nisam se vraćala pričati o povijesti
zalijepila bih osmijeh u pramen i uzjahala
brodove
gole
bijele
lake
jedrenaste
što si im pramce krstio raskošnim imenima
u užad uplitao kose pojedenih ljubavnica
zanjihavao zaneseno more rukama
i vraćao ih na moj pupak
u ravnice
plodnu zemlju
udoline
pričam o onim pričama
izmišljenim na šibenim tronovima
kad pod jezikom je trpkost jutra
premetala škripav pijesak pod zubima
kad udisali smo zrak kao sok mlječike
razliven između trbuha i bedara
gusto
teško
vlažno
sporo
oporo
naporno
odljepljivali prste od tijela da bi jezik kliznuo
u riječi
Post je objavljen 21.11.2005. u 19:51 sati.