
Mora da se prekrasno napiti ispod spomenika Isusu od 39 metara. Napuniš ruksak sendvičima i pivom, malo se oznojiš penjući se po vrućini, a potom nazdraviš isuseku, bolje reći isusčini, vadeći orošenu pivu iz prijenosnog friždera. Potom pustiš da ti sunce lagano klizne po lažnim ray-bankama, gledajući ga gore, blještavog i nedostupnog, baš kao apartman na obali. Isus voli širiti ruke, jedino je problem da kad je previše visoko, ne može te obujmiti zagrljajem koje trebaš kao i beskamatni kredit. Onda pomisliš, pa ako i nema oca, to ga još uvijek ne sprečava da ne bude kameni kučkin sin.
Nisam pomno proučavao svaki dio biblije, ali se ne sjećam da je onaj pravi Isus od krvi i mesa šetao okolo s krojačkim metrom. No, tako vam je to, Blanki je trebalo toliko vremena, pa uspijeva skočiti tek jedva nešto preko dva metra, dok njen drugi sugrađanin odmah hoće u nebeske visine, na tvrdoj stini napisati novo 40- metarsko evanđelje. Nešto kao "Killroy was here", samo što je Killroy ostavljao potpis po neuglednim krčmarskim wc-ima i kasarnskim krevetima,a nije zapišavao cijelu planinu. Ali nema tu previše pomoći, uostalom s modernom tehnologojim navodno se može progurati i devu kroz ušicu igle, makar onu virtualnu, pa što jedan morločko-mletački trgovac ne bi otišao u raj radeći kamene kiklope.
Ima jedna pjesma koja kaže da je isto gdje god da odeš. Zapravo mnogo pjesama govori da je više-manje sve isto gdje god da odeš, samo što se ova pjesma zove "USA", izvode je Poguesi, na meni njihovom najdražem albumu "Peace and Love", i iskreno se nadam da ću je čuti uživo sljedeći četvrtak. Pjesma govori o onome o čemu pjesme najčešće govore, prašnjavim cestama, usamljenim barovima(ili obrnuto) i tek blagoj jedva naslućenoj čežnji. Mnogi su brodovi vodili Irce u novu zemlju, mnoge su pjesme opjevale taj proces, još više ih je napisano u počast zelenoj travi doma svog(kao da u Americi nema travnatih površina), no ova zapravo govori da koncu, otišao ili se vratio čeka te isto. Sudbina je kamena i tvrda, baš kao gazdin Isus. Naravno postoje stvari koje pomažu i koje su isto tako univerzalne-kao što je npr. alkohol, Ircima svakako prilično drag. Bukowski je u jednom razgovoru rekao da je alkohol prijatni bog jer se možeš ubiti svaki put s njim iznova i ujutro se probuditi živ. Pun krug. Baš kao prekooceanski brodovi puni gladnih ljudi i sjete. Oni uglavnom nisu gradili spomenike, iako su često nažuljali ruke, što lopatom, a što bocom.
Ne znam kako Irci stoje s kamenim Isusima, iako su i oni dosta zakačeni za katoličanstvo, privjesak jako siromašnih i jako uplašenih. Ali glupih skulpltura ionako ne manjka, gdje god da odeš, povijest je puna figurativne gluposti .
Kad pomislite na Pompeje, prvo vam padaju na pamet oni nesretnici koje je vulkanski pepeo okamenio u vječnosti. Oni su u to vrijeme spavali, trčali, razmišljali, srali, fukali i zadnje što im je palo na pamet da će ostati, paradoksalno, vječni spomenik prolaznosti. Za razliku od Isusa koji širi ruke, oni su ih skupljali u samrtnom grču, potpuno nepripremljeni na to da ni se trebali upisati u kamenu povijest. Kao neki bizarni kameni svatovi, očekujući da budu zaštićeni samo tih par sekundi, prije nego što ih prekrije pepeo. Inače, Pompeji su bili mjesto kao i svako drugo na ovoj planeti, tamo se umiralo, rađalo, pilo, ševilo i zaboravljalo. Jedan slučajni vulkanski štucaj, kao blagi podrig nakon što je majčica zemlja ručala, dovelo je do toga da se opiru samo ovom zadnjem- zaboravu i to ne svojim izborom. Posljednja večera ovjekovečena u pepelu. Možda je i umrijeti najveći blagodat, ali je bizarno kad to postane javna činjenica kojih 2000 godina kasnije. Gadno je kad iz smrti isključiš intimu. Pitajte Isusa, on to uostalom prolazi stalno iznova. Kamen je samo repromaterijal od kojeg se grade iluzije. Šteta, mora da su bili dobri tulumi tamo.
Što bi zapravo Isus trebao raditi na vrhu brda? Gledati grad i čuvati njegove stanovnike, pretpostavljam. Ja bi ga radije okrenuo k moru, tako će povremenu imati društvo svog prijatelja Neptuna i uostalom, biti zagledan u otoke, što bi uvijek bio moj prvi izbor. Ili još bolje, kad bi već radio spomenik Isusu, ja bih ga napravi kao backpackera u prirodnoj veličini, s ruksakom na leđima i jeftinim kineskim sandalama kako otvara konzervu čajne paštete ili lovački narezak. Isus kao vječiti turist, hodočasnik s malo novca, koja landra po svijetu i spava po klupama, jeftinim prenoćištima i hostelima. Uostalom zar ga nije Nikola Šop tražio u jeftinim krčmama i trulim predgrađima, gdje najprije pripada. Ili Isus koji čeka trajekt, umoran od cjelonoćne vožnje autobusom, a za ruku vodi dvoje pospane djece. Nekako mi se taj Isus čini bliži predožbi suvremenog patnika, koji baulja s turističkom kartom u džepu, tražeći odgovore, po turističkim destinacijma i lošim restoranima. I zaboravi, da je isto gdje god da je krenuo.
Narodno- hadezovski spjev kaže da se povijest ispisana na tvrdoj stini ne može izbrisati, što je naravno budalaština, stijena je u povijesti zemljine kore trajna otprilike kao papir u našoj ljudskoj. Nema toga što se ne može smrviti u zaborav, kakav god bio građevinski materijal. Dapače, zaborav je najbolji mehanizam da riješimo glupih zabluda, kad već iz ponavljanja ne možemo ništa naučiti. Kako smo ipak samo ljudi, volimo svojim iluzijama davati figurativni oblik, zato s vremena na vrijem dižemo spomenike, u spomen onima koje smo voljeli, iako ih nikad nismo upoznali. To nas, navodno, čini civilzacijom, vezivno tkivo s prošlošću, u kojoj tražimo dijelić onog što smo bili. Ili što bi trebali postati. No spomenička sentencija izražava se šutnjom, kao kod najmudrijih zen majstora. Uostalom što bi ti npr. jedan kameni Krleža, mogao reći da ga zagrliš i tražiš odgovor. Vjerojatno samo- stari moj ja sam ti samo mrtvi pisac po kojem seru ptice, i nemam blage veze o čemu pričaš.
Ipak od kolektivnih sjećanja više volim individualna, nekako su ugodno nepostojana. Tamo negje još ranih ratnih devedesetih bauljao sam po splitskoj rivi u rane jutarnje sate čekajući prvi trajekt za Vis. Vladari čiji će spomenici tek nicati su još bili živi i željni krvi, a mladost se opirala snu i predaji. Imao sam sam ruksak s par sendviča, dvije tri pive i naravno Sony walkmanom i nekoliko nasumično odabranih kazeta, pogađate i "Peace & Love" među njima. Mirno sam plahutario uz obalu čekajući da more otme od neba s lošim sluašalicama na ušima. Mislim da je taman bila "USA", ako i nije, povijest mi neće zamjeriti, kad su me prenule dvije prilično opake prilike krvavih očiju, po svemu sudeći ili đankoze ili naprosto fakini koji su imali burnu noć. Tražili su me nešto love, u jednom trenutku mislio sam da ću ostati bez svega, nije bilo nikoga u blizini u tu zoru, no na kraju se zadvoljili s otprilke kao sad 30- tak kuna(dobro su pretpostavili da i nemam bog zna koliko više) i zamakli negdje. Slegnuo sam ramenima i nastavio buljiti u horizont, razmišljao sam o tome kako bi bilo na nekom prašnjavom američkom putu brojati automobile kao u pjesmi i koje sve nade i sjećanja čovjek može potrpati u torbu, prije nego što se uputi preko bare. A onda se sjetio žicara koju me opelješeli i kako je uistinu svugdje isto, ako putuješ kako treba.
U svakom slučaju, nije kameni Isus na vrhu brda najgore što nam se može dogoditi. Ako ništa kao nijemi svjedok idiotluku koji se nadvija kao hijena nad uplašeni puk. Sagradit ćemo mi još novije i ružnije spomenike, samo nebo je granica. Samo onaj ko nema vlastita sjećanja, kompenzira njihov nedostatak u kamenu. Ponekad pomislim kako bi bilo dobro otići iz ovako blentaste zemlje, ali neću, kad sam nažalost čuo previše pjesama i znam da je svugdje isto. A i džinovskih Isusa i ljudske gluposti ionako ima na sve strane. Ostaje mi samo da čekam Poguese i trajekt.
|