|
*
Once upon a time..
Žurim kući, vrijeme je da zajedno sa sestrom okitim bor. Otac je ujutro sa braćom išao po njega u šumu. Mislim da će ove godine to stvarno biti lijep bor, i lijep Božić naravno.
Hodam ulicom prekrivenom snijegom. Osjetim škripanje snijega pod mojim novim čizmicama, trebapo je to biti dar za Božić, ali snijeg je pao, pa je to malo uranjeni dar. Dolazim do glavnoga trga, u crkvi su upaljena mala skromna svjetlašca. Kroz lagano obojene prozore uspijevam vidjet jaslice ispod bora, prelijepe su.
Što je to? Aha, nisu ptičice, djeca svojim zvonkim slavujskim glasovima uvježbavaju božićne pjesme koje će izvesti pred svima na polnoćku. "Sigurno su jako uzbuđeni" pomišljam.
Ugledam mladi par, sjede na klupici ispod nekog drvca i zadivljeni gledaju u nebo. Sretni su, vidim to po njihovim iskrenim osmjesima na licima. Tako zagrljeni, nasmiju se i poviknu "Sretan Božić, mlada damo!!"
"I vama, sretan Božić" uzvratim i nastavim dalje.
Nekoliko koraka dalje, djeca se igraju. Tako očarani snijegom, grudaju se... I da, kolikog su samo snijegovića napravili. "Kako su uspjeli?" znatiželjna sam.
Prolazim pokraj neke kuće, naizgled siromašne. Ugledam unutra čitavu obitelj. Majka priprema kolače, djeca ukrašavaju bor, zajedno sa ocem. Ne, njima nije potreban novac i bogatstvo, oni imaju jedni druge.
Da, once upon a time...
*
Mislim da nije potrebno pričati o mome društvenom životu trenutačno. Jedva čekam praznike, i da ne mogu prestat to govorit, žao mi je. Al ono, još dva tjedna i onda konačno malo odmora. I onak, dok samo pomislim na to, bez učenja, bez jebenog odlaska u onu usranu školu, svaki dan viđanje s Tejom, spavanja dokad očem.. Opla, SAVRŠENSTVO.
*
Pričala sam nedavno s jednom dragom mi osobom, raspravljali smo o nekoj svađi. I stvarno me se to dojmilo. Rekla sam mu da mi ne govori da ušutim, ako nešto mrzim to mrzim. Mislim, svatko ima reći svoje mišljenje do kraja, a on meni odgovori "Ma kakvo mišljenje?"
Da, možda jesam djete, možda su moji stavovi djetinjasti i nezreli, možda su totalno neispravni, ali ne razumijem zašto jebemu to netko ne može samo poštovati? Stavovi će se normalno mjenjati, kako ja budem rasla, kako se sve oko mene bude mjenjalo.
*
Ana:ulaznica za koncert wt-a je 400 kuna. (tužnim glasom)
Tea:ma komercijalisti jedni. Jebem im ja 400 kunaaa.
Ana:aaa, jesam teeeeeeeeee
Tea:a joooj eeee...
Ana: jebemu 300 kuna je.
Tea: aha
Ana:hahhahahaha
Tea: A Ana ti mene uvijek zezaš, de reci kolko košta ulaznica više.
Ana: 150 kuna
(jebemu, ovak ne zvuči tolko smiješno kolko je bilo, razgovor na mobu. XD)
She is smilling like heaven is down on earth#8
"Joe je, vjerovatno se zabrinuo" rekla je potiho, skoro nečujeno svome bratu.
No nije bio Joe, bio je netko drugi. Dobro poznat Dee, ali i Antoniu. Ušli su njihovi roditelji.
"Kako si Dee" upitala ju je majka, čudno pogledavajući mladića koji je sjedio do nje.
"Bok i tebi, dobro sam.. " srdita s najgorim mogućim osjećajima koji se mogu prema roditeljiima osjećati, prozborila je Dee.
"Ali nešto što je važnije od toga kako sam ja sada, važnije je tko mi je pomogao da budem bolje. Da, želim vas s nekime upoznati, dragi moji mama i tata. Ne znate o kome je riječ?
....
Šta sada gledate tako čudno? Sada vam je čudno, nakon dvadeset godina? Aha, upoznajte moga brata, ovo je Antonio. Antonio iliti moj prešućeni brat, onaj koji mi je tolko trebao." uzrujala se.
"Dee, šta pričaš besmislice, kakav brat?" rekao je Deein otac pokušavajući se izvući iz neugodne situacije.
"Iznenađeni ste što me vidite? Da, ja sam vaš sin... I došao sam po Dee, odveo bih ju sa sobom u susjedni grad, tamo će ići u školu, i imati konačno normalan život kakav je oduvijek željela. Mislim da se vi tome nećete protivit, punoljetna je i tu ne bi trebalo biti problema. Mi smo već o tome razgovarali, a sada je bio red da i vi čujete. Da, došao sam samo zbog toga, jer želim da moja sestra živi normalno. Sigurno ni ne biste povjerovali da ste stvorili jednog od najboljih menađera u državi." rekao je ponosno Antonio
"Dakle, sada je red na vama. Kada Dee izađe iz bolnice, doći ću po nju, naravno ako ona još to želi."
"Da, naravno da želim" rekla je Dee, nasmješivši se bratu
Kraj. (znam da je kratko, i da ne valja kraj, al ne da mi se više)
------
Surova istina
Željela sam vrištati,
a nisam mogla.
Kao da u grlu zapelo mi je nešto oštro,
kao da oštrica mača,
na svim djelovima mojega tjela ostavlja trag.
Trnci su me prolazili, htijela sam vrištati.
A sputavalo me nešto, šutjela sam kao zalivena.
Tjeskoba nije nestala,
gledala sam ga kako se uništava,
kako nestaje lako, kao da mu nešto pomaže.
I krivnja sada, u meni raste.
Jer njega nema, a ja samo sam šutila, zatomila sam
bol, i patnju u sebi.
Željela sam biti jaka, a samo slabost me obuzela cijelu, poput droge.
Ev jedna moja, zato ne objavljujem svoje pjesme.
*ljubim, grlim, šlatam, volim*- pa biraj šta oćeš=)
i znaj da trebaš mi više nego ikad
ne, ne, ne čini mi se, volim te!
Za one osobe koje me drže na životu kada je najteže.
|
