subota, 26.03.2005.
kad zatvorim ovu kuću
|
Kad zatvorim ovu kuću
Čistu Bijelu Ostavim je Smjelu kao Galipolje Napustim je unatraške Kad provjetrim kroz prozore Sve duhove zalutale Ljubavnike, diletante Poslovnike, folirante Male ljude, markirante Pjesnike i ulizice Sitne duše, Minhausene Guildensterne, Rosencrantze Dobermane i pudlice Kad od dima bordelskoga Skinem plijesni plemenite Tuđe stvari ko Ikare Bacim letom kroz prozore Spalim Sperem Zaboravim Skrpam Spojim I nastavim Sa dv'je noge ću na stolu Usred zemlje Ničijezemske Pisat pisma, igrati se Kruh i vino, nahranit se Stalno stajat, pomicat se Mislit Šutjet Ne brinut se. |
nedjelja, 20.03.2005.
sandalovina
Ne ljubite pjesnike Oni žive u labirintima radi labirinata Njihove riječi su miris sandalovine Razmiljen vašom dnevnom sobom Umjerenih krajeva Uvijek nepripadan Uvedite ih u vaš stan i zalijepit će vam se za strop Obaviti vam tijelo rukama koje nikad nisu njihove Raznest ćete ih na potplatima cipela po novom tepihu Uvući će vam se pod jastuke I pustiti korijenje Da ih drugi dan ne bude Jer su odlučili da ne pripadaju I jer su odlučili ispočetka I jer oni i nisu. Ne ljubite pjesnike Kao što se ne ljubi Kockare, lažove i lopove Kao što se ne hoda U suprotnim smjerovima I kao šte se ne vjeruje Da su stvari postojane. Kada ih pročitate, zaboravite ih Isto će oni učiniti i vama |
ponedjeljak, 14.03.2005.
dišpeta pol kile
|
«...Međupostojanje je prema pravilima Velikih Igara zahtijevalo doslikavanje nastavka...»
Slediti se. Zaboraviti. Ukočiti u slici negdje u nigdjeprostoru između leta i pada. Učiniti to sebi na prvi pogled može djelovati komplicirano. Ali, nije. To je najjednostavnija i najkukavičkija stvar koju sebi netko može napraviti. Čista, koncentrirana inercija. Refleks, impuls i potpuno nerazumno djelovanje. Nešto do čega bi mogao dovesti čitav sklop okolnosti koji bi cijelo vrijeme vodio prema tome. Pažljiviji čitači znakova, pa čak i prosječni obožavatelji Ubojstava u Midsummeru lako bi mogli zaključiti da bi razvoj stvari mogao biti upravo takav. Mirna se svojski potrudila ne činiti ništa i tako se pustiti da potone, ma koliko ona glumatala da je baš suprotno i da nije tako i da se to sve desilo spletom nesretnih okolnosti koje nisu imali niti veze niti razloga niti uzroka u njoj. I da je svijet okrutan i opak, pun nerazumijevanja za krhke Mirnice, pun kufer samosažaljenja, puna kanta patetike, puna šaka jada. E, ali... zajeb. Preračunala se, upravo onako kako joj je uvijek i išlo, ovaj put čak i bez «deus ex machina» metode spašavanja integriteta vlastite priče, prije da je u sebi otkrila, onakva sleđena i krajnje senilna, nešto poput stroja koji radi sam, pokreće se vlastitom energijom i nikad ne staje. Taj perpetuum mobile ovaj put nije bio samo stilska figura, i odjednom se Mirna, onakva ukočena, na rubu znanstvenog experimeta, počela vrpoljiti, gristi čahure, migoljiti, oživljavati. Bilo joj je dosadno. Bilo joj je uz to i dosta. Stajati takav nikakav u nekom mentalnom vakuumu i masturbirati po vlastitom ničemu nije neka perspektiva taman da si i mrtav. I tako je Mirna otkrila novu igračku. Za prvi dojam sitnu i gotovo beznačajnu, ali starim ratnicima protiv samog sebe poznato kao vrlo moćno oružje suptilnih kvaliteta oživljavanja postmortem karaktera. Dobri stari inat. Dišpet. Prkos. Kako hoćete. Svi ga znaju, ako imaju bar malo života u sebi. Proradio je taj crvić u Mirni, i što ga je više primjećivala kako vrda po labirintima njene patetike, to je on postajao jači i samouvjereniji. Prvo je poželjela isplaziti jezik svim likovima iz vlastite priče. Učinila je to i nije se desila nikakva eksplozija niti smak svijeta. Svi su i dalje ostali tamo. Zatim se počela pomalo igrati. Proučavala je prvo kako reagiraju na riječi, a onda je polako prešla i na ono što bi se moglo nazvati «djela». To ju je poprilično zagrijalo, i pomalo je počela zaboravljati i na zaboravljanje i na stajanje na mjestu, shvatila da je da su ljudi manipulativni i pokretni, da se njima može upravljati, voditi ih, navoditi, zavoditi i izvoditi. Da reagiraju na ubode i maženja, toplo i hladno, prilaze, odlaze, ostaju, ostavljaju, a da neki čak i vole. Ljudi su joj postali strašno zanimljivi. Mirna je učila interakciju. Više joj nije bilo samo do igre, stvar ju je ozbiljno počela zanimati. Doduše, uvijek sa distance, ali, u inat samoj sebi onakvoj bezvoljnoj, počela je na svaku reakciju koju je dobivala davati inat svima i svemu drugome. Priča joj se ponovo učinila zanimljiva, skoro pa da je čak imala i smisla. |
pismo-vrata
|
Napisala sam ti dugo pismo
Od jedne rečenice od tri riječi Subjekt, predikat sve bez skupa Tek toliko Da kažem da su labirinti naporni Da je perfekt svršeno vrijeme I da još znam govoriti Ono dolje nacrtano To su ona velika vrata Poznata, teška i smeđa Takva sam imala jednom Kad sam bila mala I još jednom puno kasnije Kad sam bila mala Uglavnom su otvorena Vodila A zatvorena Štitila Opet mjesečarim Kucam na njih I ne sjećam se. |
nedjelja, 06.03.2005.
o vagonima
|
dogodilo se
(a slutila sam već dugo): više te ne osjećam ne osluškujem kako dišeš ne umećem svoja mala stopala u kalupe tvojih tragova ne prepoznajem tvoje rame kao zaklon pred svim ostalima (između svih ostalih) ustala sam ujutro golo tijelo umotala u plahte što sam tada prostirala na dva kreveta smiješno, ali u usputnom odrazu izgledale su kao krila sva vrata su zatvorena i ne znam kako se to zbilo, možda je ključanica bila prevelika no u sobi su ostale samo važne stvari u nevjerici dvaput provjerih: nema te među njima (kažu: na uzbrdicama ponekad vlakovi otkače vagone što nose previše tereta, ne da bi mogli poletjeti, nego samo zato da idu naprijed) |
