Damaged Roses

Ok, ovo vjerovatno nebudete sve pročitali ili uopće nebudete čitali ako vas ne zanima,ali mene zanima zato sam i stavila... Naziv trbušni ples najvjerojatnije je izveden od francuske fraze dance du ventre ili "ples trbuha". Većina modernih plesača/ica prihvatila je ovaj izraz, dok drugi gledaju na taj naziv kao na nešto što su izmislili turisti koji su posjetili područje Bliskog istoka u ranom 19. stoljeću. Trbušni ples se također naziva i "orijentalni ples", naziv koji podrazumijeva srednjeistočne i bliskoistočne plesne stilove. Još jedan naziv je raks sharqui, arapski za "ples istoka". Iako je taj naziv primarno upotrebljavan za opis egipatskog kabaretskog stila, danas ima i širu uporabu.

Danas se možda ne čini tako, ali korijeni orijentalnog trbušnog plesa čvrsto sežu u religijske rituale prema ženskim božanstvima. Stare iskopine i artefakti koji prikazuju zaobljenu žensku figuru naglašenih bokova i grudi podupiru antropološke teorije o visokom položaju ženskih likova u arhaičkoj božanskoj strukturi, i to zbog svoje plodnosti, tj. sposobnosti da mogu roditi. Rane poganske zajednice često su obožavale matrijarhalna božanstva i veličale čaroliju i fascinantnu sposobnost žene da kreira novi život. To su značajni povijesni dokazi koji povezuju ritualne plesove plodnosti ovih kultura (koji su npr. bili simbolično predočenje čina rođenja) sa današnjim trbušnim plesom. Oštri pokreti kukovima i namjerno stezanje trbušnih mišića ukazuju na jaku vezu s "ponašanjem" ženskog tijela tijekom trudova i poroda.

Kako su se ovi religijski rituali pretvorili u oblik zabave namijenjene širim društvenim skupinama? Mogućnosti za odgovor na ovo pitanje su ograničene, a izvori nepotpuni, ali mnogi teoretičari se slažu da su romska plemena bila ta koja su prva iznijela ples u javnost, na ulice i trgove. Romi su narod koji dolazi iz Indije i govori jezikom koji je nastao iz hindi jezika. Negdje oko 5. stoljeća, kao rezultat lokalnog ugnjetavanja i potrebom za plaćenim poslom, romski narod je započeo migraciju prema ostalim dijelovima tada poznatog svijeta. Proučavatelji smatraju da su mnogi od tih Roma prvo doputovali zapadno, u Afganistan i Perziju. Iz tih područja, mnogi su migrirali sjeverno u Tursku i Europu, dok su drugi otišli južno, slijedeći obalu dok nisu došli do Egipta i ostalih dijelova Sjeverne Afrike. Jedan od načina na koji su se Romi uzdržavali za vrijeme svojih nomadskih putovanja bilo je upravo zabavljanje ljudi u čijim su se krajevima našli. Romi su ostavili jak kulturni utjecaj u mnogim zemljopisnim područjima gdje su se smjestili, a opčinjenost njihovim nastupima ostaje jaka u Centralnoj Aziji, gdje su se stoljećima razvijale islamske zajednice. Složena islamska religijska struktura imala je ogroman utjecaj na sve oblike zabave i slavljeničke rituale, uključujući i ples. Kao rezultat kulturne segregacije među spolovima, muslimanskim ženama bilo je dozvoljeno jedino da se zabavljaju ili budu zabavljane u krugu drugih žena, u zatvorenim prostorima, bez prisustva muškaraca. Na sreću, tradiciju plesnih pokreta žene su prenosile među sobom na sljedeće generacije, pa se ona djelomično zadržala do danas.

Orijentalni ples razvio se na različite načine u svakoj zemlji kroz koju su Romi migrirali. U Turskoj, nakon što je 1453. godine Fatih Sultan Mehmet II osvojio Konstantinopolis, Romi su se smjestili u novoustoličenom gradu Istanbulu. Kada su se tražili zabavljači za žene, mogle su to biti samo skupine ženskih plesačica i glazbenika koje su se zvali chengi (ime možda dolazi od instrumenta koji su svirali chang ili od turskog naziva za Rome chingene). Chengi su plesali u javnim kupalištima, haremima i ostalim društvenim sjedištima za žene. Izgradili su umjetnički stil koji je korijen mnogih pokreta u današnjem trbušnom plesu. Složeni pokreti kukovima, shimmy-ji i različiti izrazi lica, kao i ples s velom ili činelicama, može se povezati sa romskim chengi skupinama, koje su ostale visoko cijenjeni i iznimno popularni zabavljači sve do kraja 19. stoljeća.

Snaga ove plesne kulture postupno je slabila kada je počela blijediti moć Otomanskog carstva. Gospodarski kolaps, društvena previranja te modernizacija izjeli su temelje chengi plesačkih skupina sve dok od njih nije ostala samo sjena nekadašnje briljantnosti. U današnjoj Turskoj, plesanje chengi je zamijenio trbušni ples kakav danas poznajemo, sa svrhom primarne turističke atrakcije.

Kako su Romi nastavili svoje migracije južno u Egipat, plesači su postali liberalniji u odnosu na svoju pobliku. Nastupi nisu bili više isključivo za žene. Romi su također plesali za široku javnost na različitim proslavama, svadbenim svečanostima te ispred gostionica i tržnica, gdje je fluktuacija ljudi i novca bila najveća. Dobili su novi naziv - ghawazee. Njihov repertoar sadržavao je kombinaciju glazbe i plesa, uključujući jedinstvene pokrete torzom, izvorni ples tog kraja i improvizirane nastupe s velom, štapovima, mačevima i svijećama. Neki tvrde da je ovakav način nastupanja pokrenuo ideju o dodavanju novčića na kostim plesačice. Dok su Romi plesali, ljudi koji su zastajali da ih promatraju, bacali bi kovani novac pod njihove noge kao nagradu. Kako nisu imale sigurno mjesto na koje bi pohranile svoju zaradu, plesačice su kovanice ušivale u svoju odjeću ili bi ih mijenjale za nakit koji su uvijek mogle nositi na sebi. Vlasti su tolerirale plesanje u javnosti jer su ubirale porez od plesačica, ali ipak, s vremenom, pritužbe i mišljenja religijskih skupina nadjačale su financijsku korist te je javni nastup ghawazee plesačica 1834. godine u gradu Kairu zabranjen. Kazne za kršenje ovog zakona bile su velike i podrazumijevale su fizičko kažnjavanje za prvi prijestup, te naporan fizički rad za ponovljene prijestupe. Ipak, između 1849. i 1856. godine, zabrana nastupanja je ukinuta i ples kao umjetnička forma vraćen je u Kairo, iako je zabrana o plesanju u javnosti ostala. Ples se preselio u specijalizirane zatvorene prostore i time je rođen egipatski kabaretski stil. Na prijelazu stoljeća, dobio je naziv trbušni ples.

Širenje popularnosti orijentalnog - trbušnog plesa na Europu i Ameriku rezultat je pritjecanja brojnih zapadnoeuropskih ili američkih turista na područje Bliskog istoka. Plesne skupine bile su unajmljivane od strane stranih naručitelja i odvođene u London, Pariz ili Chicago kako bi prezentirale svoju jedinstvenu glazbu i ples. Njihova umjetnost bila je hvaljena, ali i smatrana "raskalašenom" zbog - za tadašnje pojmove - skandaloznog prikaza ljudskog tijela. Ipak, popularnost orijentalnog plesa, čak i pod temeljitom pažnjom javnosti, ostala je neporeciva, a tijekom velike svjetske izložbe u Chicagu 1893. godine njegova je popularnost deseterostruko narasla zahvaljujući američkoj plesačici prozvanoj Little Egypt. Navodno sirijskog podrijetla, Little Egypt pokrenula je valove kontroverzi. Njen ples, baziran na pokretima zdjelice i torza, bio je oponašan od strane samozvanih trbušnih plesača/ica do takvih granica da je ona počela protestirati protiv izvrtanja ove njene umjetničke forme i prikazivanja iste na vulgaran način. Ovo je jedan od najranijih primjera kada je trbušni ples iz svoje suptilne izvornosti izmijenjen u potpuno drukčiju formu, sa nepoželjnim seksualnim konotacijama. Na žalost, popularnost takve iskrivljene verzije trbušnog plesa rapidno je narasla, postavši popularna tema knjiga, likovne umjetnosti i holivudskih filmova. Tim imidžem dominira burleskni stil, za koji je odgovorna tadašnja zabavljačka industrija koja je parodirajući seks izvrsno zarađivala. Zbog takvog poimanja, trbušni ples nije bio nešto što je bilo privlačno većinskom dijelu ženske populacije.

Posljednjih godina sve više i više žena otkriva čaroliju ove iznimno ženstvene i samoafirmirajuće umjetničke discipline. Prednosti plesanja trbušnog plesa su i fizičke i mentalne. Ples je izvrsna kardiovaskularna vježba, poboljšava fleksibilnost tijela i fokusira se na mišiće torza, tj. centralnog dijela tijela, uključujući i kralježnicu. Pogodan je za osobe svih godina i tjelesne građe, a može biti onoliko zahtjevan koliko plesačica to sama izabere. Što se mentalnog zdravlja tiče, mnoge žene koje se počnu baviti trbušnim plesom poboljšaju odnos prema vlastitom tijelu što rezultira povećavanjem samopouzdanja i koncentracije u svakodnevnom životu, kao i ispoljavanjem pozitivnog stava koji dolazi sa ovim zabavnim oblikom vježbanja.

KRONOLOGIJA NASTANKA I PENETRACIJE ORIJENTALNOG PLESA U ZAPADNI SVIJET (prema Penni AlZayer: Middle Eastern Dance..pošto je tu autorica napisala "moji neki pronalasci" ja ću samo napisati vlasnicu ovog teksta: Dunja) a blog joj ne znam,jer sam ovo davno pročitala i samo spremila.
razdoblje prije Krista ples je sastavni dio religijskih rituala štovanja ženskih božanstava na Bliskom Istoku; ovaj običaj se zatire pojavom judaizma, kršćanstva i islama

1500 p.K. Mirjam, Mojsijeva sestra, pleše kako bi proslavila poraz Egipćana

32. na zahtjev svoje majke, Salome pleše za Heroda Atipasa koji ju nagrađuje glavom Ivana Krstitelja

600. romska plemena započinju migracije iz Indije prema Srednjem istoku, gdje postaju popularni putujući ulični zabavljači

1273. umire Mevlana Jalaluddin Rumi i osniva se bratstvo derviša (Whirling Dervishes)

1650. bogati putnici na Bliski istok bilježe prve pisane podatke opisujući egipatske plesačice

1720. muški plesači (kochek) zabavljaju goste u istambulskim čajanama

1798. Napoleonova ekspedicija u Egipat - vojnici i povjesničari prvi put susreću ghawazee plesačice, nakon čega 400 njih zarobljavaju i pogubljuju, a ostale kontroliraju u njihovom radu

1800. zapadnjački putnici prvi put susreću muške plesače, khawale, u Egiptu

1881. plesačica koja se nazvala Fatima nastupa u Birdcage Saloonu u gradu Tombstone, Arizona, SAD

1888. Rimsky-Korsakov sklada svoje najslavnije djelo, kompoziciju Sheherezade, baziranu na kolekciji bliskoistočnih pripovjedaka Tisuću i jedna noć

1889. Amerikanac Sol Bloom prvi puta vidi bliskoistočne plesačice na pariškoj izložbi Paris Exposition Universelle

1893. Svjetska izložba u Chicagu na kojoj američka javnost prvi put vidi autentične bliskoistočne plesačice. Istovremeno, atraktivne francuske plesačice nastupaju u Persian Pallace noseći oskudne kostime i privlačeći ljude da vide fantazijsku verziju orijentalnog plesa.

1894. američka scenska umjetnica po imenu Madam Ruth snima kratki kinetograf pod nazivom Dance du Ventre (francuski naziv za trbušni ples)

1903. Maud Allen debitira, glumački i plesno, u predstavi Vision of Salome

1906. plesačica Little Egypt se povezuje sa skandaloznim nastupom na društvenom događaju Awful Silley Dinner, koji završava policijskom istragom, iz čega kasnije nastaje parodija na Broadwayu - burleskna predstava Silly's Dinner

1907. predstava Gertrude Hoffman je zabranjena, zbog njenog nedoličnog plesanja tumačeći ulogu Salome

1910. Ted Shawn, suprug legendarne plesačice Ruth St. Denis, prvi puta vidi plesačice alžirskog pelmena Ouled Nail

1915. glumica Theda Bara (anagram od arab death = eng. arapska smrt) nameće svoj orijentalni imidž i glumi u filmovima Cleopatra i Salome
1922. otkrivena je u Egiptu netaknuta grobnica faraona Tutankamona, što pokreće novi val interesa svjetske javnosti za bliskoistočnom kulturom

1925. u Turskoj, Kemal Ataturk ukida red derviša i pretvara njihove manastire u muzeje, kao dio svog plana modernizacije Turske i udaljavanja od Otomanskog carstva. Njegovim reformama ženama je zabranjeno da plešu u javnosti.

1931. čikaški dobrotvor Charles Crane službeno posjećuje novoustoličeno Kraljevstvo Saudijske Arabije, gdje sin prvog vladara, kralja Abdul Aziza, izvodi al ardhah (muški borbeni ples) njemu u čast

1936. Little Egypt dobiva ulogu raskalašene i razvratne žene u filmu The Great Ziegfeld

1948. američki kongresmen Sol Bloom poriče da je na čikaškoj Svjetskoj izložbi ikada nastupala plesačica po imenu Little Egypt

1953. mjuzikl Kismet postiže veliki uspjeh na Broadwayu, u predstavi sudjeluju derviši i trbušne plesačice

1954. slavna egipatska plesačica Samia Gamal glumi u filmu Valley of the Kings, prvom američkom filmu koji sadržava autentičnu bliskoistočnu muziku i ples

1954. derviškom redu ponovo je dozvoljeno prakticiranje svojeg plesa i nastupa, kako bi se sačuvala turska povijesna tradicija

1954. na Broadwayu nastupaju turska trbušna plesačica Necla Ates te egipatski glazbenik Mohammed El Bakkar

1958. Ayse Nana šokira Istambul dodajući striptiz uz svoj ples

1960. počinje kulturna revolucija koja ponovo pobuđuje interes za sve etničko, uključujući i bliskoistočnu glazbu i orijentalni ples

1970. turska plesačica Ozel Turkbas emigrira u SAD i reagira na veliki interes javnosti za trbušnim plesom objavljujući instrukcijske knjige, te izdavanjem glazbe za trbušni ples

1975. Ibrahim Farrah pokreće izdavanje cijenjenog časopisa o orijentalnom plesu Arabesque

1975. do danas počinje razvoj zajednica orijentalnog plesa internacionalnih razmjera, izdaju se knjige, organiziraju plesne radionice, seminari i udruge plesačica, Internet utječe na povezivanje i povećanje popularnosti orijentalnog i trbušnog plesa.
puno toga...
Da, to je to..hehe..pozz...