svilska

Kažu, vrč ide na vodu dok se ne razbije.
Isto tako, kažu i da nad razbijenim ne vrijedi plakati.

Kako je bila izrazito sklona kompulzivnom isprobavanju prve poslovice, tako je pokušavala, prema naputku one potonje, zanemariti posljedice njene uspješne realizacije.

Nije on bio ni prvi, a vjerojatno ne ni zadnji zbog kojeg je morala šutke gaziti po krhotinama gore navedenog metaforičkog vrča da bi mogla krenuti nekamo dalje. Njezina sklonost ka prekidima graničila je s opsesijom. Nakon što je i sama sebe etiketirala kao takvu, već i javno i bez imalo grižnje savjesti zbijajući o tome šale na vlastiti račun, gotovo da je potpisala ugovor da sa njom tako stvari stoje, a tko ne može izdržati, neka se ni ne miješa.

Tako bi u moru njenih veza svaki nagib broda na valovima svakodnevnih on – ona trvenja rezultirao njenim iskakanjem sa palube, makar i po cijenu davljenja. Uglavnom bi se potrudila naći razlog, napuhati ga od veličine omanje buhe do veličine ovećeg slona, ako već nije imala sreće da sam po sebi bude dostojan fantastičnog prekida, zatrčala se svom snagom i skočila preko ograde, pritom uživajući u letu prema dolje.

Ponekad bi brod stao, pokupio je i povezao natrag u mirne vode, a ponekad bi plivajući dočekivala nailazak drugog.

Ovaj put, nešto je bilo drugačije, i nešto nije bilo u redu.

Cijelo tijelo osjećala je drvenim i otečenim, more joj se učinilo polarno hladno, da ostane na površini izvalila se na leđa i plutala, ali voda ne da joj je već dopirala do grla, već i punila usta, uši, obavijala joj slijepljenu kosu oko očiju, vukla je prema dolje.

Po prvi put, činilo joj se da je pogriješila.

Sve više je uviđala da ovaj put ne žali sebe, već da joj on iskreno nedostaje, i to tako bolno da bi mogla pognute glave danima pomno lijepiti razmrvljene oštre krhotinice, samo zato da zaustavi silnu potrebu za zavijanjem.

A to je značilo pregristi ponos, priznati poraz u vlastitoj igri i pokorno predati meč, pokorivši se protivnikovim pravilima.

To što je, svrstavanjem ljubavi pod igru moći, pristala na to da za ulog ne polaže samo trice i šibice, nego i mogućnost da se u svemu sasvim solidno pogubi. Jer, na kraju krajeva, skup je to bio hobi, trebalo je i snage i vremena za kontrolirati onu smežuranu grudvu u grudima koju poetski nazivaju „srcem“ i misle da upravlja svijetom iz podzemlja, a ona je to jednostavno nazivala „centrom za zbrku“.

Okrenuvši se triput oko sebe, dobro promislivši gutajući knedle cijeli dan, zaključila je da je napokon našla grešku u cijelom sustavu prema kojem je do tada funkcionirala, da je narod mudar i kad kaže onu „ne znaš što imaš dok…“, ma koliko se zgražala nad banalnošću iste, i da je zajeb ovaj put bio velik.

Negdje usput, prilikom otkrivenja vlastitog system errora, palo joj je na pamet i pitanje: "što biste najradije imali sa sobom na pustom otoku?"

Postalo joj je jasno da s vrčem koji se razbija ionako tamo ne bi daleko dogurala, a da bi joj brod bio sasvim dobra opcija. Što bi u prijevodu značilo i da neki s vremenom nauče da su kompromisi doista poredani negdje na vrhu piramide potreba za opstanak.

Naravno, ako se ovaj put ne udavi.

Postoji nešto oslobađajuće u procesu (samo)uništenja.

Teško da je sebe ikad doživljavala doslovno suicidalnom, na kraju krajeva, njeno uživanje u životu i svim njegovim oblicima bilo je gotovo egzibicionistički naglašeno. Što bi ovako, u analizi, moglo navoditi na isti zaključak do kojeg se dolazi kada bi latentne homoseksualce kategorizirali prema njihovoj sklonosti osuđivanju eksplicitnih istih.

A možda je samo patila od konstipacije vlastite agresivnosti, pa je zato ovakve prolome iz vedra neba smatrala neophodnima za u zdravom tijelu zdrav duh. Trebao joj je ventil, kada je pritisak postajao prejak, a vlastitu rastezljivost dovodila bi do krajnjih granica.

Iako, cijeli biznis oko tih dramatičnih stvari kao što su nadripsihotraume u ovoj priči nije ni bitan, time se ionako bave lokalni bogovi za umove za dvjestotinjak kuna po satu, polučujući uglavnom iste rezultate.

Osjećaj slobode koji je dobila njegovim odlaskom na trenutke je graničio s euforijom. Nešto poput osjećaja da ste se napokon našli na safariju među lavovima, a to ste željeli cijeli život. Prije nego primjetite da ste među njima sami, goloruki i bez ideje kako se vratiti natrag.

Cijelo jutro poslije provela je vukući se po plahtama naglo opustjelog kreveta, uživajući u prostranosti i tišini. Povremeno bi se ulovila kako spontano, dlanom prebrojava dijelove vlastitog tijela, nježno, suosjećajno, iz potrebe za maženjem i tješenjem same sebe. Piljila bi u strop obuzeta naletima rojeva misli uglavnom ni o čemu bitnom, i prekidala bi ih kada bi počele prelaziti u opasno područje podsjećanja na gubitak. Ustala se i hodala polugola po stanu, pila mlijeko na stojećki iz tetrapaka, izdubila sredinu kruha, ostavila tanjur na kauču pred televizorom, palila cigaretu jednu za drugom, ponovo lijegala u krevet i piljila.

Samo da se uvjeri da je dobro. Da bolje ne može.

Ubrzo je počela osjećati kako joj ljutnja počinje kuckati u očnim kapcima, prsti trnuti i kako je magnetska sila vuče prema telefonu.

Trebalo je nazvati i ustanoviti koliko je situacija zaista maligna.

Svađa je bila bučna i kratka, jedna od onih kada se kažu zadnje riječi nakon kojih više nema natrag u gugutanje pod posteljinom, i sasvim joj je jasno bilo da bi bilo koja alternativna terapija bila nešto poput reanimiranja mačke koju je nekoliko dana prije na autoputu pregazio kamion.

Slušalica je sklopljena. Veza je mrtva.
Sada iz sebe još samo treba amputirati ljubav.

Učinila je to najbolje kako je znala, ekspresno, kratkim rezom, zabila telefon u zid, zagrizla jastučnicu da ne zacvili, nakljukala se svim onim frazama u kojima će „o tome misliti sutra“, i nakon detaljnog odstranjivanja, te kiretaže vlastitih osjećaja zaspala sfrkana na otužno izgužvanim plahtama, s osjećajem da je krevet tako velik da bi je mogao progutati.

Problem s amputacijama su oni fantomski dijelovi, koje pacijent osjeća i onda kada ih već odavno nema.
Znala je da je rez bio dobar, da je operacija uspjela i da će preživjeti, makar kusasta i kljasta, i ta izvjesnost ju je zadovoljavala.
Ali nije mogla pobjeći od tuge koja joj se ušuljavala u kosti, tiho, ravnomjerno, nezaustavljivo, kao što je kiša posivjela večer kroz prozor sobe i razvukla sjenke po zidovima.



Tuga je podmukla životinjica.

Nije gotovo dok netko ne spakira kofere.

Ustvari, da je sebe mogla zamisliti u takvoj ulozi, umjesto da se zamišljala kako bi apsurdno izgledala u istoj, onda bi udarala nogama o pod, razbijala tanjure, gađala ga pepeljarom, plakala i vrištala. No, svjesna da za takvu vrstu drame nije dovoljno ljupka i dražesna da bi riskirala prijezir druge strane, samo se sažela u hladnoironičnu primjedbu. Izrazito hladnu, izrazito ironičnu. Štoviše, nekoliko njih. Mislila je da joj dobro stoje. Da bi bio koplje ispred onog drugog, moraš zadržati dostojanstvo do kraja.

Kad se jebeš, treba imati erotičnu facu. Kad glumiš orgazme, odglumi ih tako da i sama povjeruješ u njih. Kad ti se čini da si lijepa, moraš ostaviti dojam da si i pametna. Kad se svađaš i kad voliš budi uvijek korak ispred.

Cijela zbirka pravila za postizanje kontrole, kuharica za emocionalne falingaše.

Dakle, ironija. Konačan odgovor. Uostalom, najjači otrov dolazi u malim bočicama. A i protivnik u ovom slučaju nije bukva i jako dobro zna što i koliko upravo pije.

U svakom slučaju, doza je bila dobra, jer je on pakirao kofere. Polako, strpljivo, šutke.

Ona je brojala mrljice kečapa na stolnjaku (izgledale su agresivno) i prisjećala se svoje gospođe majke kako je svojim južnjačkim temperamentom srčano izbacivala očevu posteljinu kroz prozor na jednu od najprometnijih ulica u gradu, i kako se ta ista posteljina još dugo ujutro bjelasala na travi ispred kuće na veselje susjeda koji su žurili na posao, dok su majka i otac već uvelike fizičkim izražavanjem mirenja opeglali drugu na bračnom krevetu.

Zamislila se kako mu izbacuje posteljinu niz balkon, na sumorno betonsko parkiralište, možda baš na šajbu nadrkanog odvjetnika sa kata ispod, i osjetila da je škaklja histeričan smijeh u grlu.

Smijeh je prokleta navika. S vremenom, za one dovoljno okorjele, počne supstituirati sve druge načine za izražavanje osjećaja. Efikasan egzekutor koji ubija relativiziranjem: Tugu ubiješ smijanjem. Nervozu sasjeckaš hihotanjem. Ljutnju satreš cerekom. Očaj rastopiš smijuljenjem. Strah razbiješ grohotom. Čak i radost kataliziraš rastežući usta u grimase i neartikuliranim titranjem glasnicama, pa brže prolazi.

Nije se nasmijala, stvarno je odlučila biti ljuta.

Potrebno je da se spakira i odigra predstavu do kraja, po cijenu da stvarno ode zauvijek, jer je osjećala strašnu potrebu za fingiranjem novog početka, još otkako joj se prvi put učinilo da ljubav počinje ustupati mjesto rutiniranom življenju jedno uz drugo, ma kako se stvar naizgled činila korektna.

Prvi dašak smirivanja početničke strasti u njoj je uzdigao cijelu oluju za koju je bila uvjerena da je nosi ravno nad, pa u bezdan gubitka trenutačnog sretnog stanja, pa nakon toga nastupa ništavilo mrtve veze i patnja robotizirane svakodnevice.

Vidjela je cijeli njihov dotada solidno vruć odnos svečano mrtav – hladan, položen na kuhinjski element uz nasjeckani grincajg za ručak i čežnju za obostranim pojedinačnim avanturama u svrhu ulijevanja hormona u dosadom ubijene spolne organe, i odlučila je prikratiti muke nasmrt ranjenoj vezi. S tim da je čvrsto vjerovala u fenikse, pomirbene ševe i druge ptice istog soja, i u istoj metafori vidjela i njih kako se ponovo rađaju ni iz čega, jednom , kada se on vrati skup sa svojim koferom, potpuno nov, regeneriran i osvježen, baš kao i ona, na novoj startnoj poziciji za trčanje sprint –maratona uskrsnule ljubavi.

On je kofer spakirao i bez riječi izašao iz stana.

Sada ga je još samo trebalo vratiti natrag.