|
Radnja se kronološki ne poklapa s onom u knjigama.
Sjedila sam krevetu, u turskom sijedu naslonjena na veliki pahuljasti jastuk.. Oko mojih nogu bile su razbacane knjige posuđene iz knjižnice, poluprazni pergamenti te pera. Tintarnicu sam za svaki slučaj odložila na noćni ormarić.
"Lumos!", prošaptah izvadivši štapić ispod pokrivača. Slabašan snop svjetlosti šiknuo je iz mog štapića, no dovoljan da vidim otisnuta slova na stranicama udžbenika iz Skrbi za magična stvorenja. Pošto nisam na vrijeme planirala pisanje školskih zadaća, radila sam to noću. Dani su letjeli kao od šale, a obaveze su se gomilale. Uskoro nisam znala gdje mi je glava, a gdje rep. Fazanovo pero sam umočila u tintu te sam napisala naslov :Razvoj pjegavog zlokrešta kroz život.
Zijevnula sam, a san mi je dolazio na noći. Nisam znala koliko je sati, no zora je još bila kilometrima daleko. Skrenula sam pogled u lijevo, na krevet u kojem je spavala Zooey. Napad dementora skoro pa da je i zaboravila, no teška se srca vratila školskim zadacima. Ipak, lijeva joj je ruka još uvijek bila ozlijeđena, stoga je morala nositi povez. Nešto je promrmljala u snu, okrenula se na bok i nastavila spavati.
Puno sam razmišljala o posljednjem susretu s mojim bratom. Nakon što je napustio Hogwarts, nije se javljao, no bilo je logično kako je veoma zaposlen i da nema vremena za mušice koje su me mučile. Najviše od svega, po glavi mi se motala Kanada. Nisam željela otići iz Hogwartsa, koji mi je bio drugi dom. Previše sam stranica života ispisala ovdje da bih otišla prije vremena.
Trgnula sam se na zvuk kuckanja o prozorsko staklo koje je bilo zamagljeno. Pomislih kako mi se priviđa pa sam nastavila s pisanjem zadaće. Nakon desetak sekundi ponovo je nešto kucnulo. Kuckanje se nastavilo sve dok nisam ustala s kreveta i prišla prozoru.
Otvorila sam ga, a hladan mi je zrak udario o lice ostavivši tako crvene mrlje na mojim obrazima. Spustila sam pogled na moju sovu, Aghatu kojoj je oko lijeve noge bilo zavezano maleno pisamce.
"Budi tiho, probudit ćeš ostale.", upozorila sam je nakon što je glasno huknula.
Odvezala sam pisamce i pomilovala Aghatu koja me je zadovoljno kljucnula po ruci. Zatim je raširila krila, poletjela te se smjestila na široke borove grane kako bi iz visine vrebala miševe. Oprezno sam zatvorila prozor i vratila se na krevet.
"Draga Maddie!
Jako nam je žao što se prije nismo javili. Tata i ja smo dobro, a Kyle sutra putuje u Kanadu. Vjerujem kako te vijest o mogućem odlasku nije oduševila, no situacija nije sjajna, kao što i sama znaš. Željela bih ti toliko toga napisati, no nije sigurno pošto provjeravaju poštu. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.
Mama."
Pismo, koje je bilo kratko, pročitala sam još jednom. Živciralo me to što mi nitko ništa ne govori, a sve to zbog mjera zaštite. Mamin je rukopis bio neuredan pa sam pretpostavila kako je poruku napisala u žurbi, samo da javi kak su ona i tata dobro. Smotala sam pismo i bacila ga pod krevet.
"Još ne spavaš?", oglasila se Zooey iz mraka. Lice joj je bilo blijedo, a kosa raščupana. Nosila je plavu prugastu pidžamu. Zijevnula je i ustala iz kreveta.
"Oprosti nisam imala namjeru probuditi te. Aghata mi je donijela pismo."
Zooey je odmahnula rukom, napravila još nekoliko koraka te sjela na moj krevet. U ruke je uzela pergament sa zadaćom koju sam malo prije pokušala napisati. Pročitala je prvih nekoliko rečenica. Usnice su joj bile skupljene, a desna obrva podignuta.
"Pišeš zadaću? Opet?", upitala me tiho, a ja sam klimnula glavom. Promrmljala si je nešto u bradu, a zatim je iz svojeg noćnog ormarića izvadila kutiju s pralinama. Prišla mi je na prstima pružajući taj slatki desert.
"Hajde, uzmi. Bit će ti lakše.", ponudila me je. Nakon što smo zajedno pojele sve do posljednje praline ponovo je upitala: Što je bilo? Znam da si loše volje, stoga se ne trebaš pretvarati da je svijet med i mlijeko."
"Kanada.", izustila sam kratko. "I sve te zadaće koje moram napisati. Osjećam kao da više nemam zraka, guši me to.", odgovorila sam joj. Ona, je za razliku od mene bila posve uvjerena kako će sve biti u redu i da je odlazak u Kanadu sam plan ako se dogodi pad Ministarstva na način da ga osvoje smrtonoše. Bilo je jasno kako bi u tom slučaju moje prezime i obitelj bili među prvima na listi za odstrel.
"Millicent mi je napisala tu zadaću dok sam bila u bolničkom krilu. Dat ću ti je sutra ujutro da je prepišeš. Ionako je moramo predati tek u utorak zar ne?", blago se osmjehnula. Zahvalila sam joj, a ona se vratila u svoj krevet.
"I pođi na spavanje. Možda nisi svjesna, no tri su sata ujutro.", rekla je mrzovoljno prije, no što je ponovo utonula u san. Pospremila sam sve knjige te ih odložila na pod do kreveta. Odjenula sam pidžamu te se zavukla pod topli pokrivač. Vjetar je cijelu noć udarao o zidove Hogwartsa, no umor me savladao, stoga nisam čula niti jednu kap kako pada niz staklo prozora.
* * *
Nebeski svod iznad Velike dvorane, za ručkom su krasili rijetki oblačići, no unatoč vedrom vremenu, zubato Sunce nije ogrijalo zeleni perivoj. Mnogi su učenici lijepo, no prohladno vrijeme odlučili iskoristi za druženje u prirodi, kako bi barem malo odahnuli od kamenih zidova učionica. Millicent je prekriženih nogu sjedila na kamenoj klupi, a lice je sakrila iza najnovijeg izdanja Dnevnog proroka. Zooey se zavalila na nisku travu crtkarajući Snapeovu karikaturu na komadić pergamenta.
"Ništa novoga. Ubojstva hrkana su još uvijek u tijeku, no Ministarstvo još ne zna što je tome uzrok. Očito da Malfoy vješto prikriva smrtonoše u društvu Fudgea pa on ne vidi dalje od svog nosa. Mislim da ću prestati kupovati ovo smeće."
"Trebala si to odavno učiniti.", dobacila je Zooey ne skidajući pogled s pergamenta.
Uzela sam Dnevni prorok koji je maločas odložila Millicent. Bila je u pravu; novine nisu pisale o ničemu važnom za čarobnjački svijet. Kao da je Fudge redakciju stavio pod svoj nadzor pa cenzurira svaku neželjenu informaciju. Ipak, možda je mama bila u pravu. Možda uskoro osvane skandalozna naslovnica s ministrom u glavnoj ulozi. Novine sam spremila u torbu, a moji su prsti naišli na stari, kožni uvez. Jagodicama sam opipavala naboranu površinu naišavši na urez inicijala. Prisjetila sam se boravka u knjižnici i onog dana kada sam pronašla staru crnu bilježnicu. Izvadila sam je iz torbe kako bih je pomnije promotrila.
"Što je to?", zanimalo je Zooey koja više nije ležala na travi već je sjedila na svojoj školskoj torbi. "Izgleda staro.", reče.
"Tu sam bilježnicu pronašla u knjižnici na jednoj od polica. Izgleda kao nekakav dnevnik, no do danas sam posve zaboravila na nju.", okretala sam bilježnicu po rukama. Prisjetila sam se i godine koja je pisala na prvoj stranici.
"Nećeš to valjda čitati? To bi bilo ne pristojno.", upitala je Millicent.
"Ne znam. Čak i da to je nečiji dnevnik ta osoba više nije u Hogwartsu pošto je ovaj dnevnik pisan 1983.", slegnula sam ramenima.
"Ako nećeš ti, hoću ja. Obećajem da ću vas detaljno izvještavati.", poskočila je Zooey. Pružila sam joj bilježnicu, a ona je veselo pljesnula rukama. Uzela ju je i otvorila prvu stranicu. Ubrzano je listala, leteći pogledom po tekstu. Suzdržala je radoznalost, ubacila bilježnicu u torbu i čitanje ostavila za kasnije.
"Hej Zoo!", iz daljine joj je mahnuo Cedric koji se također oporavio. "Bok Madison.", pozdravio je nakon što nam je prišao bliže. Zooey je prvo pogledala u mene, a zatim u njega. Djelovala je kao da je propustila nešto važno.
"Angelina ti šalje ovo.", pružio joj je pergament. "Spomenula je nešto u vezi s metlobojem iako ne vjerujem da ćete tako uskoro trenirati. Dumbledore je odlučio odgoditi sve utakmice do daljnjega.", rekao je pomalo sjetno. Cedric je bio kapetan hufflepuffske momčadi i koliko sam znala jako je volimo metloboj, stoga je sigurno bio razočaran takvom odlukom.
"Hvala. Možda je tako najbolje. Moramo biti sretni što smo izvukli žive glave na posljednjoj utakmici.", reče Zooey s knedlom u grlu. Ovo je bilo prvi puta da je nakon napada progovorila o tome. Otkako je izašla iz bolničkog krila, Millicent i ja smo vješto izbjegavale svaku temu vezanu uz metloboj ili Dementore, no unatoč tome čini se da će sjećanje na to jutro još dugo ostati urezano. Cedric se lecnuo i zagledao u pod. Kao da je tek sada postao svjestan Zooeyinih riječi.
"Predavanja će početi uskoro.", tišinu je prekinula Millicent. "Bilo bi bolje da krenemo prema tamnici ako ne želimo naljutiti Snapea.", obratila se Zooey i Cedricu pošto ja nisam slušala taj predmet. Umjesto tog, mene je čekao još jedan sat muke kod Umbridgice.
"Idem i ja. James me sigurno već čeka.", ustala sam s klupe i podigla torbu s poda te je prebacila preko ramena. Mahnula sam im dok su odlazili prema tamnici. Okrenula sam se na peti i krenula na zapad dvorca. Prošavši ulazni luk ugledala sam grupu učenica s treće godine kako se hihoću i nešto došaptavaju jedna drugoj. James je prolazio pokraj njih, ubrzanim korakom prilazeći mi.
"Znam da kasnim ali…", zastao je kako bi smislio ostatak isprike. Mrzila sam kašnjenje, no ovog sam puta i ja zakazala, stoga sam jezikovu juhu odlučila zadržati za koji drugi put. Umjesto toga sam se nagnula prema njemu te ga poljubila. Grupica učenica s treće godine naglo je utihnula. Nakon pola minute odmaknuo se i sumnjičavo me pogledao. Njegove srebrne oči, skrivene iza stakala naočala zaiskrile su. Činilo se kako je ugodno iznenađen.
"Što se tebi dogodilo?", upitao je podsmjehnuvši se.
"Ne znam.", odgovorila sam tiho, pomalo sramežljivo skrenuvši pogled u kameni pod. On se ponovo nasmijao, pomalo samodopadno.
"Dođi, idemo. Umbridgeova već sigurno sjedi za katedrom.", toplom je rukom uhvatio moju te smo uz zvuk zvona potrčali prema učionici.
P.S (18. srpnja) - Sutra navečer idem na more i nema me negdje do 1.8. Vi slobodno javljajte za postove tako da dok se vratim pohvatam sve :)
|
