Moja Belka - kujica s invaliditetom

srijeda , 26.04.2006.

Pisala sam već prije o našoj Belki (ova njuška gore). Udario ju je prije skoro tri godine auto na Petrovoj i otada je s nama. Htjeli su je ubiti, ali nismo dali. Prošli smo operaciju kralježnice, akupunkture i još svašta-nešta, ali je unatoč našem trudu i svojoj volji ona i dalje nepokretna.

Gluposti pričam - pokretna je ona itekako, vrlo živahna i vesela, ali stražnje noge ne koristi. Može ustati i stajati neko vrijeme, ali kad potrči, ostavi ih za sobom, ne koristi ih.
Meni je to na početku bilo dosta traumatično, ali naučila sam živjeti i s mijenjanjem pelena i čišćenjem rana jer je nemirna i često se povrijedi. Ma, cirkus s njom, uglavnom.

Stalno smo odgađali priču o nekim invalidskim kolicima za nju jer smo se nadali da će ipak prohodati. S vremenom su joj mišići oslabili i mislim da nema šanse da ikada trči na sve četiri.
Zato smo se dali u potragu za nekim kolicima koja bi joj omogućila veću pokretljivost i izlaske van. Kako mi živimo u samom centru grada, ona je zatvorena u naša četiri zida i zapravo mi to najteže pada. Stalno maštamo o nekoj kućici i livadici gdje bi mi se Belka mogla smucati bez zgražanja ljudi i samopovređivanja. Jednog dana kad dobijem na lotu(koji nikako da počnem igrati) kupit ćemo nešto takvo, a sada nam ostaje samo rentanje. O tome nekom drugom prilikom.

Bunkić si dao truda surfajući i pronašli smo stranicu Doggon' Wheels

Nemoj da sad čujem neko zgražanje ili neodobravanje!!!



Ti đukci su sretni jer ponovno mogu hodati, trčati, loviti loptu i zapravo normalno živjeti, što je najvažnije.
A zbilja nije skupo. Za Belku bi nas kolica stajala sve skupa shipping & handling oko 600 eura, što stvarno nije skupo. Dobro, kako trenutno financijski grozno stojimo, još uvijek joj to nemremo priuštiti ali hoćemo uskoro sigurno. A tražimo i neku kućicu u okolici. Fokusirali smo se na onaj dio iznad Črnomerca jer je blizu gradu a ipak selo.

Da mi živimo u nekoj normalnoj zemlji, ja bih Belku mogla s tim čudom od kolica staviti na lajnu i šetati gradom, ma i zagrebačkom špicom ako treba (ako bi me netko natjerao) bez pol frke. Ovdje i danas neeeeeeeeee, naravno. Zato i tražimo neku kućicu negdje izvan grada da ne moram strahovati od imbecilnih susjeda koji mi me prijavili murji da znaju koliko životinja imamo.

Eto. Zahvaljujući Dobroj sad imam sve zveri u digitalnom formatu a lijevo gore sam ja friško probuđena.

Još samo nešto. Pogledajte ovu fotku i probajte se ne razniježiti.



Ako vas ovo ne dira, kliknite na Back u gornjem lijevom kutu monitora i nemojte se nikada vratiti.