svilska

kao kad čekić se spusti na ljusku oraha
čvrstu zaobljenost razbridi u oštre bridove
razvali razočaranje u tamnu suhoću neplodnog


kao kad prstima promrljam bez namjere
svakom oštrom uglu ljuske ocrtnicu
zaglavljena u želji živog tkiva
i mramorastog mrtvog pod prstima


skupljena od reskog zvuka na
veličinu vlastitog dlana


odustanem.

Da mi se išta odlučuje, mogla bih se baciti niz balkon.


Ne odlučuje mi se o tom, ne diže mi se guzica 20 koraka do ruba balkona i ne leti mi se prema dolje, ne nervira mi se samu sebe smrtnim strahovima, ne da mi se osjećati krivnju zbog konačnog odbijanja odgovornosti. Ne želim baš ništa, ni osjećati, ni doživljavati, ni misliti. I ne znam zašto svima nije jasno da je to sve samo Sizifov kamen koji je svima isti i jednak, položen u ruke od trenutka kad su se rodili, i da neće biti ni ljepše ni bolje ni lakše, da se filamo nadama, utapamo u vjeri i od svega tog ružičastog sranja ne vidimo se točno onakvima kakvi jesmo. Samo takvi kakvi jesmo, ni bolji ni gori, baš takvi. Ograničeni. Jadni, jadni, jadni.



Da li bi bilo bolje da sam vukla drugačije karte, igrala drugu igru, bila poštenija, obzirnija, čvršća, drugačija, bila netko drugi, ne bila nitko, bila sve i svima?



Da sam ostala ležati rastući u dječjem krevetiću netaknuta od promjena, oklopljena bjelinom, nenačeta inercijom nemogućnosti, retardirana od sreće, nevažnosti i neprimjetnosti?



Što mi je trebalo ikad se ponadati veselom guranju uzbrdo? S nadom ili bez, isti teret ostaje u mojim rukama. I to nije malodušnost, niti pesimizam, to je čista, jednostavna istina, a ostalo je Hollywood.



Želim do kraja života ležati i gledati u strop i ne biti svjesna. Bespolna i bezbolna i bezbojna. I onda se u nekom nevjerojatno blagom i neprimjetnom trenutku rasplinuti bez ikakvog traga.


Samo tako. Vušššš. I nastane tišina.

Jebemumater, netko mi je propalio tepih!!

Aupičkumaterinu, čemu, kad sam ga kupila pred mjesec dana??

nisam se vraćala pričati o povijesti

zalijepila bih osmijeh u pramen i uzjahala

brodove

gole

bijele

lake

jedrenaste

što si im pramce krstio raskošnim imenima

u užad uplitao kose pojedenih ljubavnica

zanjihavao zaneseno more rukama

i vraćao ih na moj pupak

u ravnice

plodnu zemlju

udoline




pričam o onim pričama

izmišljenim na šibenim tronovima

kad pod jezikom je trpkost jutra

premetala škripav pijesak pod zubima

kad udisali smo zrak kao sok mlječike

razliven između trbuha i bedara


gusto

teško

vlažno

sporo

oporo



naporno

odljepljivali prste od tijela da bi jezik kliznuo



u riječi