|
Učionica Obrane od mračnih sila bila je napola prazna, iako je prije dvije minute zvonilo za početak sata. Učenici su još uvijek pristizali dok je tek šačica Slytherina sjedila u prvim klupama, spremna za sat. Ne zato što su bili željni znanja već zato da bi se mogli ulizivati Umbridgeovoj. Jer ipak, ona je bila Ministrov doušnik i niti jedno joj se dijete iz čistokrvne obitelji nije željelo zamjeriti.
Posljednji su učenici pristigli trčećim korakom tek nekoliko metara ispred uzrujane Umbridge koja je očekivala da je dočekamo spremni za nastavu. Njezine ružičaste cipele udarale su o kameni pod dok je uzdignute glave marširala prema katedri, u rukama držeći rokovnik, pero i udžbenik. Obrazi su joj porumenjeli dok je ona jedvice hvatala zrak. Zdepastim je prstima uhvatila rub stola ne bi li se primirila.
"Dobar dan učenici!", pozdravila je glasno i veselo, kao da je zaboravila da su neki od nas umalo zakasnili na sat.
"Dobar dan profesorice Umbridge.", odrecitirali smo spremno. James, kojeg je Umbridgica imala na piku, je umjesto pozdrava opsovao i okrenuo očima.
"Spremite štapiće.", ispod obrva je pogledala braću Weasley koja su štapićima manevrirala ispod klupe. Ovo je već bila druga godina otkako je Umbridge radila u Hogwartsu i za vrijeme njezinih predavanja nismo izveli niti jednu jedinu čaroliju što je izazvalo negodovanje kod mnogih, no nismo imali pravo buniti se.
"Dakle, ako ste spremili svoje štapiće možete okrenuti 20. stranicu u udžbeniku i početi s obradom lekcije. Danas je na redu samostani rad. I nemojte misliti kako neću provjeravati što ste uradili na satu. Ovo je važno gradivo i želim da konačno sami naučite izdvajati važne činjenice iz lekcije.", kiselo se nasmiješila, a zatim se okrenula prema ploči i kucnula po površini.
Slytherini su u prvim klupama spremno otvorili udžbenike glumeći da ih gradivo zanima dok su ostali nezadovoljno uzdahnuli odmatajući pergamente. Umočila sam pero u tintu i prepisala naslov iz knjige. Oči su mi letjele preko teksta, no bezuspješno. Nisam uspjela zapamtiti niti jednu rečenicu.
"Bilo bi dobro.", James se nagnu bliže i započeo šapatom. "Kada bi ti to lijepo sastavila, kao i inače, a ja bih se već nekako odužio?", upitao je te se zločesto nacerio.
"Zar zaista očekuješ da ću išta napisati? Ovakvi su satovi odavno izgubili smisao."
"Ako ništa, barem sam se ponadao.", slegnuo je ramenima i odložio pero.
"Profesorice?", Parvati je podigla ruku visoko u zrak.
"Da gospođice Patil?", odgovorila joj je Umbridgica spustivši šalicu čaja na stol.
"Vi ste pomoćnica ministra Fudgea, zar ne?"
"Tako je draga. No ne vidim kakve veze to ima s gradivom?", namrštila se.
"Pa, mislila sam, ako ste bliski s ministrom možda biste nam mogli potvrditi neke informacije. Zanima me, je li istina da će se ministar povući?", zadnju je rečenicu izgovorila nešto tiše i s povećim oprezom.
"Povući?", vrisnula je užasnuto."Naravno da neće, odakle vam to! Ministar je odan svojoj dužnosti i svi koji ga imalo poznaju znaju da on to nikada ne bi učinio!"
"Ali, već druže vrijeme kruže glasine…", Parvati je nastavila uporno.
"Točno tako! Glasine! Oduzimam deset bodova Gryffindoru zbog ometanja nastave! Odakle vam uopće pravo da me to pitate? Vi ste još maloljetni i zaista vas se ne tiče što se događa u Ministarstvu. Vaša jedina briga jest obrazovanje!"
"I mi smo građani čarobnjačke zajednice, zaslužujemo znati što se događa. Uostalom, već za nekoliko mjeseci će neki od nas biti punoljetni. Koju ćete izliku onda iskoristiti?", oglasio se James bez imalo ustručavanja. Pogledala sam u njega, a zatim u Umbridgicu i oboje su bili veoma uznemireni.
"Dosta! Gospodine Callaham, kako se usuđujete biti tako drski?! Zar nemate nimalo poštovanja prema profesorima? Oduzimam dvadeset bodova Ravenclawima. Ovakvo je ponašanje nedopustivo!", udarac njezine zdepaste šake prolomio se učionicom.
"Ako je netko drzak, onda je to Ministarstvo. Državna je blagajna već mjesecima prazna, zemlja je pogođena kriminalom i ubojstvima, a vi u vezi toga nećete učiniti apsolutno ništa sve dok vaše pelerine neće biti ugrožene?", James je povisio ton.
"Sad je bilo dosta! Gospodine Callaham izvolite napustiti učionicu, takvo ponašanje i blaćenje rada Ministarstva neću dopustiti!", zaderala se, a živac joj je titrao na čelu. James je knjige pospremio u torbu te je prebacio preko ramena. Izašao je iz učionice snažno zalupivši vratima.
"Eto tako.", reče uspuhano. "Ako postoji još netko, kome moja objašnjenja nisu bila dovoljna, može slobodno otići sa sata. Bolje tako, nego da ometa rad ostalih.", dovršila je pogledom prelazeći po učionici.
Instinktivno sam ustala i bez riječi pokupila svoje stvari. Ostali nisu izgledali kao da su previše iznenađeni. Očekivali su da ću ja biti prva koja je otići za Jamesom. Krajičkom oka sam vidjela kako ustaju i braća Weasley, a za njima još nekoliko Gryffindora.
* * *
James je sam sjedio na jednoj od kamenih stepenica. Torba mu je ležala tik uz lijevu nogu dok je on svoj pogled usmjerio prema podu. Rukama je nekoliko puta prošao kroz kosu, a kravatu je olabavio ne bi li došao do zraka.
"Nisi trebala doći.", rekao je kao da ne želi sažaljenje koje mu ja nisam niti ponudila.
"Nisam, ali sam htjela. Zar misliš da sam jedina?", odgovorila sam.
"Još je netko napustio sat?", upitao me je u čuđenju.
"Čini se kako si pokrenuo pravu revoluciju.", sjela sam bliže njemu.
"Prokleta babuskara.", rekao je gnjevno bacivši na pod komad zgužvanog pergamenta. Znala sam zašto se ljuti. Bio je u pravu dok je ona negirala istinu. Činjenica je da bi svi mi mogli biti u opasnosti, a Ministarstvo ne radi ništa kako bi nas zaštitilo. Šutnja nije bila rješenje. Glavu je položio na ruke, a usnice su mu zatitrale. Vjerojatno od ljutnje. Umbridgica je od prvog dana činila sve kako bi mu prkosila i samo zbog obitelji iz koje dolazi.
"Koliko znaš?", upitala sam ga bez oklijevanja. Naravno, mislila sam na ostavku Fudgea, pad Ministarstva, pobunu smrtonoša i selidbu u Kanadu. Pogledao me u čudu, kao da ne zna o čemu govorim, no bila sam uvjerena kako glumi. Sigurno je znao mnogo toga, ipak nije slučajno njegova majka bila u Hogwartsu prošli tjedan.
"Ništa više od tebe, vjeruj mi. Fudge će otići, samo je pitanje dana. Kao da nam već nije stvorio dovoljno nevolja. Ne želim da on bude razlog mog odlaska u Kanadu.", reče ljutito. Imao je eksplozivan temperament i lako plane, no teško ga je smiriti.
"Ako te tješi.", uhvatila sam ga za ruku. " Ni meni nije ništa lakše. Roditelji mi se gotovo niti ne javljaju. Mogu biti mrtvi u nekom jarku, a da ja to ne znam. I sigurna sam da bi ti odlazak u Kanadu lakše pao kada bi znao da nisi jedini kojeg čeka takva sudbina.", objasnila sam.
"Madison, jasno mi je to, ali zbog prezimena neke stvari postaju kompliciranijima nego što zapravo jesu. Nomen est omen*", jače je stisnuo moju ruku.
"Slušaj me, ti nisi tvoja mama niti ćeš ikada biti. Možda, kada bi barem na trenutak prestao misliti o politici, možda bi ti onda bilo lakše. Mi smo još uvijek djeca i ako nećemo uživati u ovo malo bezbrižnog vremena koje nam je ostalo, kasnije ćemo gadno požaliti. Možeš biti nesretan jedino zbog ljubavi i zdravlja, sve ostalo nije vrijedno tuge. Bilo je i gorih vremena.", naslonila sam se na njegovo rame i pogledala u sivi strop na kojem se hvatala paučina.
"Priznajem, u pravu si.", teško je klimnuo glavom. Bio je veoma tvrdoglav i rijetko je kada drugima dopuštao da nadglasaju njegovu riječ. Možda sam ipak nakon toliko vremena naučila kako se boriti s njegovim karakterom. Bila sam iznenađena koliko se promijenio u posljednje vrijeme, no možda sam samo počela na njega gledati iz drugog kuta.
"Nisam te pitao.", okrenuo se prema meni." Otkada ste ti i Cedric Diggory prijatelji?", dovršio je. Znala sam da ne voli Cedrica samo zato što su donekle slični pa ga je na svim područjima smatrao najvećom konkurencijom.
"A zašto to tebe zanima?", podigla sam obrvu.
"Eto tako. Znatiželja.", reče.
"Otkako ti šarmiraš Cho.", namignula sam mu, a on se nacerio.
"Pošteno. Uzvraćaš udarac.", konačno sam osjetila bezbrižnost u njegovom glasu.
"Znaš.", započela sam umiljatim tonom. " Na dvoje se već dugo nismo, družili.", zastala sam na posljednjoj riječi. Nasmijala sam se sama sebi prisjetivši se načina na koji je to Kyle izgovorio.
"Zaista? Bojao sam se kako nećeš primijetiti. Koliko imamo do kraja sata?", upitao je.
"Dvadeset i pet minuta.", pogledala sam na sat.
"Savršeno.", nasmiješio se i prpošno poskočio. Ustala sam sa stepenice, a on me istog trena poljubio, ruke prislanjajući na moj vrat. Zatim me je povukao za rukav i skrenuo iza ugla.
Nomen est omen (lat.) – Ime je znak.
Ovako:nije greška što se Parvati pojavljuje na satu, a nije ni slučaj da ja ne znam kako je ona mlađa od ovog društva. Sad, da ne moram svakome objašnjavati u komentarima, napisat ću to; nju sam namjerno stavila u post, pošto mi je trebala jedno napilundrano njuškalo da pokrene lavinu. Ako vam taj razlog nije dovoljan, onda se zadovoljite onime iz prošlog posta da radnja nije kronološka pa tako ni sve ostalo.
|
