| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Priča o balvanu i najgorem špeku u povijesti tuluma.
- 23:58 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Već dugo vremena, otprilike svake godine u 12. mjesecu otkako drljavim po ovom blogu spremam se napisati jedan meni jako važan post, pa onda to nikad ne napravim, jer imam jedan poseban grč u želucu vezan uz tu obljetnicu i događaj koju bi on morao obilježiti. A onda mi uvijek sine da se u tom čudnom 12.mjesecu zbilo u mom životu još nekoliko nesretnih događaja, pa sve to skupa spojim u jedno sjećanje.... O jednom sam već pisao, a dotaknut ću ga se i danas u ovome postu koji slijedi, a koji će nakon podužeg uvoda biti u nekoj vrsti epistolarne forme a spomneut ću i drugi važan datum, iako sam vremenom naučio da prezirem datume i da su obljetnice samo okviri kojima želite zaokružiti sliku koja blijedi. Usprkos tome ipak ću prigodničarski prizvati te događaje. Bit će u njemu smrti, rata i prekinute mladosti pa ako se ne možete nositi s time bolje da prekinete odmah čitatnje. Ali ako odmah ovog trena niste prekinuli-nastavite čitati jer će to biti jedan gotovo pa veseo post, veseo koliko može biti jedan sad već solidan talog naslaganih godina koji želim s nekim podijeliti. Zapravo ovaj post nema ništa s vama i upravo zato ću vam ga podastrijeti, svjestan da ionako sve prije ili kasnije završi u emocionalnom recycle binu. Prvi datum je 13.12. 1991. Sveta Lucija je to, kažu, ne kužim se puno u svece, ali tu svetu mačku sam zapamtio, zaštitnica slijepih. Tada sam zaglibio kao pripadnik 102. novozagrebačke, tek mobilizirane brigade s one strane Kupe, selo Stankovac nadomak Gline na Baniji, temperatura -13 i obrisi zlokobne tišine. Ja i Dudić smo u jednom trenu buljili u šumu, bio je naš red za stražu, sve skupa je izgledalo kao artrofirana scena iz romana Stephen Kinga. To čuvanje straže neću nikad zaboraviti, pričali smo o čemu drugo nego o ženama-jebate koliko uopće 21-godišnjaci znaju o ženama, i bili za ratne uvjete očajno glasni. Buljili smo u tu šumetinu preko puta, nesvjesni da tamo živi zli vuk, možda smo se i smijali, ej ekipa mi smo pet dana prije toga bili na tulumima, tulumima kakve vi ne možete ni zamisliti, ili smo pili u svojim Dugavama, uostalom što ste mislili- da smo odjednom iz čista mira trebali respektirati jebenu banijsku šumetinu. Netko nam je rekao da je tamo dole Glina i u njoj pripadajući četnici, i da su tamo negdje ujutro zaklali naše tenkiste, ali mi smo samo htjeli završiti stražu i poslije ugrijati papke, štio nam nije uspjelo jer vatre te noći nije bilo. Jeste li ikad pričali o darkerici koju ste žvalili pet dana prije, dok buljite u šumetinu s tandžarom na ramenom i šest metaka u njoj. Niste? Neprocjenjivo, ako se drugi dan izvučete. Drugi dan smo gledali Kostu. Kosta je bio kostur u grabi, u vojničkom zelenom džemperu i gumenim čizmama i mislim da je imao rupu u glavi. Ko je Kostu ubio ne znam, ali jedno je izvjesno nije tamo stajao toliko dugo da bi mogao istrunuti sam od sebe, vjerojatno su ga pojele svinje ili ptice. Mislite da nas je plašio? Ne, bio nam je u tom trenu neopisivo smiješan i to nije nešto zbog čega bi vam se ijedan vojnik ikad trebao ispričati. Tamo su Koste nešto kao likovi s cirkuskog ili izbornog plakata kojemu netko na kraju nacrta brk, ni manje ni više. A onda je bubnulo. Moja prva granata i prvi vrisak čovjeka kojeg je zakačilo. Kako izgleda? Tako da uopće ne mislim o tome, osim u ovim specijalnim prigodama i tako da i uvijek mogu iznova rekonstuirati i prepoznati taj zvuk, tiho šuštanje i onaj osjećaj u zraku da dok još leti sa sigurnošću znaš da li će pasti blizu tebe ili neće, iako je to prva granata kojom su me ikad gađali. Znao sam da ova nije moja, kažu da metak uvijek ima tvoje ime, ali sam nakon toga čuo ono zlokobno pitanje "jesi ranjen" srećom ne upućeno meni, te počeo trčati prema rijeci potpuno nesvjestan činjenice da pucaju po nama. Negdje na pola livade u tom bijegu Dudić je viknuo "baci stvari" i ja sam se odjednom riješavao idiotiraja kao što su nož, čuturica, vojna porcija dok su nas doslovce gađali strojnicama i minobacačima te dan danas, da ga jebeš, ne kužim kako nas nisu lako skinuli na tom smrznutom kukurizištu, bili smo lake mete poput strašila u invalidskim kolicima. Neko vrijeme poslije sam bacio svoj zavoj, koji smo nosili uvijek ispod epolete, čovjeku koji je krvario iz usta tik do mene, kad smo se približili tik do Kupe. A onda su se taj ranjenik, onaj lik koji ga je zamotao i Nenad Bićanić Bića, moj desetar u toj glupavoj akciji držeći se neku oveću granu, uronili u Kupu po kojoj su plutali komadi leda. I ja sam u jednom trenutku htio u Kupu u panici, ali sam odustao. Ne znam šta je bilo s ovom dvojicom, ali Bićanića su našli u Kupi mjesec dana kasnije s prostrijelnom ranom na glavi. Imao je 28 godina, spavao je u vatrogasnom domu na hladnoj zemlji u pripizdini zvanoj Svinjičko tik do mene, i sjećam se da mi je noć ranije rekao tužnim glasom kako je zvao malog sina i kako je ovaj rekao jednostavno "Tata fališ mi" i da ga je to pogodilo Sad taj sin ima dvadesetak i nešto godina i ne znam da li će ikad saznati na koji način i s kojom tugom je njegov otac rekao te riječi prije nego što je zaspao, po posljednji put u životu. Neće vjerojatno, jer sam iz nekog glupog kozmičkog razloga te riječi čuo ja, ali čini mi se da vrijedi da budu zapisane. Ja pak te noći dugo nisam mogao zaspati i gledao sam glupu sliku nakešenog Tuđmana na zidu preko puta. Tog seronju nikad nisam volio i s ponosom mogu reći da je zadnje što smo Dudić učinili kad smo izašli iz DVD doma Svinjičko, a prije nego što smo krenuli prema Kupi da smo taj idotski plakat skinuli dole i hitili ga na pod. Čini mi se da je na toj slici još imao one socijalne naočale 80-tih i osmijeh razvučen flaksom. Upravo je tužno kad nečiji facijalni grč postane činjenica koja ti upravlja životom. No dobro stali smo...preskočit ću ovdje neke stvari jer će ličit na western film, a o puškaranju mi se više ne piše....jer će izgledati glupo. Jer kad ležiš na podu, a meci ti zvižde iznad glave, djeluje poprilično nestvarno i kao da se događa drugome, kad ti Žac Bukilić koji leži do tebe coolerski spomene "ako se stisneš skroz uz zemlju ne mogu te pogodit". A Žac je inače kao pun ratog iskustva možeš misliti, do prekjučer je pio u "Dugom" u Utrinama i spajao kablove u pošti. Ali bio je u pravu i vidi vraga, nisu nas pogodili. Sad namjerno skraćujem priču maksimalno, uz pitanje koliko ljudi je napravilo u životu stvarno neku veliku stvar za vas? Koliko puta ste bili u situaciji da procijenite da li je netko uistinu čovjek, što god ti zadani parametri sadržavali? Objasnit ću vam odmah zašto pitam. Bježeći od metaka(doslovno) u jednom trenutku sam zastao ispred nekakvog rascijepa, ponora preko nekog potoka što li je već bio, preko kojeg je bio prebačen balvan. Bježali smo u koloni i u jednom trenutku više nisam mogao, naprosto nisam imao snage ni mikron,a tip iza mene, sasvim jasno i logično, spašavao je svoju guzu i rekao "Stari ako ti ne možeš puštaj mene da prođem". I pustio sam ga, što drugo sam mogao, lipšući. Ali iza mene je bio Dudić, pa dok su drugi prelazili preko grabe dalje dotaknuo me i rekao "Ajde odmori se malo skupi snagu pa idemo". To se sve događa dok u pozadini čujete pucnjeve i on je stajao kraj mene zaista ne znam koliko dugo, možda je bila sekunda, možda svjetlosna godina, ali može li to čovjek ikada zaboraviti, moment u kojem prijatelj u objektivno smrtnoj opasnosti zastaje da te osokoli.... ne znam zapravo kako napisati i dovršiti ovu rečenicu, znam samo da smo prešli grabu, pa čamcem poslije prešli Kupu(kojeg je pogornuo opet Dudić) i ostali živi za razliku od trinaest drugih pripadnika moje 102. novozagrebačke brigade, koji su poginuli to jutro uz još ne znam koliko ranjenih i promrznutih u Kupi. Plivajuća ili ronilačka brigada, tako su nas zvali. Neko nas je zajebo, i neko je tamo generalno zasrao i ljudi su tamo poginuli bez veze, ali odlučio sam da o tome ipak ne pišem. Ne sad. Možda jednom. Između ostalog zato što je Dudić izgubio život godinu dana kasnije odnosno 19.12.1992 u saobraćajki na putu prema Varaždinu, u zgužvanoj četvorki ispod iranskog tegljača koji je vozio kikiriki, negdje kod Zeline i zadnje što mu dugujem kad ga se sjetim, je gnjev upućen prema bilo kome. Zapravo donekle inspiracija ovome prisjećanju je nedavni odličan tekst Jurice Pavičića o tome kako se osjeća pomalo kao idiot kad se sjeti da je ratovao po ćukama po dalmatinskoj zagori u ime ideala u koje ne vjeruje, dok su se primitivni kreteni poput Keruma bogatili i sad ga naravno vrijeđa kad Kerum hoće natandrljiti spomenik Tuđmanu na rivi jer je od jasno da je ovaj od njega imao koristi...i tome slično. Tad sam se ja sjetio svoje Kupe, što je inače vrlo potisnuto sjećanje i radim to vrlo rijetko čak i privatno, pa sam pomislio da bih mogao napisati nešto slično, ali ipak sam na kraju, po tko zna koji put odustao. Ovo je sasvim dovoljno sjećanje-i ja mislim mislim da su ti kerumi, tuđmani, hebranzi, šušci i šupci obična šaka govana,i tu nemam što dodati, a tko ne misli tako jebe mi se , nek odjebe s ovog bloga u troskocima. Jer priču o o toj noći i Kupi i ratu možda dugujem vama, a možda i sebi -ali Dudiću dugujem nešto sasvim drugo. Neko to bude recimo pismo koje bi mu mogao poslati iako bi svakako bilo problema s njegovim adresiranjem, a koje bi se u pomalo patetičnoj maniri ovog posta moglo zvati: "Što je ostalo od tuluma...". Ali neće se zvati nikako jer pisma nemaju naslove, a ni ja ne znam kako će se ispisati na kraju, uostalom pisma nisam pisao godinama. A nakon predugog uvoda ono bi glasilo nekako ovako... E pa zdravo Dudo maheru... Zadnji tulum koji pamtim s tobom, a tuluma je tada bilo ohoho, prije nego što te je satralo je bio baš na tvoj roćkas kod tebe, točno mjesec dana prije toga. Ševio si S. u svojoj sobi a mi smo se naravno, što drugo, zajebavali u kuhinji. You always find me in kitchen at the parties kaže jedna pjesma. Šprajc je prosuo travuljagu po podu i onda se zajebavao kako će ti si stara fino nadimiti dok sutra bude usisivala, a onda smo naglo ogladnjeli. Bila je to 1992, kužiš, pili smo najočajnija vina na svijetu(iako nikad finija bogami nismo pili), i bili smo spremni na sve moguće užase,ali ne i na onaj u frižderu gdje nas je čekao taj nesretni špek, tko zna koliko već dugo... Kužiš stari moj, taj špek je na mjestu gdje je trebao biti crven bio žut, a tamo gdje treba biti bijeli bio je zelen!! Ne mogu ti reći razinu nejestivosti te smjese . Znam da znaš to, zbog one legendarne anegdote koju si poslije pričao, a to je da si usred fuka čuo samo moje riječi koje dopiru iz kuhinje "Ovo je najgori špek koji sam jeo u životu". I znaš još što majstore, poživio sam skoro pa još toliko, i još nisam uspio probati gori. Možda ćeš me htjeti upitati što se još važno dogodilo osim degustacije špekova za sve ovo silno vrijeme što ti nisi živ, a ja posve slučajno jesam. I vjerujem da te neće zanimati suhi biografski podaci članova škvadre jer vejrujem da ti u tvom svijetu karijere smrtnika vrlo malo znače i da te više zanima koliko smo sisa primili, koliko zajebancija odvalili i da li se i dalje bar malo i bar ponekad osjećamo kao oni zaribani dvadesetijednogošinjaci koji loču u parku. I što od toga vučemo svako jutro na posao, kao popudbinu, dok gledaš na nas. Ne znam za druge, ali sisa je što se mene tiče bilo što količinom što kvadraturom sasvim dovoljno. Alkohola je bilo još i više, proporcionalno s količinom tuluma po pizdama milama materina domovine i okruga, uostalom to cuganje se onako jedno vrijeme razvuklo, sve dok polako nisam shvatio da odrastanje jest igranje odbojke na polju od čičaka, ali strahovito zabavno. Malo smo zajebali neke stvari jer smo bili previše inertni i pustili da dođu bezveznjaci, ali uostalom oni uvijek dođu, razmnožavaju se staničniom diobom. Krtice duše. Nama je bilo jasno da će doći, samo nekako nas nije bila briga, jest bilo smo sve u svemu malo nemarna mladost ali svim dušebrižnicima kažem-ajde pokušajte vi imati 21 godinu te 1991, što biste pametnije i plemenitije mogli raditi i čime se opirati svemu, nego bjesomučno tulumariti? Meni je zapravo dugo trebalo da se otrijeznim a kada jesam, shvatio sam da nisam ni bio pijan, samo budalasto nasmijan u doba koje je činilo sve što može da se opire smijehu. Srećom bezuspješno. Propustio si 90-te? Big deal. Nekakav šugavi domovinizam s usahlim vladarom i još su nas stalno uvjeravali da si niža vrsta ak nisi hrvatoopsesivan. E, ali tulumi u to doba stari moj, za to ti fakat treba biti krivo. Bio je jedan na samom kraju ovako sad mi je pao na pamet bez posebnog razloga- doček mislim NG 1999, u MZ-u na križanju Kaćićeve i Klaićeve. Na samom početku tuluma rekoh ekipi oko mene pokazujući na najbolju curu u mraku od onih par što se odjednom ukazale "Ova je noćas moja". Ekipa umire od smijeha , je kak ne majstore ,a ja par sati kasnije držim dotičnu curu u krilu i...znate već... Marina se zvala, i pratim je poslije doma po ledu kakav je otprilike noćas vani. I onda joj kažem- samo se ti primi mene i ne bu ti niš ali naravno baš u tom trenutku ja zveknem na led koliko sam dug i širok, i povučem nju za sobom. Zakaj ti to pričam? Zato što je to važniji moment od cijelih jebenih 90-tih, slabo ti se ja njih uostalom sjećam, osim da tamo negdje u Deželićevoj s Marinom padam po snijegu, da se ova ljuti i da se ja smijem kao blesav, smijem upravo od sreće jer smo uspješno proćerdali 90-te. Ne znam gdje je Marina sad, sretoh je tek prije koju godinu , lepa je i dalje, bilo je tu inače dosta finih primjeraka u mojim, našim, svim tim životima i za to ti treba bit malo krivo. Za ženske nam uvijek treba biti krivo, bili živi ili mrtvi... A onda je vladar vrisnuo, nadam se da ga ne viđaš previše u tvom radijusu kretanja, a mi smo...pa čuj mi smo dobili Partibrejkerse i Balaševića natrag, čak u toj mjeri da su nam pomalo i dosadili. Zašli smo u svjetske 2000-te i svoje 30-te, osamostaili se(skoro) i prihvatili pravila kapitalizma, za koja još uvijek ne znam koja su, samo znam da ti je to kad svako malo negdje nikne neki shopping centar, iako nitko nema love i svi plaču. To je sve što ti ja o tom kapitalizmu znam- osim saznanja da si recimo živ kako bi imao cca 150 kuna braniteljskih divdendi koliko ih imam ja. Jebate što bi zapravo u staro vrijeme bio čisti kapital, ako se sjećaš mi bi smo za puno manju lovu u lokalnom dućanu uvijek uzeli litru najjeftinijeg i vodu, koja se kako Dinko veli uvijek morala štedjeti, i sad mi se čini da su ti mali dućančići bili kao Sinclair Lewisovi ormari s prolaskom u neku alkoholnu Narniju, naspram ovih velikih hladnih i šarenih betonjara. Ima jedan poseban dućančić u Gornjem Vrapču, tamo smo uvijek kupovali kiseliš kad smo ti išli na grob, nismo dugo bili i to me malo jebe, iako si mrtav jednako ovdje ispred mog laptopa i tamo gore, no tamo si ipak mrtav na način da se mi radi toga osjetimo nekako dodatni živi. Jer dobar je bio osjećaj kad se vraćamo umorni i smrzunti s gornjevrapčanskog groblja, u onoj kako Pero(taj ti je posto slikar) veli Lovejoy atmosferi....a znali smo nekad i u povratku zakačit neke sjajne cure, drago mi je da i mrtav paziš na nas... Mi ćemo sad ući u svoje 40- te i svjetske 2010- i ne mogu ti reći da me to, onako sve skupa gledano, pomalo ipak jebe, iako još ne previše. Koljena su mi malo klimavija, nekako smo malo prefriganiji, što je sasvim ok, a najgore je od svega što još uvijek nisam skužio da li smo u međuvremenu postali bolji ljudi, bar za sebe ne znam. Uostalom ne znam da li je biti "bolji čovjek u budućnosti" to što sam želio onda dok smo zajedno blejali po gradu, ali sad znam da nikako ne mogu biti bolji od onog kakav sam bio tad kad sam imao 21-u, ali usprkos tome cijelo vrijeme ću pokušavati. To je jedini zalog za budućnost koji ti ti mogu dati, zato što si onda zastao na Kupi i prisilio me da pređem preko onog balvana. Jer ja takvo što tebi igrom slučaja ne mogu pružiti, ali mogu ti dati niz reminsicencija na loša i bolja vina, usputne birtije, sise i začudne noći i tulume, koji se i meni ponekad čine kao pijesak iz sahare sačuvan u staklenci . Objektivno, nisi propustio ništa baš jako važno, ali si propustio gomilu toga zabavnog. Zato si me uostalom i gurnuo preko balvana. Stoga obećajem da ću cijelo vrijeme biti primjeran 21-godišnjak, ali i da ću uredno starjeti te da ću te povremeno obavješatavati o svakoj veseloj pizdariji koja mi se dogodi u dodatnom odrastanju. I nemoj vjerovati da ćeš se izvući tako lako od tih priča....uostalom još si mi dužan za onaj špek! Takvo što odvratno rijetko se stavlja u usta! Kad ti već ne mogu reći živio, jel bi bilo malo neprimjereno reći ću ti...zapravo ne znam, kako da te pozdravim pa stoga odoh na pivo... M. |
Kako znam da je stigla zima
- 12:34 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
 Jutros je stigla zima u moju pećinu na kraju grada. Znam to nepogriješivo po sljedećim znakovima Subote su tiše nego inače. Tišine su tiše nego inače. Ne boli me glava nakon tri crne pive. Buzzcocksi i Mandeloi na radiju su upravo to što mi treba. Ne osjećam se starim za punk(sindrom večite zime) Traperice oblačim s odgodom. Vjetar zvuči kao komorni orkestar na tripu. Ljetne uspomene izgledaju kao nečije tuđe ili kao španjolska tv serija za mlade iz 80-tih(Plavo ljeto). Konobarica u lokalnom bircu naručuje medicu. Već treću dok ja dođem na red. Počinje sezona skijanja na TV-u( o ne). Počinje sezona na skijaških skokova(nažalost NE na htvu). Mozak ima dvije brzine plus rikverc. Pjevušim popularne melodije i evergreene dok sam u kupaonici, s naglaskom na 60-te. Jedem grejp. Primjećujem crvenu boju češće nego inače(možda zbog grejpa). Izgovaram riječ rum nakon godinu dana apstinencije. Osjećam se melankonično glede djevojaka u ljetnim haljinama. Stavaljam Broken English u player. Riječ tumarati poprima mitsko značenje. Uvijek kad sam u gradu kupim debrecinku sa senfom. Ulice postanu duže. Pjesme postaju kraće. Što znači da su ulice noći, a pjesme dani. Razmišljam kako su svi gradovi isti, a kako je moj najljepši kad je pust. Razmišljam kako su svi gradovi drugačiji, a kako je moj najljepši kad je prepun ljudi. Želim dijeliti svoj grad kao staru kurvu. Ostavljam tragove da se znam vratiti. Brišem tragove da se ne bih slučajno vratio. Zaboravljam da sam pospan. Čini mi se da su izlozima prave žene, a ne plastične lutke(ili je to bilo one zime u Amsterdamu?) Konobarica pije četvrtu medicu. Čini mi se da je more izmišljeno mjesto koje je nacrtao neki perverzni crtač razglednica. Čujem kazaljke sata prije nego što zaspem(iako moj sat u sobi uopće nema kazaljke). Jutra su dorečenija nego ljeti. Čak i jazz djeluje kao nešto što bi se u dalekoj budućnosti moglo slušati. Primjećujem stabla. Pišem post samo da bih imao opravdanje da ne izađem iz kuće. Ali krenut ću. Prije nego što konobarica krene na petu medicu. A i vijesti u novinama zimi djeluju nekako hibernirano. Zima nam se vratila u grad. |
Nikola Sveti
- 11:10 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
 Košarku je igro Plećaš Ti se toga ni ne sjećaš Prošle je već pune vremena.... |