znaaaaači blogeri, nisam napisala post već desetak dana, pa da vas ne držim neinformirane eto jedan kratak čisto da znate da sam živa.
Mislim da se polako vraćam u normalu. Prošla su tek 3 tjedna, ali ovaj ritam u školama, zadaće, učenje i testovi (da, da, tako je, imam ih najavljena već 4-.-) ne ostavljaju mi baš puno vremena za razmišljanje, a kamoli tugu. Nekako, sva ta težnja i ambicija da budem odlična u obje škole dovele su me do točke da sam postala sposobna isključit sve nepotrebne emocije koje me ometaju u postizanju toga cilja. Nekako, prođem pored njega i jasno, odmah se sva usplahirim, ali sve mi je lakše i lakše ne spuštat pogled i naprotiv, sve ga češće i češće drsko pogledam ravno u prelijepe zelene oči samo da mu pokažem da sam dobro i bez njega.
Zasada mi uspjeva. Okej, još nema ocjena pa mogu trubit da sam odlična koliko hoću, ali hej činjenica je da sam počela kontat matematiku, kemiju i fiziku (!) pa čak i grčki (!!!). To ipak nešto znači ljudi, to ipak nešto znači. U glazbenoj sam uvijek bila odlična, planiram to i ostat, pa i više od toga.
Saznala sam da imam gej frenda:$ on mi je presuper lega, drugi najdraži i nekako mi je baš drago da nisu svi isti, da ima netko drugačiji. Inače ih ne podržavam jer ne smatram to prirodnim ali moj I. je preispravna osoba i voljela bi ga sve i da ima 3 oka i plivaće kožice:)
To je to od mene, zasad. Dobro sam.

Čaaao ekipa! Ponosna sam sama na sebe, tu sam već više od mjesec dana, ovo je super, rekord! Želim si još dulje druženje s vama, blog je toliko bolji od glupog fejsa i ostalih društvenih mreža.
Znači da, svi o tome pišu pa ću i ja o tome nabacati koju rečenicu. Dakle, počela je škola. Jej.
Do prije 3 tjedna sam joj se veselila. O da, jesam! Znam da sam glupača, ali nemojte me krivo shvatiti, fale mi moji retardi preko ljeta, razred mi je jednostavno predobar da mi ne nedostaje kad ga nema. Ali iskreno, to je samo malen dio razloga. Najmanji, zapravo. Ono čemu sam se uistinu veselila je zapravo bio on. To što ćemo se vidjeti baš svaki svaki dan, troduplo više vremena biti zajedno i puno više toga dijeliti, njegove dojmove nove škole, sve one odmore koje smo trebali provoditi zajedno i sve što uz to ide... A onda je on jednostavno spalio. Ne želim se na to vraćati, iskreno, pročitali ste sve to u onom freaking "pismu". I sada toga nema. Sve što smo planirali, to jest, ono što sam ja planirala (očito) sve je to palo u vodu, ničeg više nema, i umjesto u savršen raj, moja divna gimnazija pretvorila se u moj osobni pakao.Tjedan još nije gotov pa mi se ni nisu posložili početni dojmovi. Lijepo je opet biti sa svojim razredom,ali nedovljno da mi daje razlog da se ne osjećam odvratno što se svaki dan moram tamo odvlačit i glumit kako je sve super. Onaj entuzijazam oko toga što ću ga svaki dan viđati i što ćemo biti zaljubljeni golupčići se pretvorila u ogorčeno skrivanje, kad moram paziti na svaki korak samo da ga što manje viđam, da se što manje podsjećam. Ne mogu ja to, ne mogu ga gledati dok znam da nije moj i da ga više nikada ne mogu imati. Ne mogu, agonija koju to stvara je odvratna i stvarno mi se ne da s time nositi. Radije bih odmor prosjedila u učionici, hvala. Umjesto da ga lovim po hodnicima da se žvaljakamo, sada samo spuštam pogled i trudim se izbjeći njegov kad god ga već moram vidjeti. I još baš, kao najveći peh, umjesto da nas odvoje od novih razreda, strpaju nas na isti kat s njima, kao da mi namjerno žele sve to dodatno otežati. Mislim,divni ste, vidoviti Milani. Iskreno, zadnji tjedan sam provela uvjeravajući samu sebe da je to faza koja će proći kad se na sve to naviknem. Ali, može li se zaista na tako nešto naviknuti?
Jedina svijetla točka mi je moja glazbena. Odvratno je teško, to priznajem, novi predmeti, teže gradivo... Harmonija je jedan toliko težak a opet tako odličan predmet! Ali, barem mi prilično dobro zaokuplja misli jer traži izuzetnu koncentraciju, što mi je drago. Što manje mislim o njemu, to bolje. Valjda ću ga jednom uspjeti potpuno uzbaciti iz glave.
Nabacila sam novu odluku. Od sada se koncentriram samo na školu. Škola, škola, škola, škola, škola. Želim proći s 5. U obje škole. Želim bit visoko obrazovana tigricaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.
Okej, užas. Ali jednostavno mi bolja okupacija od te ne pada na pamet. A i korisno je, isplativo na dulji rok, ako ništa drugo. Krenula sam radno, prilično sam dobro startala godinu, što mi je drago. Valjda ću ostati takva.
Shvaćam da se nikome ovo valjda ne da čitati, pa eto, dovoljno je za sada. Do slijedećeg posta, blogeri.....



Tako nekako ja izgledam dok pokušavam namjestit facu i glumit da je sve okej. Jako naporan sport.

Adio! xxx.