***
Znam da je post predug (10 str. u Wordu, font 12), ali vas molim da ga pažljivo pročitate. Jako je bitan jer objašnjava o čemu se radilo u prijašnjim postovima i pomoći će vam da shvatite daljnji tijek radnje.
Htjela sam ga podijeliti na dva dijela, tako da bi prvi bio sve do flashbacka, ali sam obećala Angy da će u ovom postu saznati zašto je ,,stara'' pa to nije bilo izvedivo xD
Ako treba, iskomentirajte ga za tjedan dana ^^
***

Rain se kući vratila kasno. Prekasno.

Zalupila je ulaznim vratima i produžila do dnevnog boravka, u kojem je sjedila njena dražesna majka. Nastojala je ne gledati u tu praznu prekrasnu ljušturu bez duše dok je odlagala crnu Converse torbu na jedan od skupocjenih naslonjača. Ispružila je ruku i uzela jabuku iz posude s voćem koja se nalazila na staklenom stoliću.

-Vratila si se?- Progovori napokon Alanna nesigurnim glasom.

Rain je odlučila ignorirati je i praviti se da pitanje nije ni čula. Obrisala je crvenu jabuku o svoju mokru majicu i zagrizla je. Bila je sočna i ukusna. Alanna je nastavila gledati u svoju kći neodređenim pogledom.

-Kako je bilo u školi?- Ponovo je pokušala započeti razgovor. Rain joj je dobacila pogled pun prezira.

-Je li ti netko već rekao da očajno glumiš? Uloga dobre majke nikako ti ne ide.- Odvrati Rain.

-Oprosti što sam ljubazna!- Vikne Alanna ustavši.

Iako se sve ovo čini lažno, bila je to okrutna istina. Rain je bila svjesna toga da je vlastita majka mrzi. Bila je potpuno uvjerena kako ta kučka koja ju je rodila nije mogla voljeti nikoga osim sebe.

-Ti nisi ljubazna, ti si otrovna! Gadiš mi se!- Vrisne udarivši nogom o pod.

-Pa ako ti se toliko gadim, što još radiš ovdje?- Nastavi Alanna već na rubu živaca.

Prije no što joj je Rain uspjela odbrusiti, u dnevni je boravak uletio Zachary. Već je bio navikao na ovakve svađe, koje su uvijek završavale Alanninim suzama i Raininom ljutnjom.

-Vas dvije!- Viknuo je stavši između njih, -Što je sada opet?-

-Opet me vrijeđa!- Promuca Alanna na rubu suza.

-E pa ja nisam jedna od onih ljudi koji će ti ljubiti guzicu i lagati u lice!- Protisne Rain kroza stisnute zube.

Zachary ih je svim silama nastojao zadržati podalje jednu od druge, što je bilo teško izvedivo.

-Nastaviš li s takvim ponašanjem, završit ćeš kao i Matt!- Prodere se Alanna iz sveg glasa.



Alannino se disanje usporilo. Sa strahom je gledala u Rainine plave oči koje su je probadale pogledom punim mržnje. Nije to mislila. Nije to željela reći. Jednostavno… Izletjelo joj je.

Rain je isti tren ispunio nevjerojatan bijes pomiješan s osjećajem čudne boli. Nešto ju je peklo u grudima. Previše. Nije ovo mogla trpjeti. Nije.

-Kučko prokleta- Ispusti zvuk sličan režanju, -To bi ti i željela, zar ne?-

Sekundu kasnije, lice joj se zažarilo. Nije joj trebalo dugo da shvati što se dogodilo; Ošamarila ju je. Vlastita majka ju je ošamarila. Bijes joj je sijevnuo u očima. Niz Alannino prekrasno lice su se sada spuštale krupne suze.

-Kako… Kako možeš tako nešto reći?- Zajeca, -Voljela sam tvog brata, a volim i tebe… Nikada to ne bih željela!-

-Lažeš!- Proderala se Rain, -Lažeš otkad si se rodila!-

Više nije mogla suzdržavati suze. Znala je da je ono što će reći neoprostivo, ali nije to više mogla držati u sebi.

-Da si bar ti poginula umjesto njega- Promuca kroz jecaje, -On je bio jedini koji se brinuo za mene! On me jedini volio!-

Već je sljedeći tren trčala stepenicama prema svojoj sobi. Morala se smiriti, a za to je postojao samo jedan način. Otvorivši vrata, našla se na jedinom mjestu u kući gdje se osjećala sigurno. Svojoj sobi. Ti su joj tamnoplavi zidovi pružali utjehu kada god bi joj utjeha bila potrebna. Okružena brojnim posterima svojih najdražih grupa, osjećala se kao kod kuće. Prave kuće. Otrčala je do kreveta i glasno zaridala, ne suzdržavajući suze. Bol je bila prevelika. Posegnula je za škarama koje je držala u ladici noćnog ormarića i prinijela ih ruci. Oštrom je stranom zarezala kožu na svojoj ruci. Ne, nije se namjeravala ubiti. Bila je prevelika kukavica da to napravi. Samo je željela nekako umanjiti bol koju je osjećala u sebi. Dok je povlačila škare po ruci, nije osjećala ništa. Apsolutno ništa. Iz manje porezotine potekla je gusta krv. U svojim je nosnicama osjetila miris hrđe i soli, koji joj je toliko godio. Odložila je škare na stolić i podigla ruku u zrak, gledajući tanki mlaz krvi kako joj se slijeva niz ruku. Smirilo ju je to. Shvatila je kako je još uvijek živa. A to znači da u sebi ima dovoljno snage da nastavi dalje. Za sebe i za Matta. Osmjehnula se i obrisala ruku o jastuk, te potom požurila u kupaonicu kako bi je zamotala medicinskim gazama.

U dnevnom boravku bilo je relativno tiho. Alanna je razmišljala. U glavi je premotavala situaciju koja se dogodila prije nekoliko trenutaka, no ovaj put nije bilo isto. Kao da se nalazila izvan svog tijela. Kao da je sve promatrala očima nekog potpuno drugog čovjeka. Prvi puta u životu shvatila je kakva je osoba zapravo. I kakva je osoba njena prokleta kći.

-Dušo?- Tiho je zazove Zachary.

Želio ju je utješiti. Reći da se ništa od ovoga nije dogodilo. No nije mogao jer bi sve to bila laž. Proklinjao je sam sebe što se dao dovesti u ovu situaciju. Da prije dvadeset godina nije bio tako lijen da navuče kondom, ništa od ovoga ne bi se dogodilo. On i Alanna ne bi se vjenčali. Ne bi dobili sina nekoliko mjeseci kasnije. Ne bi morao postati ozbiljan, obiteljski čovjek. Imao bi sretan i bezbrižan život. Ovako je s godinama dobio još jedno dijete gratis. Rain.

Sve je ovo pogrešno, mislio je.

-Istina je.- Promuca Alanna, -Sve što je rekla istina je.-

Nekoliko je sekundi ponovo vladala tišina. Pokušala je naći riječi kojima bi opisala svoje osjećaje. Bilo je to vrlo teško.

-Mrzim je. Mrzim to prokleto dijete. Ne znam zašto, znam da to nije normalno ali prezirem je iz dna duše… Znam da bih je trebala voljeti ali kad je tako... Tako… Isuse!-

-Uzrujana si, ne misliš tako.- Reče Zachary zagrlivši je.

-Ona je moja kći! Trebala bi biti slična meni!- Nastavila je plačući, -Kad sam saznala da nosim djevojčicu, mislila sam da će biti oduševljena time što joj je majka bivša miss... Mislila sam da će ona biti moja nasljednica, da ćemo zajedno uživati na modnim pistama i slično… A ona to sve mrzi! Mrzi sve što ja volim! To je vražje dijete!-

-Pretjeruješ.- Nastavio je Zachary.

-Ne- Prekine ga Alanna brišući suze, -Šaljem je u Internat. Još ću danas tražiti da je prime. Ne može to više ovako.-

Zachary se smrznuo. Nije mu se sviđala ta ideja, iako je i sam o tome razmišljao već neko vrijeme. Kada bi Rain bila u Internatu, ništa ga više ne bi sprječavalo da se razvede od Alanne i oženi Calleigh, koju je uostalom i zavolio iako je mislio da će sve to biti samo prolazna avantura. Ali opet… Bila je to njegova kći. Njegova krv. Nije je se mogao samo tako odreći.

-Najbolje da ovo prespavamo. Sutra ćemo odlučiti, uredu?- Reče poljubivši je.

Alanna je potvrdno klimnula glavom. Znala je da je tako najbolje.

***

Michelle je upravo završila sa odabirom odjeće za večerašnji tulum kada joj je telefon ponovo zazvonio. Osmjehnula se. Bila je tražena u ovome gradu pa to i nije bilo nešto čudo.

-Da?- Javi se vedrim tonom.

-Ja sam, Chelle.- Začu Rainin smiren glas. Bio je previše smiren. Michelle je znala da se nešto loše dogodilo.

-Što je bilo, srećo moja?- Upita nježnim glasom.

-Ne dolazim večeras. Oprosti. Ne mogu.- Odvrati Rain duboko udahnuvši.

-Rainey…- Prošapta Michelle sjednuvši na krevet, -Plašiš me. Što se dogodilo?-

Neko je vrijeme trajala šutnja. Ona prokleta neugodna šutnja.

-Spomenula ga je.- Odgovori Rain, -Spomenula je Matta. Rekla je da ću završiti kao i on.-

Michellino se lice izobličilo u bolnu grimasu. S mukom se prisjetila nesreće koja se dogodila prije tri godine. Nesreće koja im je svima promijenila živote.

Pokušat ću vam opisati tu nesreću detaljnije no što bi vam je Michelle opisala.
Zaslužili ste.

///flashback///

-Matt! Pederu!- Proderao se K.C. udarajući po vratima crnog audija, -Jebem ti mater, dovuci se ovamo!-

Matt je nevoljko okrenuo glavu od prekrasne djevojke s kojom je razgovarao. Zvala se Angy, ako se dobro sjećam.

-K.C., pijan si, pusti Gemmu da vozi.- Dobacio mu je namrštivši se.

-Mama ti je pijana- Odvrati K.C. umirući od smijeha, -Ja sam napušen, buraz… Ono, buraz… Buraz!-

Matt je okrenuo očima i ponovo pogledao u Angy. Nalazili su se ispred noćnog kluba gdje je Matt često tratio večeri zajedno sa svojim prijateljima; sitnom, pesimističnom, prirodnom plavušom Gemmom, vječito napušenim rockerom K.C.-om, njegovom crvenokosom djevojkom Natalie i čudnim samotnjakom Jeffom, koji se posebno isticao svojim goth stilom oblačenja.

-Moram ići. Žao mi je.- Matt odmahne glavom nastojeći što duže zadržati pogled na Angynim lijepim plavim očima, -Sigurna si da ti ne treba prijevoz?-

-Aha.- Odvrati ona na rubu suza. Rukama je obgrlila svoj struk i spustila pogled na njegove crne starke.

Matt i Angy su već neko vrijeme bili zajedno. Ustvari, ni sami ne znaju kako su počeli. Ona je bila inteligentna, neovisna djevojka iz siromašne obitelji uzorna ponašanja. Bila je draga, povučena, sramežljiva, a uza sve te vrline krasilo ju je i lijepo lice koje su uokvirivale duge, plave kovrče. Matt je pak bio čista suprotnost; Školski buntovnik, borac protiv nepravde, zaljubljenik u gitare i pomalo čudan, emo stil odijevanja. No jedna im je stvar bila zajednička; Voljeli su Rain.

Matt je prema Rain osjećao neopisivu odgovornost. Oduvijek je bila njegova mala sestrica i najbolja prijateljica. Nije volio svoje roditelje, ali zato je volio nju. A Angy se brzo uklopila. Rain je bilo četrnaest kada ju je upoznala. Imale su sličan način razmišljanja, pa ju je Rain vrlo brzo zavoljela. Mattu je, ustvari, jedino to bilo bitno; Da se njegova djevojka svidi njegovoj sestri.

A tada, osam i pol mjeseci kasnije, stajali su pred noćnim klubom u mrklom mraku i šutke zurili jedno u drugo. Matt je slutio da se nešto događa, ali nije imao hrabrosti pitati. Ili mu je samo bilo draže ne znati odgovor na to prokleto pitanje?

-Šutiš.- Počela je Angy. Matt je strpao ruke u džepove.

-Ne znam što bih trebao reći.- Odvrati tiho.

-Matt! Matt! MATT!!!- Derao se K.C. dok ga je Natalie ušutkavala i povlačila natrag na stražnje sjedalo, kako bi ga udaljila od volana.

-Ušuti više!- Viknuo je Matt stisnuvši šake. Dernjava je isti tren prestala.

Angy je nastavila zuriti u pod sve brže dišući. Matt je bio sve sigurniji u prokletu misao koja mu se motala glavom.

-Ang, plašiš me. Jel' sve u redu?- Upitao ju je nježnim glasom i privio k sebi. Slomila se i počela plakati.

-Nije u redu. Nije i nikada više neće biti…- Zajecala je, -Trudna sam…-

Kao da mu je nešto bljesnulo pred očima taj tren. Instinktivno ju je lagano odgurnuo od sebe. Osjećao se kao da će mu srce probiti grudi. Bio je zbunjen. Nije shvaćao.

-Ne možeš biti… Kako… Koristili smo zaštitu svaki put!- Uspaničio se nastojeći zvučati što tiše. Nije želi oda mu prijatelji saznaju za ovo.

-E pa ne znam ni ja kako, ali dogodilo se!- Odvratila je Angy obrisavši rukom suze.

Matt se udaljio korak od nje. Pa zatim još jedan. I još jedan. Znao je kako je to kukavički od njega, ali imao je samo sedamnaest. Nije mogao postati otac tako mlad. Nije to želio.

-Ja… Moram ići… Razgovarat ćemo ujutro…- Dobacio je i potrčao prema autu.

Angy je tada svašta prolazilo glavom. Osjećala se izdano i povrijeđeno, ali u neku ruku ga je shvaćala. Kako bi se njih dvoje moglo nositi s djetetom? Proklinjala je Matta iako je duboko u sebi bila svjesna da krivica nije samo njegova.

Matt je ušao u auto i sjeo na stražnje sjedalo kraj K.C.-a i Natalie. Gemma je odlučila voziti, pošto je ona bila najprisebnija od sviju prisutnih, a Jeff je sjedio na suvozačkom mjestu do nje. Natalie je shvaćala da se nešto čudno dogodilo, ali znala je da bi bilo bolje da šuti. Zato je samo položila svoju glavu na K.C.-jeva prsa i sklopila oči, u nadi da će barem malo odspavati. Gemma je pogledala na sat. Bilo je pola četiri ujutro.

-Vozi, molim te.- Rekao je Matt uhvativši se objema rukama za glavu.

-A koji je tebi?- Upitala ga je Gemma mrzovoljno. Nije voljela da joj se naređuje.

-Samo vozi!- Povisio je ton.

Gemma ga je bespogovorno poslušala i upalila auto. Izletjela je na autocestu brže no što je očekivala. Jeff je šutio. Natalie je šutjela. K.C. je šutio. Svi su shvaćali da im je najpametnije šutjeti.

-Jel' sve ok sa Ang?- Gemma je prva progovorila tihim, nesigurnim glasom. Matt nije odgovorio. Razmišljao je o svojim postupcima.

Ne želim to, pomisli.

No onda mu je sinulo. Angy to nije izabrala. Nije ni on. Jednostavno se… Dogodilo. Zar je to razlog da je onako ostavi? Pa kvragu i sve, volio ju je. Zbilja ju je volio. Nije mislio da će to ikada priznati sam sebi, ali bila je istina. Počeo je razmišljati o drugoj opciji. Onoj koju bi izabrao svaki pošten čovjek; Da prihvati to dijete. Ipak je on bio otac. Istina, bilo bi im teško. Postali bi roditelji prije mature, tako da ne bi imali ni diplomu. K tome, Angy bi se roditelji odmah odrekli ili je natjerali da se ožene prije rođenja djeteta, za što je Matt vrlo dobro znao da nijedno od njih ne želi. Gdje bi živjeli? Kako bi živjeli? Dvoje tinejdžera i dijete… Svima bi bili trn u oku. Njih bi ljudi uzimali za primjer kada bi svojoj djeci objašnjavali kako će završiti ako budu prakticirali seks prije braka.

No bili bi sretni njih troje.

Angy, beba i ja.

-Emms- Progovorio je uzbuđenim tonom, -Vraćaj se nazad.-

-Ne mogu ovdje okrenuti, premračno je.- Pobunila se.

-Moraš.- Nije odustajao Matt.

-Zašto?- Željela je znati razlog.

Natalie je podigla glavu i popravila svoju crvenu kosu. K.C. je svoju veliku, tupastu glavu okrenuo prema najboljem prijatelju i suzdržao cerek izazvan prevelikom količinom popušene marihuane. Jeff je prestao zuriti u svoje marte i otpio gutljaj coca-cole koju je držao u ruci.

-Trudna je. Angy nosi moje dijete.-

Šok. Jeff je isti tren svu onu colu ispljuvao po Natalieinoj majici, na što je ona počela vrištati. Nije se moglo razaznati vrišti li zbog uništene majice ili zbog onoga što je upravo čula. K.C.-jeva se vilica objesila do poda. Prvi puta u životu ostao je bez teksta. Gemma je tako naglo zakočila da su svi poletjeli prema prednjem staklu.

-Napravio si joj dijete!?- Viknula je Gemma.

-Vozi!- Viknulo je ostalo troje u isti glas.

Gemma je nagazila na gas i ponovo jurnula, ovoga puta u suprotnom smjeru. Svi su bili sretni. Trenutak prije nesreće, svi su se smijali.

Tada se dogodilo najgore.

Iduću sekundu, začuo se zvuk lomljena metala i pucanja stakla. Zabili su se u kamion koji je imao neispravna prednja svijetla.

Nitko nije preživio…

Natalie Jenkins je umrla 23. prosinca, tjedan dana nakon nesreće. Čitavo to vrijeme bila je u komi, a liječnici su joj morali i amputirati desnu nogu. Nakon operacije dobila je gangrenu koja joj se proširila po cijelom tijelu. Umrla je od trovanja krvi.

Jeffery Woodraw se za život borio 56 sati. On je, za razliku od Natalie, ostao budan. Osjećao se kao da ga živog spaljuju. Na kraju mu je srce otkazalo. Umro je sa osmjehom na usnama jer je znao da odlazi na bolje mjesto.

Gemma Ashton, Keith Chris Morrison i Matthew Black poginuli su na mjestu.

Danny Masters, vozač kamiona, dobio je kaznu od 7 godina zatvora nakon suđenja koje je trajalo duže od deset mjeseci. Objesio se u svojoj zatvorskoj ćeliji prošlog kolovoza.

Angelina Lestrange je nakon Mattove smrti dobila živčani slom. Navodno se odselila s roditeljima u malo mjestašce kraj Liverpoola, iako poznanici obitelji Lestrange tvrde da su je dali zatvoriti u ludnicu. Nitko nikada nije saznao za Angynu trudnoću.

Barem nitko iz Manchestera…

A Angy nikada nije saznala da se Matt namjeravao vratiti i šapnuti joj na uho najljepšu rečenicu na svijetu: ,,Volim te… I nikad neću prestati''…

///End of flashback///

-Chelle, tu si?-

Michelle se trgnula. U svijet živih vratio ju je Rainin glas. Michelle nije znala mnogo o nesreći, kao uostalom i ostatak ljudi. No znala je kako je tog dana Rain izgubila barem dvadeset godina života. Nije mogla dozvoliti da se to ponovo dogodi.

-Srećo- Reče nježnim glasom, -Otići ćemo zajedno na taj tulum, u inat tvojoj majci. Matt ne bi želio da patiš zbog te kurve, zar ne?-

Šutnja je trajala neko vrijeme.

-Ako ti tako kažeš…- Odvrati Rain, -Doći ću do tebe u devet.-




P.S.: Ne režem se
P.S.S.: Priča ne govori o mom životu
P.S.S.S.: Želite da rijeđe objavljujem postove? Komentari!!! ^^
P.S.S.S.S.: Ako nešto nije jasno u vezi s postom, pitajte me u komentarima

Rain

Alannino je lice prvo pocrvenjelo, zatim problijedjelo, pa na kraju i poljubičastilo.

-Smiri se, draga, dobit ćeš bore.- Ponovila je po tko zna koji put, tepajući sama sebi.

Nastojala je mirno sjediti na otmjenoj kožnoj sofi bordo crvene boje odupirući se porivu da počne gristi prekrasne, duge nokte zbog kojih je u salonu za uljepšavanje prosjedila gotovo osminu dana. Uvijek se trudila izgledati savršeno, čak i kada je išla na spavanje. Ta ipak, ona je bila proglašena za miss Ujedinjenog Kraljevstva čak tri puta, 1985., 1987. i 1988. Često se pitala gdje bi joj bio kraj da godinu dana kasnije, u 21 godini, nije zatrudnjela i pristala se udati za šesnaest godina starijeg čovjeka, koji joj je ujedno bio i menadžer.

Ubrzo, začula je škripu ulaznih vrata. To ju je prenulo iz sebičnih razmišljanja. Popravila je sitne nabore na uskoj crnoj haljini koja joj je isticala besprijekornu liniju i ustala, položivši ruke na bokove. U dnevni je boravak ušao postariji muškarac crne kose prošarane sjedinama. Bio je visok, otmjen i elegantan, odjeven u svoje najbolje odijelo. Profinjena, nekoliko dana stara brada krasila je lice iscrtano sitnim borama, naglašavajući prodorne plave oči.

Ugledavši mrzovoljan pogled rasipnice kojom se oženio, nevoljko je spustio kožnu aktovku kraj vrata i olabavio kravatu koja ga je stezala oko vrata.

-Zachary- Počne Alanna tobože uzrujanim tonom, -Ponovo kasni.-

-Dušo, ima sedamnaest godina. To je normalno za djecu njene dobi.- Odvrati on prošavši rukom kroz svoju gustu kosu.

Nije bio raspoložen za raspravu, pogotovo ne tako kratko nakon vatrenog susreta sa svojom 30 godina mlađom ljubavnicom, koji je bio ispunjen čistom seksualnom erotikom. Alanna mu je ozbiljno dizala živac u zadnje vrijeme, no nije dopuštao drugima da to uvide. Osim toga, Rain se činila prilično nestabilnom posljednjih nekoliko mjeseci, pa nije želio biti odgovoran za njen živčani slom.

-Normalno!?- Podvikne Alanna već na rubu živaca, -Normalno bi bilo da odlazi na tulume ili krade po dućanima, a ne da hara po groblju!-

-Alanna!- Zacharyjev je glas ispunio čitavu prostoriju.

Alanna se namrštila i tiho šmrcnula, a zatim je rukom otrla suzu koja joj se pojavila u kutu desnog oka. Osjetila je kako joj tupa bol prolazi cijelim tijelom i pokušava probiti led koji se s godinama nakupio oko njena suhonjava srca.

Isti tren, Zachary je požalio što je povisio ton. Hitrim joj je korakom prišao i zagrlio je, utisnuvši joj vreli poljubac u hladno čelo. Njena je gusta, sjajna, njegovana kosa mirisala po limunu i breskvama. Na trenutak, Zachary je zažalio što prema njoj više ne osjeća ljubav kakvu je osjećao dvadeset godina ranije.

-Nedostaje mi.- Prošapta Alanna suzivši crne oči, nastojeći tako zadržati gorke suze u njima. Nije joj uspjelo.

-I meni- Odvrati Zachary, -Ali Rain nedostaje još više. Ostavi je da radi što hoće. Valjda se na taj način nosi s tugom.-

***

Povukavši dim cigarete, Rain je osjetila kako joj se opojan miris i okus duhana proširio čitavim tijelom. Željela ga je zadržati u sebi, no previše ju je pekao u grlu te je na kraju ipak izdahnula, zadovoljno gledajući u oblačić sivkastog dima koji se pred njenim očima miješao sa zrakom i nestajao. Laganim pokretom prsta, uklonila je višak pepela s vrha užarene cigarete i ponovo povukla dim. Tren kasnije, sjena se nadvila nad nju. Nečije tople ruke prekrile su joj oči.

-Eric- Podvikne tobože ljutitim glasom, -Prekini, nabit ću te.-

-Nisi fora.- Odvrati muška osoba koja se našla iza nje, i uz nezadovoljno mrmljanje makne svoje ruke s njena hladnog lica.

Preskočivši naslon klupice, Eric je sjeo kraj Rain i uzeo joj cigaretu iz desne ruke. Povukao je dim i zamislio se gledajući pritom u njene bistre, plave oči. Znao je da je predvidljiv i nije mu se to sviđalo.

-Kako si znala da sam to ja?- Upita je počešavši se po glavi. Rain okrene očima. Prešutjela je odgovor na to pitanje.

Nije shvaćala zašto je Eric imao toliku potrebu da stalo budu zajedno.



Istina je bila ta da je Rain ovisila o Ericu. Može se reći da su bili najbolji prijatelji od onoga dana kada se dogodila nesreća. Bio je tu za nju, i zbog toga mu je bila iskreno zahvalna, no istovremeno bila je previše hladna i arogantna da to prizna.



Za to je vrijeme Eric razmišljao o autodestruktivnoj ljepuškastoj prilici čije su se tanašne usne stisnule od nezadovoljstva. Nastojao je nenametljivo zuriti u njeno ponosito ali slomljeno lice, na kojemu su se jedva primjećivali blijedoružičasti ožiljci od pubertetskih akni. Primijetila je da je promatra, te je samo svrnula pogled i pustila da joj smeđa kosa zakloni lice. Eric se nacerio.

Oboje su bili svjesni toga da Rain i nije bila neka prevelika ljepotica. Bila je srednje visine, dosta mršava, bljedunjava, a i moglo bi se reći da je najnezadovoljnija bila veličinom, točnije rečeno manjinom, svojih grudi. No Ericu se sviđala. Sviđalo mu se sve na njoj. Nije da je bio zaljubljen u nju, nego ga je seksualno uzbuđivala kao i većina djevojaka koje je poznavao. Znao je da je to normalno za mladiće njegove dobi, pa oko toga nije dizao preveliku strku.

-Imaš što u planu večeras?- Upita je povukavši još jedan dim. Prekrižila je ruke na prsima zureći u daljinu.

-Ne, zašto?- Odvrati protupitanjem.

-Chelle kaže da njena poznanica priprema tulum stoljeća, pa mislim da bi bilo primjereno da se pojavimo tamo.- Odgovori frajerski se osmjehnuvši.

Rain se zamislila na spomen Michelle, svoje prijateljice. Pred sobom je sada jasno vidjela sitnu nasmiješenu ludicu azijskog podrijetla. Michelle je, za razliku od Rain, bila jako dobro prihvaćena u društvu tinejdžera u Manchesteru i okolici, tako da ovaj poziv na tulum koji je ona predložila i nije bio neka velika novost.

-Dobro će mi doći malo opuštanja.- Progovori nakon kraće stanke. Eric se nacerio i vratio joj ,,ukradenu'' cigaretu.

-Nađemo se u pola deset u skate parku. Simon i ja ćemo te čekati.- Odvrati Eric i kimne glavom nekoliko puta kao da potvrđuje svoje riječi.

-Aha, ok.- Doda Rain nezainteresirano.

Lijeno se protegnula gledajući Erica kako ustaje. Ne shvativši, pogled je zadržala na jednom određenom dijelu njegova tijela. On je to primijetio pa se nasmijao, uzevši svoj skateboard u ruke. Rain se trgnula, suzdržavši crvenilo. Nije se osmjehnula, kao što to ljudi uobičavaju činiti kada im se dogodi neka neugodna situacija. Glumila je kao da se ništa nije dogodilo. Eric je spustio skateboard na mokri asfalt i stao na njega. Umjesto pozdrava, osmjehnuo joj se. Velikom je brzinom nestao u daljini.

Nije osjećala ništa prema njemu. Baš ništa. Čak ga ni nije voljela onoliko koliko bi se trebalo voljeti prijatelje. Bio je zgodan i popularan među curama, no nju nije privlačio. Bila je svjesna koliko je čudna kada su dečki u pitanju. Sjećala se koliko joj je puta Michelle rekla kako bi ona i Eric bili dobar par, no to nikako nije bilo moguće. Ili možda je?

U isto vrijeme, Eric se vinuo u zrak svojim skateboardom i vješto preskočio nekoliko nebitnih sitnica koje su se nalazile na rubu Cadburyjevog parka, izazvavši tako divljenje nekolicine dvanaestogodišnjih djevojčica koje su zaljubljeno pogledale u njegovom smjeru. Izašao je na glavnu cestu i nastavio se skejtati pločnikom, izbjegavajući nervozne prolaznike. Razmišljao je o Rain cijelo to vrijeme. Ponovo se nacerio.

-Oprostite!- Viknuo je nekoj bakici koju je zamalo srušio kada je projurio kraj nje.



Iako mu je to zvučalo potpuno neprirodno, obećao si je da će pokušati… Nema ničega lošega u tome, zar ne?

***

Na drugom kraju grada, Michelle je na sav glas pjevala svoju omiljenu pjesmu ,,It's my life'' poznate britanske grupe Bon Jovi. Istovremeno je ravnala svoju sjajnu crnu kosu i pridržavala veliki ručnik upadljive roze boje. Bila je vrlo spretna… Bar je tako ona mislila. A mislila je i da dobro pjeva. Prekinula ju je zvonjava telefona.

-Yep?- Javila se stišavši glazbu na liniji. Odložila je peglu za kosu na stol kraj kolekcije šminke marke Maybelline i parfema ,,Cat Deluxe'' Naomi Campbell, koji joj je za šesnaesti rođendan poklonila sestrična.

-Dolaziš večeras?- Začula je poznat, uzbuđen glas na drugom kraju slušalice.

-Naravno, Simone- Odvrati zavodljivim glasom, osmjehnuvši se, -Bit će to tulum stoljeća.-

Nastavila je razgovarati sa dečkom kojeg je već duže vrijeme promatrala. Simon je, doduše, bio pomalo smotan, ali bio je najslađe stvorenje na cijelome svijetu. Tulum je bio izvrsna prilika da se malo bolje upoznaju. Bacila je pogled u ogledalo i promotrila svoj odraz. Zadovoljno se osmjehnula. Sviđalo joj se njeno lice, a na njemu najviše njene azijatske oči koje su se isticale u gomili.



No u zraku se osjećalo da će nešto poći po zlu…




P.S.: Znam da još ništa ne shvaćate, zbilja mi je žao zbog toga…
Inače, ovo je sve još samo uvod u radnju, pa vas molim da se strpite do idućeg posta gdje ću točno objasniti sve nejasnoće… Očekujte da će vjerojatno biti duži od ovoga ^^

Rain

***
Inače pišem uvodni post kod otvaranja novog bloga...
Ovog puta neću...
Likove ne primam (postoje iznimke, naravno ^^)
Ukratko, nastojat ću vam ispričati priču koja nema veze sa fan fikcijom, nego sa stvarnim životom...
Govorit će o ljubavi, boli, patnji, neshvaćanju, rijetkim trenucima sreće i slobode...
Nadam se da ćete je shvatiti...
***

Nikada do tada Rain se nije osjećala tako izdano
Osamljeno
Odbačeno…

Šutke je sklopljenih ruku stajala uz uzdignuti nadgrobni spomenik zureći u srebrnasta slova koja su bila uklesana na nj, nastojeći u stvari izbjeći sažaljive poglede neke znatiželjne starice koja se našla u prolazu. Mrzila je kada su je ljudi žalili iako ustvari nisu imali pojma tko je ni što joj se dogodilo. Naprosto je to mrzila…
Sivilo mramora ljeskalo se pod slabašnim zimskim suncem, opirući se hladnoći zimskog vjetra koji je u zrak podizao ono malo preostalog, isušenog lišća. A ona je stajala tamo, ne razmišljajući o vremenu. Čekala je. Čekala je odgovor koji joj nitko nije mogao dati.

Bol koju je tada osjećala nije mogla usporediti ni sa čime na svijetu. Nije je mogla opisati. Nije je mogla zamisliti. Nije je mogla objasniti. Jednostavno ju je osjećala duboko u sebi… Razdirala joj je srce. Htjela je plakati, ali nije mogla. Nije željela drugima pokazati koliko ustvari pati.

Imala je glupu naviku gomilati osjećaje u sebi nadajući se da će nestati.

Pramenovi tamnosmeđe kose ispucanih vrhova nemirno su lepršali nebom nošeni istim onim vjetrom, koji je u međuvremenu postao jači i oštriji. Zbog toga joj se u svjetloplavim očima pojaviše suze, koje je otrla jednim pokretom ruke. Postalo joj je hladno. Shvatila je kako je krajnje vrijeme da se vrati kući, gdje je već odavno morala biti. Kleknula je na hladni kamen groba i blijedom rukom popravila crnu ružu koju je donijela sa sobom, usput otklonivši usahlo vrbino lišće koje je u međuvremenu palo na grob. Znala je koliko će se majka naljutiti kada sazna gdje je ponovo bila, ali nije je bilo briga. Ionako joj sada više ništa nije bilo važno.

Ustavši, krenula je kući. Korak joj je bio odvažan i čvrst, iako je osjećala kako joj koljena podrhtavaju.



Ne, nije to bilo ono na što je mislila… Jakna joj trenutno nije bila ni na kraj pameti… Razmišljala je o tome kako se neće tako brzo vratiti na ovo isto, prokleto mjesto.

Obećala si je to…

Naravno, duboko u sebi znala je da je to neizvedivo, i da će se sutradan ponovo vratiti…

P.S.: Kratko i morbidno, znam... Ali to je samo početak... Mogu ja puuuno bolje ^^

Rain