| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Lokalni heroj za kraj ljeta
- 11:55 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
 Svijetu u kojem se čuda troše na jednodnevnoj bazi, heroji su sve manje potrebni. No ponekad je dobro barem baciti pogled prema gore, ali ne zato da bi se dočekao nekakav superman na sonični pogon, ili drugi smiješan striček u čudnom kostimu. Opet koliko god bio lijep, pogled u zvijezde ne riješava ekonomsku krizu, iako nisam primjetio da su to u stanju riješiti ni oni mnogu prizemljeniji superjunaci u odijelima. U nedostaku boljeg ja se uvijek oslanjam na nebo i otoke. I kad kažem nebo, ne mislim na bogove, oni su tako izlizani. Pogotovo lokalni. Ali o herojima bi vam mogao nešto reći. Makar bili iz sad već prastarog filma. Local Hero film je Billa Forsytha iz 1983, danas gotovo poznatiji po svojoj glavnoj glazbenoj temi "Goin Home" Marka Knopflera, iako je i on svojedobno bio prilično popularan. Pripadao je stilu tzv. britanskog "mekog realizma", meni jednom od dražih fimskih razdoblja, nastao u doba tačerizma, koji je uglavnom tematizirao propast klasične engleske radničke i niže srednje klase, njenim nesnalažnjem u novim okolnostima i nagovještavao novu raspodjelu snaga u tadašnjoj Britaniji. To je proces koji se nama dogodio nekih cca 15 godina kasnije, iako u to doba uopće nismo bili svjesni da bi dva tako različita društva u različitom vremenskom mometnu, mogu imati toliko toga sličnoga, no to je tako- izgradnja može biti različita, no zato je rastakanje zasnovano na uvijek istom principu. Ti su filmovi bili puni onog najsuptilnijeg britanskog humora, prividnog cinizma koji je zapravo samo jedino oružje glavnih junaka za "preživljavanje" raspada. No, Local Hero pomalo je drugačiji, i gleda sve to iz druge, pomalo pomaknute, vizure. U središtu radnje je mladi američki yuppie Mac koji radi u teksaškoj naftnoj korporaciji, kojega vlasnik te korporacije Happer, zabunom misleći da je Škot(iako je ustvari Mađar), pošalje u uspavano ribarsko mjesto na samom sjeveru Škotske kako bi od lokalaca organizirao kupnju zemlje te tamo izgradio velebni naftni terminal. Ekscentričnog Happera tumači Burt Lancaster, u jednoj od svojih najboljih uloga, pred sam kraj karijere(i života), a stvar dobije nadrealni oblik kad se ustanovi da Happera više zanimaju izvještaji o tome kako izgleda nebo nad Škotskom, nego kako teče Macovo nagovaranje domaćina da im prodaju svu zemlju. Naime Happer je i sam Škot, ali i pasinirani ljubitelj astronomije, pa očekuje da mu Mac pokuša "uloviti" jedan asteroid kojeg dugo vreba, a u međuvremenu se na nebu pojavi i Aurora Borealis, pa se Macov izvještaj sve češće svodi na opisavnje neba Happeru, dok ga gleda iz lokalne telefonske govornice. Uz to naravno promatramo i očekivani proces Macove transformacije gdje se on sve više uvuče u ritam usporenog ribarskog gradića, otkrivajući lokalne običaje i neobična pravila funkcioniranja mjesta- naime npr. loklani odvjetnik s kojim pregovara o milijunskom biznisu je ujedno i taksist i vlasnik restorana. Naravno, ono što se odmah može povući kao paralela je ta japijevska bezobzirnost koja se brzo topi pred usporenošću i šarmu malog izoliranog i usporenog mjesta. Ili onaj osjećaj koji je svojedobno na Susku dobro definirao jedan moj znanac "Zel ga je otok". No to ne znači da se živopisni domaćini naročito opiru ideje prodaje svog malog komadića obale i sjevernog raja, naime i njima itekako zatitra miris dolara u nosnicama, pa na svojim klasičnim terevenakama već planiraju tko će si šta od njih si kupiti kad- this time next year- budu milijunaši. Mir je mir, a lova je lova, a tako vrijedi u svakom kutu svijeta. Naposlijetku ipak slijedi onaj paradoks- često žrtvuješ mir zbog love- a onda ga pokušavaš istim tim novcem dobiti natrag, što najčešće nije izvedivo. Osim ako nisi Happer, ali o tom poslije. A to uostalom najbolje zna najtvrđi orah od svih lokalaca- stari ekscentrik koji živi na vlastitoj plaži i koji je nema namjeru prodavati kako bi mogao kupiti neke daleke i egzotične plaže kojima možda i ništa ne fali- ali koje naprosto nisu njegove. No na kraju neće zapravo bit on taj "Local Hero" koji će zaustaviti korporacijski plan, to će učiniti sam Happer kad se spusti u Škotsku i nakon razgovora sa starcem na plaži, koji mu je zpravo vrlo sličan, shvati da je našao svoje idealno mjesto za gledanje zvijezda. Tako se situacija skroz obrće- korporacijski ekscentrik postaje lokalni heroj, a pravi heroj koji je zavolio miran život bogu iz nogu, nesretni Mac vraća se u Texas svom korporativnom životu, shvativši da je nepovratno izgubio nešto što je tek otkrio, pa je povratak kući ovdje zapravo ireverzibilan proces. A na kraju umjesto naftnog terminala na obali će se izgraditi- znanstveni centar za istraživanje mora. No, ovo nije priča o borbi korporacijskih divova i dobrih neiskvarenih domaćina, a još manje o pobjedi lokalnog davida nad globalnim golijatom. O tako nečemu pričat će vam priglupi Avatar, i ostali filmovi koji zapravo promoviraju kriptorasizam kroz bajku o nekakvom neiskvarenom svijetu domorodaca. Svatko tko je jednom u životu bio npr. u Komiži, Rogoznici ili Grožnjanu, zapravo u bilo kojem malom i relativno zabačenom mjestu zna kako stvari uvijek funkcioniraju na svoj poseban način, no kakove god te posebnosti bile, to ne znači da se unutar tih lokalnih obrazaca ne preslikava slika makrosvijeta, koliko god prividno zatvoreni bili. Tako i u Lokalnom Heroju, lokalci snuju o velikoj lovi i zapravo su spremni prodati zemlju, pa koliko god se ne odriču lako lokalnog kolorita, ipak žele svoj dio kolača u kotaču zvanom "napredak". Rubovi svijeta možda zadnji dođu na red, ali i na njima vrijedi ista raspodjela karata. Možda tu posebnost njihova svijeta upravo češće vide vanjski "kolonizatori", koji su već davno izgubili svoj "primarni raj", pa ga onda traže u neotkrivenim obalama ili pak zvijezdama. Happer će na kraju filma uvidjeti da zapravo i ne treba teleskop da nađe što je tražio, ali njemu je ipak bilo lakše, ako ništa osigurao si je dovoljno sredstava za potragu. U međuvremenu su ionako mnogi "lokalni rajevi" već nestali. Podsjeća li vas ovo na neke nama bliske situacije? U jeku medijske halabuke oko predpristupnog ugovora i samog čina pristupanja EU, naravno da se postavlja neizbježno pitanje o bogatim strancima koji će hrliti kupiti našu zemlju, jer su svoju davno uništili te se javlja euroskeptičan stav da za koju godinu nećemo imati ništa. No zemlju je nemoguće odnijeti sa sobom zar ne? Osim toga, pri tome se zaboravlja ono ključno, ako netko želi nešto kupiti, to ne ide bez onoga ko će mu biti to spreman prodati, a znamo da uz dovoljno dobru ponudu, baš sve može biti na prodaju. Uostalom zemlja bez ljudi ionako ne predstavlja nešto značajno niti ima neki identite sam po sebi, zar ne? Osim možda kolekcionarima humusa. Moja djedovina i nešto zemlje su svega par kilometara oko Plitvica, a na njoj nisam bio nesretnim stjecajem okolnosti 20-tak godina, no otkud mogu garantirati da nećemo doći u situaciju u kojem ćemo ga prodati nekom strancu punih džepova, koliko god teško bilo odreći se obiteljske baštine. Dobro, primjer možda nije najsretniji, ako ništa zato jer za sada ne frcaju ponude, ali hoću reći zemlju posjeduju ljudi, oni je pak dalje kupuju i prodaju, a onaj dio tradicijskog kolorita koji pokušavamo očuvati ioanko je načet u jednom dugom procesu kolonizacije, čiji je glavni "konjanik" ionako njegovo veličanstvo novac. Da su Napoleon i Hitler igrali na tu kartu, tko zna, možda bi danas njihovi potomci posjedovali Rusiju. No, zapravo nakon svih tih godina besmislenog i zamornog prepucavanja na temu kako će nam ubuduće biti u toj famoznoj EU, bolje ili gore, ja sam došao do zaključka kako mi je na kraju cijele te balade posve svejedno. Čista nirvana. S jedne strane imate cijeli taj birokratski megasustav ioanko izgrađen na interesima moćnika a kojemu ćemo ionako uvijek ostati na periferiji, ne toliko daleko od onoga da opet budemo bečki(tj. bankarski) konjušari a s druge strane, ovi koji su nas vodili "samostalno" zadnjih 20 godina ničime nisu dokazali da su opravdavali povjerenje, te im je "samostalna" država isključivo vlastita kasica prasica. Iako je ta prasica bojim se sve mršavija, jedva i da ima mesa na njoj. Domoljublje je ionako ljubić za frustrirane. S druge strane hard core europskeptike predvode nekakvi kvazipravaši i ustašoidi, čiji se eurokepticizam svodi na revljenje loših poskočica obično u kompletu s kirvajem zabranjenog znakovlja. Jebemti takav izbor, uistinu. Buridanov magarac bi u ovom slučaju umro od gladi, ne zato što mora birati između dva stoga sijena, nego što s obje strane zapravo nema ništa ukusnog za njega. Kako se u tu priču uklapaju lokalni heroji i ima li ih uopće? I zašto bi, barem povremeno, možda baš zadnjeg dana ljeta, trebalo baciti pogled prema nebu? Ono nekako u to doba godine, posebno u predvečerje dobije lijepu nijansu crvenkaste, a sami dani su takvi, da kad bi bilo izvedivo, bilo bi ih idealno provesti plahutareći na klupi ili onkraj nje cijeli dan. Čak mi se i moj grad, koji se već nekako davno uvukao u sebe (ili sam to učinio ja, na kraju izađe na isto) bar na tren otvara kao školjka, i onda na trenutak ulovim taj "goin home" feeling, iako nigdje nisam ni otišao. Čak mi ne treba aurora borealis da bih doživio prosvijteljenje i zaključio kako protok kapitala ne omogućava i protok misli. Ne neću ovo pretvoriti u još jednu opservaciju o Horvatinčić sindromu, o betoniziciji i izgubljenoj duši naših malih i velikih mjesta. Novac govori svojim jezikom, to smo bar zaključili, a napredak je ionako nemoguće zaustaviti. Uostalom on juri i po površini mora i do 100 milja na sat i ruši sve pred sobom, pa ima li smisla onda mu se uopće naći na putu. Zapravo, vjerojatno ne. Tako što je moguće, rekli smo, samo u Avataru. U pravom životu uspavana mjesta, čekaju svog princa da ih probudi iz tisućogodišnjeg sna. Taj princ najčešće se zove kapital, a njemu je teško odoliti. Možda ima nezgodan karakter, ali je zato lijep ko slika, pa se lako u njega zaljubiti.A kažu, ako ih ne možeš pobijediti- ti im se pridruži. A gdje su tu lokalni heroji? Eno ih svuda oko vas- voze svoje traktore, oru njive, idu u berbu i farbaju oronule ograde. Ili putuju svaki dan u ured u izraubanoj činovničkoj odjeći, klatare se u tramvaju i prebiru jeftinije voće na placu. I oni možda čekaju svoju priliku, da utrape komad zemlje nekom strancu ako je imaju ili možda čak, ako su dovoljno mladi i dovoljno obrazovani, da se uvale u neku eurostrukturu i ako ništa, osiguraju sebi bolja primanja kojima će zatvoriti kredite i koji će ih trgnuti iz dugogodišnjeg lokalnog sna. Koliko god on lijep bio, san je ipak samo san. Nažalost, većina nas nema sreću da poput onog pustinjaka iz filma posjedujemo svoju plažu. A i da je imamo nisam baš siguran da ju prije ili kasnije ne bi utopili nekom korporacijskom bogu. No dobro znamo mi sve to, valovi, stijene i nebo osuto zvijezdama, apsolutno neprocijenjivo. Ko to more platit? Pa vjerojatno mastercard koji ako ništa osigurava toplu odjeću protiv vjetrova, san o budućnosti, te obično na kraju i zadnje, malo sitniša za potrošit na šanku. Uostalom plažu se uvijek može posjetiti kao turist te otplatiti taj gušt na nekoliko rata. Možete i na kraju ljeta, u postsezoni, tada je jeftinije i što je važnije, domaćini su nekako opušteniji. Čak djeluju posve normalno,a ne kao nekakvi neurotični domoroci. Uostalom i novci se broje na kraju, zar ne? I tako dok sam razmišljao o svemu tome na zadnji dan ljeta, vidim da mi se post lagano ušetao u prvi dan jeseni. Nema veze, ioako ne očekujem da iznad mog kvarta dođe helikopter s ekscentričnim milijunašem, u krajnjoj liniji u ovim krajevima polarna svijetlost ionako ne uspijeva najbolje. Uostalom i u nebo intenzivno gledam nekako rijetko, možda par puta godišnje. A baš bih i mogao, ko onaj ne baš toliko ludi čiča na plaži, a vi me jedino obavijsetite ako uđemo u EU, te u međuvremenu narastu cijene nekretnina. |