| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Hrvatske ljetne nemaseparaolimpijske igre 2011
- 11:59 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
 Mislite da je ljeto zapravo jedno dosadno i neaktivno godišnje doba, u kojem svi samo čekaju da zbrišu na godišnji odmor, dokopaju se obale ili eventualno uživaju u praznim gradskim ulicama i slobodnom mjestu za parking? E pa, malo ste se prešli. Svijet u boci vam poklanja širok dijapazan kretaivnih ljetnih igara, kojima ćete skratiti duge ljetne dane, efikasno se boriti protiv dosade i omogućiti vam da provedete aktivan godišnji odmor puni natjecateljskog duha i elana. Evo naših prijedloga, a vi ih nadopunjujte po želji i javite nam ako imate vi neku svoju igru: RASPIŠI IZBORE Mogu igrati od dva do nekoliko desetaka igrača i to i pojedinačno i timski što je preporučena varijanta, jer uvijek možete optužiti suigrače za neuspjeh. Cilj je igre je prvi raspisati izbore, a da protivici ne saznaju njihov datum ili ga saznaju tek dan kasnije nakon što budu održani. Za svaki lažno "objavljeni" datum dobiva se onoliko bodova koliko je vani trenutno stupnjeva celzijusa, a za uspješno dobivene izbore onoliko bodova koliko dobijete mandata. Timovi imaju pravo vrbovati protivničke igrače cijelo vrijeme trajanja igre, a prijelazni rok traje i nakon završetka igre, u kojem onda igrači koji su promijenili tim, prenose svoju zalihu bodova iz prethodnog ciklusa u protivnički, najčešće pobjednički, tabor. Jedino pravilo u igri je da završi do kraja godine, dakle- nikad. OTPLATI KREDIT Igrate pojedinačno ili timski protiv neke od vodećih stra... ovaj hrvatskih banaka. Jedini cilj igre je završiti ju prije nego što potpuno malaksate, što u pravilu uspijeva samo rijetkim igračima, posebno otpornim na ekstremne uvjete u kojima se igra, te koji posjeduju specijalnu opremu kojom su zaštićeni od često brutalnih i agresivnih niskih startova robusnih bankarskih bekova. U slučaju da igrač umre ili bude iscrpljen prije kraja igre, zamijenjuje ga najbliži krvni srodnik. Igra za one od 7 do 77 godina, pri čemu igraju cijelo to vrijeme. PRATI TEČAJ ŠVICARSKOG FRANKA Za igru su potrebne dvije igraće kockice i beskrajno strpljenje, pa se ne preporučuje onima tanjih živaca. Igra se tako da se promućkaju i bace kocke, zatvori oči i onda uz duboki uzdah pokušava pogoditi dobiveni tečajni iznos. Ako je iznos tečaja manji nego što je igrač pogađao, što se rijetko događa, za nagradu može otići po kruh i mlijeko ili kakvu okrepu, a ako nije baca još jednom, u nadi da tečaj pasti, prije nego što pregladni. Igra se sve dok se ne izližu kockice ili devalvira kuna, a u HNBu možete nabaviti čašu, igraće kockice i tablu potrebnu za igru, ali nažalost bez detaljnih uputa za igru. PRETUCITE STRANOG DRŽAVLJANINA (NE)POŽELJNOG PORIJEKLA Igra za dokone hobiste i sve one koji se tako osjećaju. Pravila igre su vrlo jednostavna, presretnete zbunjenog stranog turista na ulici koji baulja ništa ne sluteći i ljubazno ga pitate za neku lokalnu ulicu. Ako bogec ne zna ili nikad nije čuo za Zvonimirovu kletvu, priljepite mu jedan šamar i tako dobivate bod. Pobjednik je onaj koji zašamara više stranaca, no ako ste kojim slučajem zašamarili nekog lokalca koji nije baš upućen u raspored ulica, gubite bodove. Dodatni bod dobijete ako izlemate nekog turista s planom grada u ruci, a dva ako je iz neke od zemalja u "okruženju". Ekstremnije varijante igre nagrađuju i bacanje osobnih vozila u more, ali od njih se odustalo zbog razvoja ekološke svijesti. PREPOZNAJ SANADERA Igra se tako da se igrači strateški rasporede oko mjesta gdje bi se mogao uprizoriti bivši premijer nakon što sleti u ring za igru, negdje na potezu od aerodroma do Remetinca. Cilj je čučati dobro skriven, sve dok igrač sa sigurnošću ne prepozna poznatu staturu, te u tom trenutku mora povikati "Ivo vraćaj pare", prije drugih igrača. Ako se bivši premijer trzne ili mahne rukom dobije se bod, u slučaju da se ogluši, slijede negativni bodovi. Ako se pak traženi ne ukaže, pobjednik je onaj ko prvi prokaže nekog do njegovih jataka ili spasi sebe od cinkanja. U igru su dozvoljene sve vrste kamuflaže, pa igrači mogu nositi skupa odijela i satove ili se kriti ispod velikih Bukovčevih platna, kako bi bili teže primjećeni. UKRADI JADRANKI BROŠ Samo za najhrabrije igrače, sklone avanturi i riziku s iskustvom iz "Jackassa", "Survivora" i "Big Brothera". Cilj je pojaviti se na nekom mjestu (nije loše imati dojavu) gdje će se tog dana ukazati premijerka, recimo prilikom postavljanja kamena temeljca za tvornicu polovnih čavala ili prisustvovati rezanju trake prilikom otvarnja novog(još nedovršenog) vrtića u Sv. Ivanu Lomivratu. Potom naglo iskočiti iz ushićene gomile i uz povik Geronimo(ili nešto domaće npr "Šubašić"), probati joj istrgati bedž iz revera, te izmaći osiguranju i pobjeći lokalnim autoprijevoznikom. Igra nije završena dok se bedž ne utrapi na lokalnom buvljaku ili Ebayu po cijeni od bar 9 kuna plus PDV. POTPIŠI PRETPRISTUPNI UGOVOR Igraju dva igrača, a od rekvizita su potrebni napunjeno nalivpero i dobre tenisice. Igrači trče od odabrane balkanske vukojebine do Bruxellesa, a cilj im je stići brže od protivnika, potpisati ugovor prije njega ali i nego što se sasuši tinta u nalivperu. Ako se to ipak dogodi, igrači se svaki put moraju vratiti na početnu točku te početi trku iznova, al je mjesto povratka sve dalje od cilja u svakom sljedećem pokušaju. Ako ne uspije nijednom igraču za kaznu moraju ući u balkansku krčmu i zapaliti svijeću. NAĐI POSAO Nekoć vrlo popularna igra za mlade i stare, no danas nažalost skoro potpuna izumrla među mladeži, tako da rijetko vidimo kako se po dvorištima i školskim igralištima igra ove nekoć tako popularna igra. Cilj je uz pomoć jednostavnih uputa i rekvizita(diploma, jedna do dvije ruke, šestar i kompas) pronaći radno mjesto. Igra se po strmom i neravnom terenu, često vas po putu napadaju divlje životinje poput vukova i lisica ili ministara prerušenih u klaunove koji vam se putem smije u facu i dekoncetriraju vas. Obično igrači koji uspiju u cilju najčešće budu toliko iznureni napornom igru da nemaju na kraju snage dignuti ni zasluženi pehar, a kamoli dočekati plaću. GLASNO KUKURIKNI VEĆ JEDNOM Igra posebno namijenjena razbuđivanju posebno uspavane i lijene djece, koja se se posebno umrtvila posljednjih godina pa su bila u stanju hibernacije. Cilj je potaknuti igarče da se odlijepe od nekorisnih aktivnosti poput davanja izjava za tisak, organiziranja radnih skupština i plenuma te pogotovo od druge zarazne igre kojoj su troma djeca naročito sklona-mlaćenja prazne slame. Onaj igrač koji na kraju najglasnije kukrikne, konačni je pobjednik, ali to ne znači na kraju da neće završiti u - loncu. Iako igrač koji izgubi u ovoj igri ima dodatnu šansu da na kraju postane- lucky looser. UŠMINKAJ STATISTIKU Vrlo komplicirana "mozgalica" gdje je cilj u nekoliko poteza tipkovnicom ili mišem prikazati stvari potpuno suprotnima nego što one jesu. Igrač na početku igre dobije prave podatke o stanju državne blagajne, ali ih mora u što kraćem roku zamutiti, tako da ga protivnički igrač ne provali. Pobjednik je onaj koji na kraju ima ljepšu i kićeniju statistiku, bez obzira koliko se poklapa sa stvarnom. Iskusniji igrači kasnije mogu prijeći na ige sličnog tipa- npr- uljepšaj razvalinu od gradskoj stadiona ili obuci prosjaka, preuzetu po sličnom modelu iz Politikinog zabavnika. PREŽIVI U HRVATSKOJ Omiljena ljetna razbribriga većine Hrvata uz križaljke, bevandu i seks. Cilje igre je jednostavan, iako vrlo težak- dočekati jesen i pri tom ostati koliko toliko normalan, a možete se služiti svim mogućim dozvoljenim sredstvima kao što su siva ekonomija, klađenje na Dinamo i prodaja bubrega. Dodatne bodove dobivate ako imate posao, nemate kredit i prekoračanje po računu, a oni igrači koji uz to uspijevaju platiti režije i osatane im nešto sitno za hranu dobivaju posebnu diplomu kojom će se moći hvaliti godinama kasnije "Preživjeli sa hrvatske ljetne olimpijade 2011". Ukoliko je u međuvremenu, kao i onu pravu diplomu- ne pojede! |
Isus iz našeg sokaka
- 12:54 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
 Mora da se prekrasno napiti ispod spomenika Isusu od 39 metara. Napuniš ruksak sendvičima i pivom, malo se oznojiš penjući se po vrućini, a potom nazdraviš isuseku, bolje reći isusčini, vadeći orošenu pivu iz prijenosnog friždera. Potom pustiš da ti sunce lagano klizne po lažnim ray-bankama, gledajući ga gore, blještavog i nedostupnog, baš kao apartman na obali. Isus voli širiti ruke, jedino je problem da kad je previše visoko, ne može te obujmiti zagrljajem koje trebaš kao i beskamatni kredit. Onda pomisliš, pa ako i nema oca, to ga još uvijek ne sprečava da ne bude kameni kučkin sin. Nisam pomno proučavao svaki dio biblije, ali se ne sjećam da je onaj pravi Isus od krvi i mesa šetao okolo s krojačkim metrom. No, tako vam je to, Blanki je trebalo toliko vremena, pa uspijeva skočiti tek jedva nešto preko dva metra, dok njen drugi sugrađanin odmah hoće u nebeske visine, na tvrdoj stini napisati novo 40- metarsko evanđelje. Nešto kao "Killroy was here", samo što je Killroy ostavljao potpis po neuglednim krčmarskim wc-ima i kasarnskim krevetima,a nije zapišavao cijelu planinu. Ali nema tu previše pomoći, uostalom s modernom tehnologojim navodno se može progurati i devu kroz ušicu igle, makar onu virtualnu, pa što jedan morločko-mletački trgovac ne bi otišao u raj radeći kamene kiklope. Ima jedna pjesma koja kaže da je isto gdje god da odeš. Zapravo mnogo pjesama govori da je više-manje sve isto gdje god da odeš, samo što se ova pjesma zove "USA", izvode je Poguesi, na meni njihovom najdražem albumu "Peace and Love", i iskreno se nadam da ću je čuti uživo sljedeći četvrtak. Pjesma govori o onome o čemu pjesme najčešće govore, prašnjavim cestama, usamljenim barovima(ili obrnuto) i tek blagoj jedva naslućenoj čežnji. Mnogi su brodovi vodili Irce u novu zemlju, mnoge su pjesme opjevale taj proces, još više ih je napisano u počast zelenoj travi doma svog(kao da u Americi nema travnatih površina), no ova zapravo govori da koncu, otišao ili se vratio čeka te isto. Sudbina je kamena i tvrda, baš kao gazdin Isus. Naravno postoje stvari koje pomažu i koje su isto tako univerzalne-kao što je npr. alkohol, Ircima svakako prilično drag. Bukowski je u jednom razgovoru rekao da je alkohol prijatni bog jer se možeš ubiti svaki put s njim iznova i ujutro se probuditi živ. Pun krug. Baš kao prekooceanski brodovi puni gladnih ljudi i sjete. Oni uglavnom nisu gradili spomenike, iako su često nažuljali ruke, što lopatom, a što bocom. Ne znam kako Irci stoje s kamenim Isusima, iako su i oni dosta zakačeni za katoličanstvo, privjesak jako siromašnih i jako uplašenih. Ali glupih skulpltura ionako ne manjka, gdje god da odeš, povijest je puna figurativne gluposti . Kad pomislite na Pompeje, prvo vam padaju na pamet oni nesretnici koje je vulkanski pepeo okamenio u vječnosti. Oni su u to vrijeme spavali, trčali, razmišljali, srali, fukali i zadnje što im je palo na pamet da će ostati, paradoksalno, vječni spomenik prolaznosti. Za razliku od Isusa koji širi ruke, oni su ih skupljali u samrtnom grču, potpuno nepripremljeni na to da ni se trebali upisati u kamenu povijest. Kao neki bizarni kameni svatovi, očekujući da budu zaštićeni samo tih par sekundi, prije nego što ih prekrije pepeo. Inače, Pompeji su bili mjesto kao i svako drugo na ovoj planeti, tamo se umiralo, rađalo, pilo, ševilo i zaboravljalo. Jedan slučajni vulkanski štucaj, kao blagi podrig nakon što je majčica zemlja ručala, dovelo je do toga da se opiru samo ovom zadnjem- zaboravu i to ne svojim izborom. Posljednja večera ovjekovečena u pepelu. Možda je i umrijeti najveći blagodat, ali je bizarno kad to postane javna činjenica kojih 2000 godina kasnije. Gadno je kad iz smrti isključiš intimu. Pitajte Isusa, on to uostalom prolazi stalno iznova. Kamen je samo repromaterijal od kojeg se grade iluzije. Šteta, mora da su bili dobri tulumi tamo. Što bi zapravo Isus trebao raditi na vrhu brda? Gledati grad i čuvati njegove stanovnike, pretpostavljam. Ja bi ga radije okrenuo k moru, tako će povremenu imati društvo svog prijatelja Neptuna i uostalom, biti zagledan u otoke, što bi uvijek bio moj prvi izbor. Ili još bolje, kad bi već radio spomenik Isusu, ja bih ga napravi kao backpackera u prirodnoj veličini, s ruksakom na leđima i jeftinim kineskim sandalama kako otvara konzervu čajne paštete ili lovački narezak. Isus kao vječiti turist, hodočasnik s malo novca, koja landra po svijetu i spava po klupama, jeftinim prenoćištima i hostelima. Uostalom zar ga nije Nikola Šop tražio u jeftinim krčmama i trulim predgrađima, gdje najprije pripada. Ili Isus koji čeka trajekt, umoran od cjelonoćne vožnje autobusom, a za ruku vodi dvoje pospane djece. Nekako mi se taj Isus čini bliži predožbi suvremenog patnika, koji baulja s turističkom kartom u džepu, tražeći odgovore, po turističkim destinacijma i lošim restoranima. I zaboravi, da je isto gdje god da je krenuo. Narodno- hadezovski spjev kaže da se povijest ispisana na tvrdoj stini ne može izbrisati, što je naravno budalaština, stijena je u povijesti zemljine kore trajna otprilike kao papir u našoj ljudskoj. Nema toga što se ne može smrviti u zaborav, kakav god bio građevinski materijal. Dapače, zaborav je najbolji mehanizam da riješimo glupih zabluda, kad već iz ponavljanja ne možemo ništa naučiti. Kako smo ipak samo ljudi, volimo svojim iluzijama davati figurativni oblik, zato s vremena na vrijem dižemo spomenike, u spomen onima koje smo voljeli, iako ih nikad nismo upoznali. To nas, navodno, čini civilzacijom, vezivno tkivo s prošlošću, u kojoj tražimo dijelić onog što smo bili. Ili što bi trebali postati. No spomenička sentencija izražava se šutnjom, kao kod najmudrijih zen majstora. Uostalom što bi ti npr. jedan kameni Krleža, mogao reći da ga zagrliš i tražiš odgovor. Vjerojatno samo- stari moj ja sam ti samo mrtvi pisac po kojem seru ptice, i nemam blage veze o čemu pričaš. Ipak od kolektivnih sjećanja više volim individualna, nekako su ugodno nepostojana. Tamo negje još ranih ratnih devedesetih bauljao sam po splitskoj rivi u rane jutarnje sate čekajući prvi trajekt za Vis. Vladari čiji će spomenici tek nicati su još bili živi i željni krvi, a mladost se opirala snu i predaji. Imao sam sam ruksak s par sendviča, dvije tri pive i naravno Sony walkmanom i nekoliko nasumično odabranih kazeta, pogađate i "Peace & Love" među njima. Mirno sam plahutario uz obalu čekajući da more otme od neba s lošim sluašalicama na ušima. Mislim da je taman bila "USA", ako i nije, povijest mi neće zamjeriti, kad su me prenule dvije prilično opake prilike krvavih očiju, po svemu sudeći ili đankoze ili naprosto fakini koji su imali burnu noć. Tražili su me nešto love, u jednom trenutku mislio sam da ću ostati bez svega, nije bilo nikoga u blizini u tu zoru, no na kraju se zadvoljili s otprilke kao sad 30- tak kuna(dobro su pretpostavili da i nemam bog zna koliko više) i zamakli negdje. Slegnuo sam ramenima i nastavio buljiti u horizont, razmišljao sam o tome kako bi bilo na nekom prašnjavom američkom putu brojati automobile kao u pjesmi i koje sve nade i sjećanja čovjek može potrpati u torbu, prije nego što se uputi preko bare. A onda se sjetio žicara koju me opelješeli i kako je uistinu svugdje isto, ako putuješ kako treba. U svakom slučaju, nije kameni Isus na vrhu brda najgore što nam se može dogoditi. Ako ništa kao nijemi svjedok idiotluku koji se nadvija kao hijena nad uplašeni puk. Sagradit ćemo mi još novije i ružnije spomenike, samo nebo je granica. Samo onaj ko nema vlastita sjećanja, kompenzira njihov nedostatak u kamenu. Ponekad pomislim kako bi bilo dobro otići iz ovako blentaste zemlje, ali neću, kad sam nažalost čuo previše pjesama i znam da je svugdje isto. A i džinovskih Isusa i ljudske gluposti ionako ima na sve strane. Ostaje mi samo da čekam Poguese i trajekt. |