| < | travanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Priručnik za građenje zidova
- 12:30 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
 Za striku Rogera, jer nam je dao priliku da gradimo i rušimo svoje zidove... In the Flesh? Zidovi su specifični po tome što je kod njih dekonstrukcijski proces kompliciraniji nego onaj konstrukcijski. Odnosno ponekad se čini da ih je lakše (sa)graditi nego srušiti. Naravno, sve ovisi o kojoj se vrsti zidova radi, neki i nisu tako loši ako ih sagradite s namjerom da bi unutar zidova sačuvali nešto vrijedno. Nijedan bedem nije trajan, no povijest nas ovaj put ne zanima, ona je ionako opsjednuta uglavnom samo ruševinama nekih prastarih zidova i pokojom bitkom koju neki novi konjanici sanjaju. Ipak, najgori su zidovi od stakla, oni pružaju iluziju pogleda na vanjski svijet, koji je pak samo preslika onog unutar sobe. The Thin Ice Pretpostavljam da je to jedna od onih ploča kod koje osjećaš svaku put istu onu začudnost slušanja kao kad si je čuo prvi put. A opet, kad si je prvi put čuo, mislio si da je poznaješ oduvijek. Ima nešto zbog čega smo u mladosti fascinirani zidovima. Čudno je da ne prolazi tako lako. Kažu da muškarci nikad do kraja ne prerastu pubertet, što nije tolika neistina, no on sam i ne bi bio tako loš, kad ne bi bilo iz njega proizašlih strahova. Ono što je paradoksalno je da se tada bojimo nečega što nas tada uopće ne bi trebalo plašiti a dočeka nas, iz zasjede, puno kasnije, kad to ne očekujemo. A onda se, glupa pat pozicija, više ne bojimo toga, kao što bismo možda trebali. Zid čuva strahove u nama, ali nekada sprečava i da uđu izvana. S 14 još nemaš svoj zid pa se bojiš, to je istina, ali ti fakini u parku prodaju tvoju prvu ciglu. A ako ništa možeš ju staviti na školsku klupu i probati je hipnotizirati. Another Brick In The Wall(Part 1) Springsteen je u pjesmi indikativnog naziva Growin Up rekao da smo u odrastanju više naučili iz trominutne pjesme, nego kroz cijelo školovanje. Iako se donekle slažem, bojim se da su oni koji revno grade zidove slušali neke skroz pogrešne pjesme. No, ako već nismo naučili kako ih graditi, nema veze, zato služe priručnici poput ovih. Jer da bi nešto srušio, prvo moraš znati kako se to gradi. Rušiti neprijatelja iznutra, rekli bi političari. The Happiest Days Of Our Lives Osamdesete su bile ako ne najljepše, onda svakako najzačudnije. Uostalom, nas su tada učili da živimo u društvu koje ruši zidove i prema istoku i zapadu i da nas još pri tome vole i jedni i drugi. Muzika je dopirala iz podruma i krovova, upijali smo svijet kroz vinil, klupe i burek. Sve se činilo idealno, a onda smo sami uspjeli izgraditi zidove, ne samo s obje strane, nego i među samima sobom. Trebali smo se čuvati davno ukopanih cigli, koje se šire kao korov. A to što više nemamo iluzija da nas vole, nije ni toliko čudno, jer tko bi nas pobogu, ovakve volio? Another Brick In The Wall(part 2) Sjedio sam na stolici na ormaru(doslovno na) u učionici, a "Kultura" je imala one starinske visoke mitteleuropske stropove. Profesorici Hrvatskog zaokupljenoj stišavanjem razredne buke trebalo je skoro 10 minuta da vidi da sjedim gore. Pa dobro, pobogu Vonsmile što radiš tamo?, upitala me- a ja sam spokojno rekao da čitam Ničea i da jedino odozgora mogu provaliti njegovu teoriju "natčovjeka". Slegnula je ramenima, rekla ako je Niče u pitanju da je to onda sasvim uredu i nastavila sat. Nakon nekog vremena mi je dosadilo blejati gore, pa sam skočio sa svojih gotovo dva metra i visokim Magic Johnson conversicama, proizvevši apokaliptični zvuk. Nitko se nije previše uzrujavao. Ta žena je mislila da bih jednom mogao biti pisac. Obrazovanje je ponekad sasvim učinkovita stvar. Mother Nikad nisam pitao svoju mamu da li će bombu da tresnu, ali to im je uspjelo i bez nas i naših pitanja. U mladosti se najviše bojimo da ne postanemo jednom slični svojim roditeljima, potom shvaćamo da smo osuđeni na ponavljanje njihovih grešaka, a na kraju samo da smo se uznemiravali oko skroz krivih stvari i da se neke greške naprosto moraju odraditi. A kad se približiš 40-toj shvatiš da se s mamama ustavri baš da fino nadivaniti o svemu. Vladi ionako nismo nikad vjerovali. Nema jebene šanse. Goodbye blue sky U JNA sam naučio dvije stvari, kako se prehraniti od kombinacije pive i eurokrema i da se zidovi grade iznutra. Zapravo, naučio sam da oficiri ne kuže previše rokenrol. Vremenom smo se naučili plašiti ih se, iako nismo zavoljeli atomsku bombu. Zapravo nismo zavoljeli nikakve bombe, iako je njima, navodno, moguće srušiti zid. Empty spaces U HV-u i ratu sam naučio dodatne dvije stvari- da je svaka sačuvana glava dobra glava i da čovjek kad je na neprijateljskom nišanu ima frapantnu moć da razmišlja o drugim stvarima. Naučili smo da ipak rokenrol nije toliko važan kao što smo mislili, iako je najvažnija stvar na svijetu i da ne treba vjerovati ljudima u bijelim krojenim uniformama. A ni oni u odijelima nisu puno bolji. A naučili smo da i da ovdje niknu zidovi kad se drugdje sruše, što vjerojatno ima veze s nekim zakonima fizike. Young Lust Čovjek u uniformi u suštini najviše razmišlja o seksu(sad će se mnogi upitati-a u čemu je tu razlika u odnosu na ljude koji nisu u uniformi). Najgore je onima koji razmišljaju o tome što će biti ako poginu- a nisu još ševili? Tragika rata,među ostalim, je u i tome što između ostalog što uzima mladosti prilku da se stisnu pokraj tople ženske pozadine. Jer oni koji su tamo boravili, teže se nagovaraju da idu ratovati. To đenerali znaju i oduzimaju balavcima pravo na zasluženi fuk, kojeg ionako u tim godinama ima premalo. One Of My Turns Sve sam nekako rijeđe na gradskim trgovima koji su me nekada tako efikasno čuvali od osobnog potonuća. Možda zato što na nekima od njih sada grade zidove s kojima baš nisam srastao. Ili naprosto zato što sam ostario, pa mi je je ljepše u mojim zidovima, unutar kojih je netko ko zna da su najljepši oni zidovi koji se ruše zajedno. Uostalom, kao što jednom napisah, dio svijeta u boci koji mi je važan se sasvim dobro vidi i sa mog balkona. Dont Leave Me Now Ponekad zamišljam kako na tisuće balona leti iznad grada. Od svih pubertetskih strahova najgori je onaj o vječitoj usamljenosti. Iako ga se teško riješiti, neki zakoni fizike su ipak dobri, pa baloni srećom lete iznad najviših zidova. A baloni su šareni i prate oblake. Another Brick In The Wall(part 3) U jednom trenutku ostavio sam i studentske hodnike. Ne zato što na faksu nisam naučio kako preskočiti zid, nego su me previše vukli otvoreni prostori van zidova. Tada sam imao već dovoljno pjesama kao nadomjestak formalnom obrazovanju. Nije naročito pomoglo, ali teško da bi i faks mogao učiniti više. Uostalom, znali smo se dobro zabavljati, dok su neki školovani dripci gradili zidove. Poslije će im ta gradnja ići sve bolje, ali svaka livada i klupa je tim draža, što je teže izborena. A piće prije rata smo već davno naručili. Čeka se samo ceh. Goodbye Cruel World Svako od nas je, bar jednom, osjetio da se želi potpuno uvući u sebe i polako i tiho nestati. Kao školjka. Ali školjke mogu biti lijepe jer čuvaju tajne dalekih mora. I jer su strpljive. Hey You Napolju je netko, skriven u magli. A magla može biti zajebana, ako nemaš svjetionik. Netko te uvijek mora čuti, čak i kad šapćeš. Kako godine prolaze. meni je od svih još uvijek ostala najdraža Zagrebačka magla. Rundek zna zašto, ne samo radi scene koju svaki puta zamišljam kad se vozim preko Savskog mosta ZET-ovim autobusom, a to je kako se na tisuće i tisuće šarenih balona razlijevaju negdje između "Kockice" i Željezničkog mosta i onda nestaju na horizontu, onkraj svih naših zidova. Is there anybody out there? U nekom prethodnom postu napisao sam da je hotelska soba sinonim ultimativne samoće. Pa opet, hoteli imaju tu posebnu privlačnost, jer znaju da se u njihovoj utrobi gosti ne zadržavaju predugo i ne bez posebnog razloga. A opet, šta ćeš u stranom gradu nego potencirati usamljenost. Ili piti i lutati ulicama, što i nije tako loš izbor, ako mene pitate. A na pitanje iz pjesme odgovor je naravno da.... Nobody Home Nekima je dom uvijek daleko, a nekima svako mjesto gdje spuste glavu. Uostalom, stvari su sa mobilnom telefonijom i digitalnom tehnologijom postale jednostavne, više ne morate nazivati doma da bi provjerili jer nekog tamo ima, zar ne? Malo pomalo, počet ćemo žaliti za vremenima kad bi nazvao, pa se nitko ne bi javio. Uostalom, najteže ja nazvati sam sebe, jer ako si tu, onda nisi s druge strane, osim možda u paralelnom svemiru. Inače, ljudi se voli okruživati poznatim stvarima, valjda zato jer znaju da su im one savšeno nepotrebne. Možda su nam zato drage spomenute hotelske sobe, jer u njima imamo samo ono najnužnije? Vera Ako su sve pjesme ljubavne ljigave i gadne, kakve su tek one ratne? Ili što bi rekao Predin " Ja ću živjeti do smrti sad kad luđaci vade prste iz dupeta da bi svirali marš." Bring the Boys Back Home Sjećam se filma "Čovjek koji je želio biti kralj" John Houstona s Michael Caineom i Sean Conneryjem snimljenog po Kiplingovom romanu. Negdje u Afganistanu dvojica zalutalih pustolova upadnu u neko lokalno pleme, a jedan od njih stjecajem okolnosti nekako postane kralj plemena, potencirano onom tipičnom zapadnjačkom nadmenošću i engleskim narcizmom koji ne shvaća da sve na svijetu nije uređeno i kockasto kao engleska trava. Drugi od njih cijelo vrijeme samo pokušavati otići, nekako shavaćajući da mu tu možda nije mjesto. Naravno sve završi tragično tako da se kvazi kralj kojeg utjelovljuje Connery strovali u provaliju. Simbolika je jednostavna, lako se vinuti visoko, ali je još lakše pasti. A daleko je i tužno pustinjsko kamenje. Osim toga, stvarno, kog vraga rade naši dečki u Afganistanu? Comfortably Numb Mi smo tradicionalno narod koji se voli anestezirati. Šljivovica, tablete ili dnevne novosti, svejedno je. Najsigurnije je ostati unutar zidova, pogotovo u nesigurna vremena. Najsigurnije je šutjeti. Najgore je što ugodna tupost u jednom trenutku posatne obična tupost. A tupani su najidealniji građevinski materijal za vezno tkivo među ciglama koje tvore zid. Uostalom, pitajte zid plača. The Show Must Go On Palo mi je na pamet da nisam bio u Cirkusu valjda blizu 30 godina. A pazi divote- žongleri, akrobati, brkate žene, klaunovi i rasplesane pudlice. Jedino kažu da nema više divljih zvijeri, jer se udruge za zaštitu životinja bune. Uostalom šta će im divlje zvijeri, kad njih imamo u nekim drugim arenama, a ne onim cirkuskim. Nego znate zašto volim Cirkuse? Jer oni nemaju zidove i putuju gdje požele, sa svojim šaronim balonima. In The Flesh Ne volim ljude koji viču s pozornice na masu. Ne volim njihove kreštave glasove, usiljeno domoljublje, retrogadnu patetiku, pozive na linč i marš, bljuvanje vatre(nek idu u cirkus) i sva ta sranja. Mrzim skrivanja iza nacije i uniforme, iza zastave i pozicije, svu tu kvazisimboliku i kič. Kažu da je demokarcija najbolje uređenje jer daje svima priliku, što je naravno privid, jer najčešće tu priliku dobiju oni koji su je najmanje zaslužili. U svakom slučaju zapamtite prije gradnje zidova, na trgovima običnu niču zastave kao radioaktivne gljive poslije stroncijske kiše. Run Like Hell Forrest Gump je trčao bez ikakvog posebnog razloga sve dok nije stao, opet iz neodređenog razloga. Kažu da je, evolucijski gledano, čovjek razvio trčanje samo zato da ne bi postao plijen. Neki kažu da je trčanje ultimativna sloboda, što opet ima logike, jer ima li slobodnijeg osjećaja od onog kad znaš da nisi nečija večera? Nekako ne volim džoging, jer kojeg smisla ima trčati sam?. Više volim polako stići kamo sam naumio. Šank i pivo ionako uvijek čekaju. A šank sam nekako nije loš, kao neki mini zid izgrađen do pola. Waiting for The Worms Čekao ne čekao, oni sami dođu. Polako se prišuljaju, izmile iz svojih rupa i nagrizaju tkivo. Oni žive, stvorenja nikla na truleži i propadanju. Nekako ih je najviše kad se osjeti prisustvo smrti i kraja. Ono što je najgore iako sluzavi i ljigavi, oni itekako imaju razvijenu strategiju. A zove se gmizati dok možeš, uvijek i u svakom sustavu. Crva se nećemo tako lako riješiti, samo treba razviti način kako ih maknuti što dalje od sebe. Stop Moj zid pripada meni. Kao ovaj blog npr. mala privatna građevina-My own private Wall. Pa ipak nekog i propuštam unutra, jer neki zidovi se mogu i širiti, taman toliko koliko treba da bude ljepši pogled na svijet vani usprkos crvima, trkačima i otupljenima.. The Trial Ima meni ta jedna od najdražih scena, iz jednog od najdražih filmova, s vjerojatno najdražim glumcem. Naime u Leptiru, Steve McQueen stalno pokušavati pobjeći iz svojih zidova(odnosno iz zatvora u Francuskoj Gvajani), što će mu pomoći tek na "sedmom valu" u finalu filma. Prije toga ga stalno love prilikom pokušaja bijega i vraćaju u samicu. I tako jednom u tmini samice ima halucinacije i sanja kako baulja i onda nabasa na nekakvog suca u crnom i porotu usred nekakve pustopoljine. Glavni sudac mu kaže kako je kriv na što će McQueen da nije, jer nije on ubio onog čovjeka zbog zašto ga optužuju. A sudac će- ne nisi zato kriv, kriv si jer si uzaludno potrošio život. Da kriv sam- na to će on. Svi smo za to ponekad krivi. Pazite tko vam sudi i pazite zašto vam sude. I nemojte suditi druge po sebi, jer svi smo mi unutar nekog jebenog zida. Outside the Wall Zidove nećemo nikad do kraja srušiti. Ali tajna je u tome da je važnije da se znamo suočiti hrabrije sa zidovima u nama, nego onima van nas, koji će uostalom stalno nicati. A izvan zida ima školjka, možda slična onoj u koju si se svojedobno htio uvući sam, u koju se možeš sakriti s nekim posebnim i započeti vlastite konstrukcije radove. Priručnik za građenje zidova sam vam u šturim crtama dao, a na vama je da nađete recept za njihovo rušenje. |