Opet cijela

petak , 31.03.2006.

Bunko mi se konačno vratio iz Azerbajdžana pa su gotovi dani usamljenosti i mahnitog trčanja s posla na posao pa kući pa u šetnju s psima pa u kino ili u kuhinju na ljepljenje tapeta.

Uvijek isto kad ode na put. Užasno se uspaničim jer ne znam kako ću stići napravit sve što moram. S godinama mi pamćenje definitivno odlazi pa-pa, pa sam zadnjih godinu, godinu i pol, u fazi zapisivanja svega potrebnoga i nepotrebnoga na takozvane to do papire koje onda lijepim po vratima ili u rokovnik pa lijepo tick, tick, obavljam jedno za drugim.

Ne kužim uopće kako sam došla u tu fazu. Još donedavna sam sve pamtila i handlala bez problema a sada mi se događa to da se na primjer ujutro probudim i nemam pojma koji je dan, što sve trebam obaviti, s kim se trebam naći i u koliko sati imam nastavu ili instrukcije. Još ipak nisam počela zaboravljati popiti kavu i onda chekirati listiće na vratima pa si u pudingu koji mi ispunjava glavu posložiti predstojeći dan. Kad mi se to dogodi, idem u penziju, lijepo rješavat križaljke po cijele dane i ljudima šetat pse za novac.

Nevermind that now, bitno je da sam ovaj puta do Bunkova povratka uspjela (djelomično) obaviti sve što sam si zacrtala:

1. Sredila cvijeće na balkonu tj. pobacala uvenulo i smrznuto cvijeće iz kalića i sredila zemlju da lijepo izgleda pa ću, mislim ovaj vikend, opet nabaviti šareno i veselo ovogodišnje ruho našeg balkona.

2. Zalijepila tapete u kuhinju. To je dakle bio podvig. Kupila sam ih prije više mjeseci, baš onakve retardirane kakve sam htjela, uzorak stara cigla. Grozne su ali to nije bitno. Bitno je da sam uspjela prirediti ljepilo iako mi nitko nije znao reći kako se to radi a na kutiji upute ne postoje. Ni na arapskom. Brat koji ima iskustva s ljepljenjem anarho plakata po gradu mi je rekao da bi smjesa trebala bit gusta ko smjesa za palačinke. Yeah, right. Prvu rundu sam morala poskidati jer su se Gomili jaaaako svidjele pa mi pogrebla dva cijela reda. Onda je Gomila izbačena van a ja ponovno lijepila. Dvaput sam se budila te večeri u strahu da su se tapete poodljepljivale. Ali nisu! Ujutro su me dočekale tamo gdje su i trebale biti. I još uvijek stoje. Nisam naravno uspjela polijepiti cijelu kuhinju, ali i to ću sad za vikend.

3. Bila u kinu pogledati sve filmove koje Bunko nije htio a ja morala. Skupila dovoljno bodova i tih, kak se već zovu, besplatnih karata, pa sam si dala oduška.
Gledala Crash, Nanny McPhee i glupog Pink Panthera. Za to stvarno moraš biti freak, a ja to jesam pa mi je baš fino sjelo nakon svega obavljenoga otići lijepo u Cinestar, uzeti najveće kokice i pepsi i uživati. Budući da danima nisam ništa kuhala, jer mi se ne da kuhati za samu sebe, a nisam htjela trošiti lovu na pizze i sranja kojih mi je preko glave, kokice su mi bile dnevni obrok. Jako hranjiv i zdrav.
Crash mi je bio dobar, čak sam i suzu pustila u jednom trenu (više se ne sjećam zašto, mislim na onu scenu kad detektiv mami puni frižider), ali stvarno je pravi holivudski. Jebo ih njihov moderni rasizam. Strašan problem inače. Nek si pročitaju nešto od Toni Morrison ili Maye Angelou pa će vidjeti što je rasizam. Dala sam mu četvorku ali mu ne bih dala Oscara jer mi je Brokeback Mountain ipak bolji.
Nanny McPhee mi je bila odlična. Pravi dječji pa sam požalila da nemam djecu da ih odvedem u kino i kažem "A-ha". Termin je bio kasni pa nije bilo puno roditelja koji djeci čitaju titlove i u miru sam ga pogledala. Thompson je bila zbilja odlična a i Firth, malo neobično, ali zbilja mi je bio dobar. A onaj mali iz Love actually... zloća, posvojila bih ga rado.
Pink Panther je bio za zijevanje, niti jednom se nisam nasmijala pa neću o njemu duljiti. Zanimljiva mi je ta novorazvijena američka frankofobija, osjetila sam je već u nekoliko filmova. Valjda zbog Iraka, ne znam. Jebale ih njihove delicije hamburgeri, blamburgeri, franburgeri ili kako se već ono Steve Martin krebelji. Fakat se nisam nijednom nasmijala.
Za ostale filmove u ponudi nisam imala živaca ni vremena...

4. Sve zveri sam besprijekorno handlala. Psi su bili svaki dan triput u šetnji, mačke imale čiste vecee, Yellowa sam hranila četiri puta dnevno, čistila ga i četkala da se ne bi loše osjećao, Zece i Zamija presvukla nekoliko puta i sve ko po špagici prošlo. Ne smijem Bunku ni reći da mi to uopće nije bio problem, da ne dobije kakvu ideju da ih od sada sama handlam.

5. Oprala nekoliko mašina veša, sve posušila i poslagala. Usput sam sredila (djelomično) ormare pa sad ne moramo svaki dan pola sata tražiti čarape i gaće. Bunko se oduševio jučer tj. jutros kad je tražio čarape a tamo izbor kao u trgovini. Nisam ni znala da ih toliko imamo a zadnjih nekoliko mjeseci kukam kako imam samo tri para čarapa.

6. Podove u svim sobama prala svaki dan pa je stan mirisao mojim najomiljenijim mirisom Domestosa. Unatoč Čarlijevom proljevu i Patuljkinom sranju 20cm od vecea. Ma, zakon sam bila.

7. Na poslu sam isto bila dobra i vrijedna! Radila sve u 16 iako sam ostala sama na istraživanju jer Goran od prošlog tjedna radi na arhivi. Vrlo malo sam surfala za vrijeme radnog vremena, samo najnužnije. U školi me isto nisu gnjavili.

8. Uvjerena sam da sam napravila još nešto strašno važno ali u ovom trenu se ne mogu ničega sjetiti. Trebala sam si sve zapisati negdje pa da se sad još malo hvalim. Pih...

Bunko se jučer vratio pa smo i to proslavili. Dobila sam svoje babuške konačno i to ne bilo kakve. Prve su baš onako fancy sa zlatnim motivima i kićarijama a druge su, nemres vjerovat da tako što proizvode, s likovima iz Simpsonovih i ogromne su, najveća ima sigurno 20cm. Dobila sam i novi parfem, valjda je novi, zapravo nemam pojma, Burberi, onaj ljubičasti pa sad mirišem ko ljubica. Dobila sam i knjigu o Azerbajdžanu koju sam počela proučavati i zanimljiva je ali o tome drugom prilikom. Dobila i neke lokalne šlape za sreću s onim okom turskim za koje na znam kako se zove. Sve u svemu, materijalistični dio mene bio je jučer jako sretan. A najsretnija sam bila što mi se Bunko vratio pa sam opet cijela.
I opet mogu spavati, jeeeeeeeee.