Postoji nešto oslobađajuće u procesu (samo)uništenja.
Teško da je sebe ikad doživljavala doslovno suicidalnom, na kraju krajeva, njeno uživanje u životu i svim njegovim oblicima bilo je gotovo egzibicionistički naglašeno. Što bi ovako, u analizi, moglo navoditi na isti zaključak do kojeg se dolazi kada bi latentne homoseksualce kategorizirali prema njihovoj sklonosti osuđivanju eksplicitnih istih.
A možda je samo patila od konstipacije vlastite agresivnosti, pa je zato ovakve prolome iz vedra neba smatrala neophodnima za u zdravom tijelu zdrav duh. Trebao joj je ventil, kada je pritisak postajao prejak, a vlastitu rastezljivost dovodila bi do krajnjih granica.
Iako, cijeli biznis oko tih dramatičnih stvari kao što su nadripsihotraume u ovoj priči nije ni bitan, time se ionako bave lokalni bogovi za umove za dvjestotinjak kuna po satu, polučujući uglavnom iste rezultate.
Osjećaj slobode koji je dobila njegovim odlaskom na trenutke je graničio s euforijom. Nešto poput osjećaja da ste se napokon našli na safariju među lavovima, a to ste željeli cijeli život. Prije nego primjetite da ste među njima sami, goloruki i bez ideje kako se vratiti natrag.
Cijelo jutro poslije provela je vukući se po plahtama naglo opustjelog kreveta, uživajući u prostranosti i tišini. Povremeno bi se ulovila kako spontano, dlanom prebrojava dijelove vlastitog tijela, nježno, suosjećajno, iz potrebe za maženjem i tješenjem same sebe. Piljila bi u strop obuzeta naletima rojeva misli uglavnom ni o čemu bitnom, i prekidala bi ih kada bi počele prelaziti u opasno područje podsjećanja na gubitak. Ustala se i hodala polugola po stanu, pila mlijeko na stojećki iz tetrapaka, izdubila sredinu kruha, ostavila tanjur na kauču pred televizorom, palila cigaretu jednu za drugom, ponovo lijegala u krevet i piljila.
Samo da se uvjeri da je dobro. Da bolje ne može.
Ubrzo je počela osjećati kako joj ljutnja počinje kuckati u očnim kapcima, prsti trnuti i kako je magnetska sila vuče prema telefonu.
Trebalo je nazvati i ustanoviti koliko je situacija zaista maligna.
Svađa je bila bučna i kratka, jedna od onih kada se kažu zadnje riječi nakon kojih više nema natrag u gugutanje pod posteljinom, i sasvim joj je jasno bilo da bi bilo koja alternativna terapija bila nešto poput reanimiranja mačke koju je nekoliko dana prije na autoputu pregazio kamion.
Slušalica je sklopljena. Veza je mrtva.
Sada iz sebe još samo treba amputirati ljubav.
Učinila je to najbolje kako je znala, ekspresno, kratkim rezom, zabila telefon u zid, zagrizla jastučnicu da ne zacvili, nakljukala se svim onim frazama u kojima će „o tome misliti sutra“, i nakon detaljnog odstranjivanja, te kiretaže vlastitih osjećaja zaspala sfrkana na otužno izgužvanim plahtama, s osjećajem da je krevet tako velik da bi je mogao progutati.
Problem s amputacijama su oni fantomski dijelovi, koje pacijent osjeća i onda kada ih već odavno nema.
Znala je da je rez bio dobar, da je operacija uspjela i da će preživjeti, makar kusasta i kljasta, i ta izvjesnost ju je zadovoljavala.
Ali nije mogla pobjeći od tuge koja joj se ušuljavala u kosti, tiho, ravnomjerno, nezaustavljivo, kao što je kiša posivjela večer kroz prozor sobe i razvukla sjenke po zidovima.
Tuga je podmukla životinjica.
Post je objavljen 08.12.2005. u 22:08 sati.