|
Ponekad ih ne primjetim kada prođu pored mene. Samo nagovještaji osoba: odijela, cipele, svilene suknje, aktovke. Kosa. Oči. Ruke. Dijelovi ljudi porazbacani nasumično po mjestima kojima prolazim, zastali trenutačno u fokusu, centrirani. Kiosk. Tramvaj. Hodnici. 20, 30, 50 koraka, od jednog nečeg do drugog nečeg. Fragmenti. Tako, usput Zavučem prste Pod zidove Oblikujem Sjene Da je hladnije Bila bih Vladarica Ledenih kipova Da je toplije Bila bih Graditeljica Ciglenih čardaka Ovako, usput Ni na nebu Ni na zemlji Prstima Oblikujem Sjene Stan je prazan kao jutra u prosincu. Cipele ostavljam pod krevetom. Pokrivam se preko glave, u sobi još odzvanja ulica. Poželim ti čuti disanje, kao kad subotom prijepodne razbije nakupine praznine pod prozorom. I da odigram osmijeh pod vlažnom mekoćom tvog jezika. |