***
This means nothing to me
'Cause you are nothing to me
And it means nothing to me
That you blew this away...

You're still nothing to me
And this is nothing to me
And you don't know what you've done
But I'll give you a clue...
***

Eric je sjedio na krevetu u svojoj sobi i prstima prebirao po žicama crne akustične gitare koju je dobio za trinaesti rođendan. Već je zaboravio kako svirati, pa je nježno, žicu po žicu, svirao taktove neke pjesme koja se lako ubrajala u jednu od najpoznatijih rock hitova u prošlosti. Osmjehnuo se.

Do prije par godina, smatrao je da će do sada već biti poznata gitaristička zvijezda i da će bend u kojem je on svirao postati planetarno popularan poput The Rolling Stonesa ili Beatlesa. No, kao što to obično biva, bend se raspao prije no što su se uopće stigli dogovoriti koji će žanr glazbe svirati.

Jedna krivo odsvirana žica ispunila je sobu groznim, drečavim zvukom koji mu je prostrujao glavom. Ljutito je odložio gitaru sa strane uvjeravajući samoga sebe kako i dalje zna svirati, samo gitara nije dobro naštimana.

Ericova je soba bila tako jednostavno komplicirana. Tipično tinejdžerski, pomislili biste. Bila je poprilično mala, neuredna na jedan poseban, uredan način. Zidovi su bili prepuni postera među kojima se isticao onaj najveći, kalendar sa slikom neke izblajhane obnažene pornoglumice silikonskih grudiju. Eric se izuzetno divio toj mladoj ženi. Najviše se divio njenih profesionalnim filmovima.

Ostatak sobe bio je ispunjen zbilja svime; na radnom stolu nalazilo se sve osim bilježnica i školskih knjiga, a prazne kutije cigareta zatrpale su koš za smeće. Knjige na policama tamnog regala izgledale su kao da ih nitko nije ni taknuo već stoljećima. U desnoj ladici noćnog ormarića nalazila se prozirna vrećica ispunjena marihuanom.

Eric je ustao posegnuvši za mobitelom koji je vibrirao i kretao se po noćnom ormariću. Nije ga iznenadilo kada je na ekranu mobitela ugledao Simonovu sliku.

-A?- Javio se neraspoloženo.

-B.- Odvrati Simon nelagodno se osmjehnuvši.

-Ne seri- Odbrusi Eric, -Kaj je rekla?-

Simon je nije htio oklijevati, ali jednostavno nije znao kako da se izrazi.

-Pa ono- Počne glasnije, duboko udahnuvši, -Recimo da je ona taj seks primila manje ozbiljno nego ti.-

-Kaj bi to trebalo značiti?- Upitao je Eric oštro.

-To kaj sam reko- Odvrati Simon, -Rekla je da se ne brineš jer joj to nije ništa značilo.-

Čim je Eric to čuo, prekinuo je razgovor i strpao mobitel u džep. Sada je napokon i on to doživio; Onu užasnu emocionalnu bol koja te polako ali sigurno izjeda iznutra. Izašao je iz sobe i u prolazu zgrabio jaknu koja je dotada lijeno visjela u hodniku. Putem je prošao kraj dnevne sobe.

-Eric!- Začuo je brižan glas koji je dopirao iznutra. Okrenuo je očima i duboko udahnuo, a zatim se vratio nekoliko koraka unazad i pogledao žensku osobu koja je sjedila u naslonjaču maslinaste boje.

Evelyn Miles ispijala je šalicu kave netremice zureći u svog sina, koji je bio vidno uzrujan.

Evelyn je bila žena u kasnim četrdesetim godinama, mirna i druželjubiva, no izrazito zaštitnički nastrojena prema svojim sinovima. Eric je, pošto je bio najmlađi, bio njen mezimac i na neki ga je način još uvijek smatrala djetetom makar je on imao punih 19, gotovo 20 godina.

Eric je primijetio kako majka gleda u njega, pa se namrštio. Kao da je pokušavala procijeniti što smišlja.

-Kamo si krenuo?- Upitala ga je.

-U park.- Odgovorio je mirno.

-Zašto?- Nastavila je s pitanjima.

-Idem skejtati.- Odvratio je navukavši jaknu.

-Mislila sam da si mi obećao da ćeš danas pospremiti tavan.- Dodala je.

Mirno pogledavši kroza prozor, Evelyn je otpila još jedan gutljaj kave. Eric se oslonio o zid i pogledao u majku. Istina, obećao joj je to ali to je bilo još prije mjesec dana. Kako se mogla sjećati?

Želio je otići. Morao je otići. Ali bilo mu je žao majke. Evelyn je prije nekoliko mjeseci dijagnosticiran rak krvi, koji je zasada uspješno liječila redovitim kemoterapijama. Eric se osjećao djelomično krivim radi majčine bolesti, pa je zato u zadnje vrijeme sve više boravio u kući, kako bi joj mogao biti pri ruci.

Zašto se osjećao krivim za majčinu bolest? Možda zato što je on bio, recimo to tako, glavni propalitet u obitelji. Njegov najstariji brat, dvadesetčetverogodišnji Seth, nedavno je završio studij medicine i uspješno stažira u jednoj od najvećih bolnica u sjevernoj Engleskoj. Jacob, Ericov dvadesetdvogodišnji brat, poznata je košarkaška zvijezda koju u stopu prate djevojke od 15 do 51 godine. Uz to, uspio je završiti ekonomski fakultet. A Eric? On ni sam ne zna što bi sa sobom. Često je razmišljao kojim bi riječima mogao opisati sebe. Najkraće i najjednostavnije; Narkomanska lijenčina bez budućnosti.

-Mama- Poče tihim glasom, -Znam što sam obećao. Idem to srediti, ok? Samo se nemoj uzrujavati.-

Evelyn se zadovoljno osmjehnula i potvrdno klimnula glavom.

***

Rain je sjedila na trošnoj drvenoj klupici u parku. Razmišljala je uvlačeći dim za dimom gledajući pritom vrh užarene cigarete, posljednje koju je imala kod sebe. Zašto joj se ovo činilo tako poznato? Isti onaj prokleti grad, isti onaj prokleti park, ista ona prokleta klupa... Cinično se osmjehnula sama sebi i svojoj patetičnosti.

Osjećala se tako usamljeno. Depresivno. Kao da je miljama udaljena od svog pravog doma... Htjela je vrištati no zadovoljila se običnom šutnjom.

Zurila je u nekolicinu skejtera provocirajući ih svojim prodornim pogledom. Htjela ih je razbjesniti ili barem naljutiti, kako bi se još netko osjećao tako porazno kao ona. Nije uspijevalo. Ljuta, bacila je dovršenu cigaretu na pod i snažno debelim potplatom crne čizme nagazila na nju. Htjela je vratiti vrijeme. Sve zaboraviti. Samo je željela da sve bude kao prije...

***

Eric je izašao iz kuće držeći skateboard pod rukom. Bio je nekako bolje raspoložen, no i dalje se osjećao jadno. Proveo je puna dva sata razvrstavajući stare stvari, bolje rečeno smeće, na tavanu. Potom je još gotovo sat vremena sjedio u dnevnom boravku gledajući s majkom neku užasno glupu emisiju o kuhanju, sve dok mu se otac nije vratio. No sada je mogao mirno spavati, znajući da je ispunio svoje dužnosti.

Čim je osjetio kako vjetar mrsi njegovu gustu, crnu kosu i kako brzo juri Manchesterskim ulicama, osjetio je olakšanje. Trebalo mu je svega pet minuta da stigne do parka. Usporio je, nastavljajući lagano zaobilaziti dječicu koja se razigrano igrala. Odjednom, stao je.

Sjedila je tamo oslonjena na koljena. Lice joj je bilo suviše blijedo. Izgledala je promrzlo i slomljeno. Bila je na rubu plača.

Stajao je tamo, zureći u Rain kao da je vidi prvi puta u životu. Nije se pomakla. Nije se pomakao. Prošlo je nekoliko minuta.

Odjednom se Eric, kao ošinut, okrenuo u suprotnom smjeru i otišao prema izlazu. Rain je nastavila zuriti u neku nevidljivu točku ni ne primijetivši da je on nedaleko od nje stajao do maloprije.

Eric se zamislio zanemarivši trube nervoznih vozača koji su se upravo vraćali s posla. Što je uopće očekivao? Rain je u parku provela trećinu svoga života. Je li podsvjesno želio otići tamo nadajući se da će je vidjeti? Ni sam nije znao odgovor na to pitanje. Ali jedno je bilo sigurno.

Kao da mu je devet, a ne devetnaest, nije imao hrabrosti priznati joj što osjeća.

***

-Zbilja mi je žao, Chelle.- Angy je popravila svoju plavu kosu koju je netom prije svezala u rep.

-Zašto?- Michelle se nervozno osmjehnula slažući Angynu odjeću koja je bila neuredno pobacana po svim kutovima njene spavaće sobe.

-Znam da je ovo šok za sve vas, nisam...- Počela je Angy.

-Gle- Michelle ju je prekinula podigavši obje ruke, -Rain će biti ok. Ona je uvijek ok. Samo je malo... Čudna... U posljednje vrijeme. Moraš shvatiti da nije ni pomislila na tebe od Mattove smrti. Zaboravila vas je. Oboje. To je bio jedini način da nastavi sa životom.-

-Znam.- Odvrati Angy tiho pognuvši glavu.

Dječačić koji je do tada sjedio na krevetu kraj Angy prevrnuo se na leđa, ispustivši neki zvuk sličan smijehu. Michelle je blago pogledala prema njemu.

-Sladak je. Ima Mattove oči i tvoju kosu.- Primijetila je. Angy se osmjehnula i poškakljala malenog po trbuhu.

-Da, ali kao da osjeća da njega nema- Nije mogla izgovoriti Mattovo ime, -Ne govori. Ni jednu jedinu riječ nije rekao do sada.-

Matty je podigao glavu i zagledao se u majku, kao da joj želi reći da je s njim sve u redu. Michelle je slegnula s ramenima.

-Sigurna si da nije nijem?- Upitala je.

-Ne, ne- Angy je nervozno odmahnula glavom, -Liječnici su obavili sve preglede. Sasvim je zdrav. No kao da ne želi govoriti. Jednostavno... Komunicira pogledom i dodirom.-

-Onda je sigurno nevjerojatno pametan- Michelle se osmjehne, -Mislim, ipak ima tvoje gene.-

Matty se nasmijao i obgrlio Angy oko vrata. Njegove sitne ručice bila su čvršće no što su izgledale.

-Sve će biti ok.- Michelle se osjećala dužnom to naglasiti.

-Nadam se da imaš pravo.- Angy je potvrdno klimnula glavom, Nego, zanima me, družite li se još s onim dečkom... Kako se ono zvao...-

-Eric?- Upita Michelle.

-Da, on.- Potvrdi Angy.

-Recimo samo da je to duga, duga priča.- Odmahne glavom Michelle nastavljajući slagati Angynu tamnoplavu majicu...



Ne valja. Ne valja ništa. No zbilja se trudim opisati taj zamršeni odnos Rain i Erica, tako da se nadam da mi opraštate... Neće se ponoviti...

Eh da... Nije to to što sam željela reći...
Ljudi, sretan vam Božić i Nova 2010. godina (za zakašnjenjem), puno ljubavi, zdravlja sreće, smijeha, prijateljstva i, naravno, postova na vašim blogovima!

Volim vas puno...

Rain