|
nisam se vraćala pričati o povijesti zalijepila bih osmijeh u pramen i uzjahala brodove gole bijele lake jedrenaste što si im pramce krstio raskošnim imenima u užad uplitao kose pojedenih ljubavnica zanjihavao zaneseno more rukama i vraćao ih na moj pupak u ravnice plodnu zemlju udoline pričam o onim pričama izmišljenim na šibenim tronovima kad pod jezikom je trpkost jutra premetala škripav pijesak pod zubima kad udisali smo zrak kao sok mlječike razliven između trbuha i bedara gusto teško vlažno sporo oporo naporno odljepljivali prste od tijela da bi jezik kliznuo u riječi |