toj živoj riječi
.
zapetljan u čvorovima Mjesečine zmajski dah zbrajam stopalima do vrele zemlje i žureći pamtim praskozorja kao žive rane što se u zenitu svakom rastvore poput usta gladnih ptića iznad gnijezda grotla dana nikad se ne odraste ne probavi se hvalospjev logici sve dok živa riječ rebra grebe do kože ne može se sakriti vjeroloman pogled svjetini ne može se ljubaznost trenutka poniznošću vremenu kupiti zapisano je negdje iza stotog sloja palimpsesta u kapi mastila što jetkim se okusom ponudi klijetci zastane se usred sna u bodljikavoj izbi zbilje misao se stvori u treptaju otkucaja modrina se žaru dubine preokrene i ne znaš zašto ne znaš kako struna što te drži jače peče . . Oznake: srpanj |