|
Kažu, vrč ide na vodu dok se ne razbije.
Isto tako, kažu i da nad razbijenim ne vrijedi plakati.
Kako je bila izrazito sklona kompulzivnom isprobavanju prve poslovice, tako je pokušavala, prema naputku one potonje, zanemariti posljedice njene uspješne realizacije.
Nije on bio ni prvi, a vjerojatno ne ni zadnji zbog kojeg je morala šutke gaziti po krhotinama gore navedenog metaforičkog vrča da bi mogla krenuti nekamo dalje. Njezina sklonost ka prekidima graničila je s opsesijom. Nakon što je i sama sebe etiketirala kao takvu, već i javno i bez imalo grižnje savjesti zbijajući o tome šale na vlastiti račun, gotovo da je potpisala ugovor da sa njom tako stvari stoje, a tko ne može izdržati, neka se ni ne miješa.
Tako bi u moru njenih veza svaki nagib broda na valovima svakodnevnih on – ona trvenja rezultirao njenim iskakanjem sa palube, makar i po cijenu davljenja. Uglavnom bi se potrudila naći razlog, napuhati ga od veličine omanje buhe do veličine ovećeg slona, ako već nije imala sreće da sam po sebi bude dostojan fantastičnog prekida, zatrčala se svom snagom i skočila preko ograde, pritom uživajući u letu prema dolje.
Ponekad bi brod stao, pokupio je i povezao natrag u mirne vode, a ponekad bi plivajući dočekivala nailazak drugog.
Ovaj put, nešto je bilo drugačije, i nešto nije bilo u redu.
Cijelo tijelo osjećala je drvenim i otečenim, more joj se učinilo polarno hladno, da ostane na površini izvalila se na leđa i plutala, ali voda ne da joj je već dopirala do grla, već i punila usta, uši, obavijala joj slijepljenu kosu oko očiju, vukla je prema dolje.
Po prvi put, činilo joj se da je pogriješila.
Sve više je uviđala da ovaj put ne žali sebe, već da joj on iskreno nedostaje, i to tako bolno da bi mogla pognute glave danima pomno lijepiti razmrvljene oštre krhotinice, samo zato da zaustavi silnu potrebu za zavijanjem.
A to je značilo pregristi ponos, priznati poraz u vlastitoj igri i pokorno predati meč, pokorivši se protivnikovim pravilima.
To što je, svrstavanjem ljubavi pod igru moći, pristala na to da za ulog ne polaže samo trice i šibice, nego i mogućnost da se u svemu sasvim solidno pogubi. Jer, na kraju krajeva, skup je to bio hobi, trebalo je i snage i vremena za kontrolirati onu smežuranu grudvu u grudima koju poetski nazivaju „srcem“ i misle da upravlja svijetom iz podzemlja, a ona je to jednostavno nazivala „centrom za zbrku“.
Okrenuvši se triput oko sebe, dobro promislivši gutajući knedle cijeli dan, zaključila je da je napokon našla grešku u cijelom sustavu prema kojem je do tada funkcionirala, da je narod mudar i kad kaže onu „ne znaš što imaš dok…“, ma koliko se zgražala nad banalnošću iste, i da je zajeb ovaj put bio velik.
Negdje usput, prilikom otkrivenja vlastitog system errora, palo joj je na pamet i pitanje: "što biste najradije imali sa sobom na pustom otoku?"
Postalo joj je jasno da s vrčem koji se razbija ionako tamo ne bi daleko dogurala, a da bi joj brod bio sasvim dobra opcija. Što bi u prijevodu značilo i da neki s vremenom nauče da su kompromisi doista poredani negdje na vrhu piramide potreba za opstanak.
Naravno, ako se ovaj put ne udavi.
|
