reci cu ti volim te, jednom. pri povratku
"korijenje jos uvijek postoji. samo treba vremena."moze li uvenuo cvijet ponovo postati lijep kao nekada, ponosno uspravno stajati podignutih latica? mislim da moze. ako se netko brine o njemu, ako ga netko zaljeva. da se tako izrazim. (iako mi to zvuci poprilicno glupo). ako ju volim, i ako ona voli mene kao sto kaze....ako nam je doista potrebno samo vrijeme koje treba proci, hoce li nasa ljubav uistinu uspijeti?? tesko je ostati u ringu, pogotovo kad se trebas vratiti osobi koja te je nokautirala. zasto se bojim da cu ju preboljeti, da ce moja potreba za njom splasnuti ako odem, ako pruzim priliku drugim ljudima?? pitala me jednom jedna cura : "dali stvarno mislis da je ona jedina koja te moze usreciti? da je ona jedina osoba s kojom mozes biti sretna?"
iskreno, mislila sam tako. sad vise ne mislim. svatko je kovac svoje srece. car svog uma i srca. vrijedi li se i dalje boriti za nju? u zivot mi je usetala nova osoba. no ja tako drzim sve sebicno u sebi, ne zelim se odvojiti od nje, ili nisam spremna ili....rekla mi je ovako:" i jednoj i drugoj, dok smo bile zajedno pojavile su se osobe prema kojima smo nesto osjetile, bilo da je to bila i neka najmanja privrzenost, mogle smo krenuti dalje. mozda samo ni jedna ni druga nismo imale dovoljno hrabrosti za sljedeci korak."
he, pa draga moja....volim te. i ti to znas. no, spremna sam u svoj zivot pustiti i druge, koji ce se znati boriti za mene, koji ce to i htjeti. Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
no vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići ---
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti ---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.