|
Umirujuća bjelina papira, plavo svjetlo na stoliću, kiša, ozon infiltriran u dnevnu sobu, jutarnje ptice, ostatak noći umiješan u nestajuće sjenke pod zidovima.
Dugo već samoća nije ovako prijala.
Postoji vrijeme kada se ne žali ni za čime. Dobro je to vrijeme.
Prošlost postane samo skup slučajnosti nanizanih poput slabo montiranih isječaka već odgledanih filmova, jednako dugih, jednako intenzivnih.
Tada treba zagrliti vlastita koljena, udobno se zavalivši u omiljenu fotelju i biti neutralan gledatelj: nasmiješiti se vlastitim ulogama, odavno odigranim, znajući da smo posao odradili najbolje što smo mogli. S happy endom ili bez. I smijati se osjećaju vlastite mudrosti, posljednjoj sceni paradoksalnih iskustava s onu stranu stvarnog:
*************************
Mama je jutrima mirisala ozonski, ponekad teško kao ljetna sparina u podne kad kiša isparava sa travnjaka. Tata je čitao novine u kuhinji za stolom, okvir naočala osvijetljen jarkim jutarnjim suncem sa desnog, malog prozora. Bilo je mirno, moje noge dopirale su do polovine kreveta, pomicala sam se pužući pod poplunima da njima dotaknem donji rub.
***************************
Mama je dotrčala u rukama držeći komad mokre vate, krv mi je kapala iz nosa na svijetloplave jastučnice. Mirisala je ozonski, tata je stajao iza nje, više nisam plakala. «Sve je u redu, to je normalno». Ugodan dodir hladne vate na mom licu. Sve je u redu, prošlo je.
****************************
Krv mi je kapala iz nosa na bijeli dječji jastučić. Njegov bijes provlačio se sobom, dugo nakon zalupljenih vrata. Ne poznam taj miris, tako mirišu divlje životinje skrivane po brlozima. Paralizirana, umrtvljena, promatram svoje noge koje ne dopiru do donjeg ruba kreveta. Sve je u redu, proći će.
*****************************
Dijete je spavalo mirno, dišući ravnomjerno, slatkasto, meko, toplo. Tiho je, umatam se u sigurnost, našla sam najmirnije mjesto svijeta, plava lampica na stolu, jutarnje ptice. Nešto moje, i ja, po prvi put nisam spavala zgrčenih koljena, trebalo je napraviti više mjesta.
****************************
«Oprosti. Ponekad kad spavaš izgledaš kao dijete. Tada nisam ljut.» Oprostiti znači iznijeti ljubav na površinu, napraviti joj više mjesta. Ljubav i strah ne mogu biti jedno uz drugo. Pomišljam da sam svemoguća, rušim drevne zakone samoodržanja, grlim ga do jutra, jer ne pomaže grliti vlastita koljena. Volim, ali ako napravim još više mjesta, moje noge nikada neće dotaknuti donji rub kreveta?
******************************
Preko ruba kreveta prebačena odjeća, izbacujem suvišne stvari iz putne torbe. U drugoj dječja roba, svježe oprana, mirisna. Igračke, djeluju otužno. Kiša je, vrijeme ističe, žurim. Nervozna sam kad žurim, treba otići što prije, ne okretati se. Nisam dijete, ali ne poznajem se.
*******************************
Nervozna sam, noćima nisam spavala. Bojim se, ako zaspim, propustit ću nadoknaditi živjeti, možda baš idući trenutak pronađem univerzalno rješenje za sve. A noći su teške i jutra smirujuća, ponekad se ulovim sretna sama sa sobom, u monodijalogu. Lice s kolobarima koje ujutro žurno umivam vodom prije odlaska na posao ne liči na moje, ali sada nije vrijeme za prepoznavanja.
*********************************
Poznajem taj osjećaj. Ugodu toplih muških ruku, miris tijela, krevet za jedno pretvoren u mjesto za dvoje. Privremeno. Teško. Bojim se napraviti još više mjesta, čuvam svoj prostor, treba još rasti. Ali dišem smireno, ravnomjerno, svaki put kad spavam.
*********************************
«Mirišeš kao šuma.» - kaže mi. Dječji osmjeh, upravo sam čitala bajke. Ima moje oči, i metar je do ruba kreveta. Probudio se jedno jutro, krv mu je kapala iz nosa. Rekao je da se ne boji dok sam mu prislanjala hladnu, mokru vatu na lice. Ni ja se nisam bojala.
|
