa, dobro nam došla natrag.“
Post je objavljen 12.04.2006. u 13:11 sati.