Nije gotovo dok netko ne spakira kofere.
Ustvari, da je sebe mogla zamisliti u takvoj ulozi, umjesto da se zamišljala kako bi apsurdno izgledala u istoj, onda bi udarala nogama o pod, razbijala tanjure, gađala ga pepeljarom, plakala i vrištala. No, svjesna da za takvu vrstu drame nije dovoljno ljupka i dražesna da bi riskirala prijezir druge strane, samo se sažela u hladnoironičnu primjedbu. Izrazito hladnu, izrazito ironičnu. Štoviše, nekoliko njih. Mislila je da joj dobro stoje. Da bi bio koplje ispred onog drugog, moraš zadržati dostojanstvo do kraja.
Kad se jebeš, treba imati erotičnu facu. Kad glumiš orgazme, odglumi ih tako da i sama povjeruješ u njih. Kad ti se čini da si lijepa, moraš ostaviti dojam da si i pametna. Kad se svađaš i kad voliš budi uvijek korak ispred.
Cijela zbirka pravila za postizanje kontrole, kuharica za emocionalne falingaše.
Dakle, ironija. Konačan odgovor. Uostalom, najjači otrov dolazi u malim bočicama. A i protivnik u ovom slučaju nije bukva i jako dobro zna što i koliko upravo pije.
U svakom slučaju, doza je bila dobra, jer je on pakirao kofere. Polako, strpljivo, šutke.
Ona je brojala mrljice kečapa na stolnjaku (izgledale su agresivno) i prisjećala se svoje gospođe majke kako je svojim južnjačkim temperamentom srčano izbacivala očevu posteljinu kroz prozor na jednu od najprometnijih ulica u gradu, i kako se ta ista posteljina još dugo ujutro bjelasala na travi ispred kuće na veselje susjeda koji su žurili na posao, dok su majka i otac već uvelike fizičkim izražavanjem mirenja opeglali drugu na bračnom krevetu.
Zamislila se kako mu izbacuje posteljinu niz balkon, na sumorno betonsko parkiralište, možda baš na šajbu nadrkanog odvjetnika sa kata ispod, i osjetila da je škaklja histeričan smijeh u grlu.
Smijeh je prokleta navika. S vremenom, za one dovoljno okorjele, počne supstituirati sve druge načine za izražavanje osjećaja. Efikasan egzekutor koji ubija relativiziranjem: Tugu ubiješ smijanjem. Nervozu sasjeckaš hihotanjem. Ljutnju satreš cerekom. Očaj rastopiš smijuljenjem. Strah razbiješ grohotom. Čak i radost kataliziraš rastežući usta u grimase i neartikuliranim titranjem glasnicama, pa brže prolazi.
Nije se nasmijala, stvarno je odlučila biti ljuta.
Potrebno je da se spakira i odigra predstavu do kraja, po cijenu da stvarno ode zauvijek, jer je osjećala strašnu potrebu za fingiranjem novog početka, još otkako joj se prvi put učinilo da ljubav počinje ustupati mjesto rutiniranom življenju jedno uz drugo, ma kako se stvar naizgled činila korektna.
Prvi dašak smirivanja početničke strasti u njoj je uzdigao cijelu oluju za koju je bila uvjerena da je nosi ravno nad, pa u bezdan gubitka trenutačnog sretnog stanja, pa nakon toga nastupa ništavilo mrtve veze i patnja robotizirane svakodnevice.
Vidjela je cijeli njihov dotada solidno vruć odnos svečano mrtav – hladan, položen na kuhinjski element uz nasjeckani grincajg za ručak i čežnju za obostranim pojedinačnim avanturama u svrhu ulijevanja hormona u dosadom ubijene spolne organe, i odlučila je prikratiti muke nasmrt ranjenoj vezi. S tim da je čvrsto vjerovala u fenikse, pomirbene ševe i druge ptice istog soja, i u istoj metafori vidjela i njih kako se ponovo rađaju ni iz čega, jednom , kada se on vrati skup sa svojim koferom, potpuno nov, regeneriran i osvježen, baš kao i ona, na novoj startnoj poziciji za trčanje sprint –maratona uskrsnule ljubavi.
On je kofer spakirao i bez riječi izašao iz stana.
Sada ga je još samo trebalo vratiti natrag.
Post je objavljen 08.12.2005. u 18:37 sati.