Ponekad ih ne primjetim kada prođu pored mene. Samo nagovještaji osoba: odijela, cipele, svilene suknje, aktovke. Kosa. Oči. Ruke. Dijelovi ljudi porazbacani nasumično po mjestima kojima prolazim, zastali trenutačno u fokusu, centrirani.
Kiosk. Tramvaj. Hodnici.
20, 30, 50 koraka, od jednog nečeg do drugog nečeg.
Fragmenti.
Tako, usput
Zavučem prste
Pod zidove
Oblikujem
Sjene
Da je hladnije
Bila bih
Vladarica
Ledenih kipova
Da je toplije
Bila bih
Graditeljica
Ciglenih čardaka
Ovako, usput
Ni na nebu
Ni na zemlji
Prstima
Oblikujem
Sjene
Stan je prazan kao jutra u prosincu. Cipele ostavljam pod krevetom. Pokrivam se preko glave, u sobi još odzvanja ulica. Poželim ti čuti disanje, kao kad subotom prijepodne razbije nakupine praznine pod prozorom. I da odigram osmijeh pod vlažnom mekoćom tvog jezika.
Post je objavljen 30.06.2005. u 13:24 sati.