svilska

ponedjeljak, 14.03.2005.

dišpeta pol kile

«...Međupostojanje je prema pravilima Velikih Igara zahtijevalo doslikavanje nastavka...»

Slediti se. Zaboraviti. Ukočiti u slici negdje u nigdjeprostoru između leta i pada.


Učiniti to sebi na prvi pogled može djelovati komplicirano. Ali, nije. To je najjednostavnija i najkukavičkija stvar koju sebi netko može napraviti. Čista, koncentrirana inercija. Refleks, impuls i potpuno nerazumno djelovanje. Nešto do čega bi mogao dovesti čitav sklop okolnosti koji bi cijelo vrijeme vodio prema tome. Pažljiviji čitači znakova, pa čak i prosječni obožavatelji Ubojstava u Midsummeru lako bi mogli zaključiti da bi razvoj stvari mogao biti upravo takav.

Mirna se svojski potrudila ne činiti ništa i tako se pustiti da potone, ma koliko ona glumatala da je baš suprotno i da nije tako i da se to sve desilo spletom nesretnih okolnosti koje nisu imali niti veze niti razloga niti uzroka u njoj. I da je svijet okrutan i opak, pun nerazumijevanja za krhke Mirnice, pun kufer samosažaljenja, puna kanta patetike, puna šaka jada.

E, ali... zajeb.

Preračunala se, upravo onako kako joj je uvijek i išlo, ovaj put čak i bez «deus ex machina» metode spašavanja integriteta vlastite priče, prije da je u sebi otkrila, onakva sleđena i krajnje senilna, nešto poput stroja koji radi sam, pokreće se vlastitom energijom i nikad ne staje.

Taj perpetuum mobile ovaj put nije bio samo stilska figura, i odjednom se Mirna, onakva ukočena, na rubu znanstvenog experimeta, počela vrpoljiti, gristi čahure, migoljiti, oživljavati.

Bilo joj je dosadno. Bilo joj je uz to i dosta. Stajati takav nikakav u nekom mentalnom vakuumu i masturbirati po vlastitom ničemu nije neka perspektiva taman da si i mrtav.

I tako je Mirna otkrila novu igračku. Za prvi dojam sitnu i gotovo beznačajnu, ali starim ratnicima protiv samog sebe poznato kao vrlo moćno oružje suptilnih kvaliteta oživljavanja postmortem karaktera.

Dobri stari inat. Dišpet. Prkos. Kako hoćete. Svi ga znaju, ako imaju bar malo života u sebi.

Proradio je taj crvić u Mirni, i što ga je više primjećivala kako vrda po labirintima njene patetike, to je on postajao jači i samouvjereniji.

Prvo je poželjela isplaziti jezik svim likovima iz vlastite priče. Učinila je to i nije se desila nikakva eksplozija niti smak svijeta. Svi su i dalje ostali tamo.

Zatim se počela pomalo igrati.

Proučavala je prvo kako reagiraju na riječi, a onda je polako prešla i na ono što bi se moglo nazvati «djela». To ju je poprilično zagrijalo, i pomalo je počela zaboravljati i na zaboravljanje i na stajanje na mjestu, shvatila da je da su ljudi manipulativni i pokretni, da se njima može upravljati, voditi ih, navoditi, zavoditi i izvoditi. Da reagiraju na ubode i maženja, toplo i hladno, prilaze, odlaze, ostaju, ostavljaju, a da neki čak i vole. Ljudi su joj postali strašno zanimljivi.

Mirna je učila interakciju.

Više joj nije bilo samo do igre, stvar ju je ozbiljno počela zanimati. Doduše, uvijek sa distance, ali, u inat samoj sebi onakvoj bezvoljnoj, počela je na svaku reakciju koju je dobivala davati inat svima i svemu drugome.

Priča joj se ponovo učinila zanimljiva, skoro pa da je čak imala i smisla.


- 01:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>