dogodilo se
(a slutila sam već dugo):
više te ne osjećam
ne osluškujem kako dišeš
ne umećem svoja mala stopala
u kalupe tvojih tragova
ne prepoznajem tvoje rame
kao zaklon pred svim ostalima
(između svih ostalih)
ustala sam ujutro
golo tijelo umotala
u plahte što sam tada
prostirala na dva kreveta
smiješno, ali
u usputnom odrazu
izgledale su kao krila
sva vrata su zatvorena
i ne znam kako se to zbilo,
možda je ključanica bila prevelika
no u sobi su ostale samo važne stvari
u nevjerici dvaput provjerih:
nema te među njima
(kažu: na uzbrdicama ponekad vlakovi otkače vagone što nose previše tereta, ne da bi mogli poletjeti, nego samo zato da idu naprijed)
Post je objavljen 06.03.2005. u 18:51 sati.