Ne znam što da radim
Nisam već dugo ni o čemu pisao, jer ne znam o čemu. To je zbilja strašno. Čak i ovo pišem iz svojevrsne pristojnosti, kako bi se ponešto novo moglo i pročitati. Možda se čini da mi je život dosadan, ali što se mene tiče nije. Ja sam s njime sretan. Ali zaista ne znam o čemu bih pisao. Ali eto...
Opet sam se neki dan našao kako pišem (odnosno pokušavam pisati) pjesmu. I opet stara boljka i ponovno onaj isti stari problem. Završavam ono što još nisam ni započeo. I to je neka vrst psihičkog poremećaja, ali tko može biti savršen. Moji prijatelji broje, a ja...ja... Što li je uopće to? kaže čovjek koji je htio biti psihijatar. Sačuvaj me bože, a i vi, moji nesuđeni kolege, biste mi mogli pomoći. Nikako mi ne ide, a za sve je kriva moja opsjednutost monumentalnim završecima. Prvo uvijek napišem završetak koji jednostavno mora biti jak i snažan. Ali kako onda započeti nešto već završeno. Za ovu mi je zadnju pjesmu jedna osoba, do čijeg mi je mišljenja zbilj stalo, rekla da je morbidna. Bio sam prestravljen kad sam to čuo. Mislim, OK, možda i jest (iako ću tražiti drugo mišljenje), ali sam tom pjesmom htio pokazati snagu boli, kada netko izgubi voljenu osobu. Ta je bol razarajuća, ona uništava sve, razum, pa i same snove. Ostaje samo bunilo, koje obuzima čovjeka, o kojemu čovjek postaje ovisan i koje ga na kraju krajeva i održava na životu. Želim pokazati svu snagu te boli, ali ne bojte se, nisam doživio ništa tome slično, ali imam jednu sposobnost (ne znam je li blagoslov ili prokletstvo), sposobnost empatije, suosjećam duboko s ljudima. Ponekad osjećam njihove probleme i diraju me duboko u srce. Do nedavno je to bilo srce od kamena, crno i hladno, ali sada kada je od mesa ono jače boli i ja nerjetko zaplačem, zaplačem zbog ljudi.
|