| < | srpanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Gledam onog tužnog čovjeka na vijestima, koji je u nesreći nagibnog vlaka izgubio najboljeg prijatelja, kako u suzama vapi "Ali on uopće nije trebao biti u tom vlaku". Čovjek je navodno promijenio odluku o danu putovanja i kupio kartu za točno ovaj vlak s kojim se poslije survao u provaliju i izgubio život. No to je jednostavno tako, nažalost nikada nas ne određuje ono što bi trebalo biti, jer takve stvari događaju se samo u SF filmovima pout Star Treka u kojima se događaju paralelne realnosti, nego samo ono što jest i što se stvarno dogodilo. Jer svaki dan donosimo na tisuće, milione, malih i sitnih i naoko nebitnih odluka(obavezno pročitati knjigu Treptaj Malcoma Gladwella), o kojima ne razmišljamo kao sudbinskim- kamo ću putovati, s kime, gdje, hoću li danas ostati dulje na poslu, hoću li navečer na pivo? A eto neke se ipak pokažu kao kardinalne, ponekad sretne ponekad tragične. Nešto kao sudbina ili samo loš raspored kosmičkih sila taj dan. Uglavnom, nitko od nas , srećom, nema pojam jeli tako zaista moralo biti. Sjetio sam se povodom ove tragedije genijalnog Berković/Tanhoferovog filma H-8, svi zante o čemu se radi, davnoj autobusnoj nesreći na autocesi Zagreb- Beograd u kojima je nekoliko ljudi izgubilo život. U neobičnom narativnom postupku, narator nam odmah na početku filma kaže na kojima će mjestima sjediti izginuli putnici, samo što sjajnim dramaturškim razvojem događaja još ne znamo tko će od njih i u konačnici na njima i sjediti. No, u nagibnom vlaku mjesta su numerirana, pa osim ako se netko iz nekog razloga nije odlučio zamijeniti, samim tim kao da je izvukao dobitni tiket u nekoj negativnoj lutriji, gdje dobitak ne znači sreću, nego nešto loše. Bad luck, kaže se jednostavno. Često mislim o tom vlaku ovih dana, možda i zato jer i sam danas putujem prema Splitu, doduše ne vlakom(nisam ni prvotno planirao, iako sam se relativno često vozio i njim). Mislim o tome kako sam 89 u kolovozu sišao u na stanici u Kninu vraćajući se tadašnje vojske i prijatelju Slovencu rekao u zafrkanciji "Ajmo sić malo u Kninu dok vlak stoji, tko zna kad ćemo opet". I bilo je tako, samo što je to jedna sasvim druga priča. Pa se sjećam svog prvog putovanja busom u Split u ljeto 93, dok se još išlo preko paškog mosta, kad je putovanje trajekt u zoru iz Jablanaca na Pag izgledao kao spuštanje na drugi planet(pogotovo kad na walkmanu, onom starom sony kasetašu slušate Oh Well Fleetwood Maca), i kad se putovalo blizu 12 sati. Pa pontonskog mosta narednih godina. Pa se sjećam vlaka slobode, koji eto nije izletio sa tračnice(ostavit ću vam mašti na volju da mislite da li sam tu htio dodati nažalost), pa prvih poslijeratnih putovanja vlakom koji isto putuje ličkom prugom i koji bi prije došao do Kolna, pa pojave tih nagibnih vlakova i oduševljenja koje je izazavalo saznanje da u vlaku možeš dobiti sendvič, kao i naravno nebrojenih putovanja autobusom. I stajanja kod Macole. Taj zapravo pravac Zagreb- Split ima neku posebnu mitsku važnost u životima mnogih Hrvata, pa i mene, ne samo radi povijesnih reperkusija i dnevno-političkih razloga. Za nas kontinentalce, predstavlja, baš kao to sugerira naslov posuđen iz genijalnog Kreljina filma(u kojem se cijela radnja vrti oko jedne puknute cijevi u zagrebačkom Zapruđu), neku vrste čežnje- pa makar ona bila tako banalna kao što je čežnja za godišnjim odmorom i odlaskom u neku "posuđenu" stvarnost, taj toliko željeni odmak od urbane svakodnevnice. Kad još pri tome nađete neki "svoj" otok, ta tako trivijalna stvar kao što je putovanje iz točke A u točku B može dobiti prizvuk male svečanosti(što bi reklo Hladno Pivo "Došao je i taj dan"). U mojoj osobnoj povijesti, Split je imao posebno mjesto i zbog nekih drugih razloga, zbog kojih je jedno vrijeme postao nešto malo više od transferne luke prema otocima, kako sam je dugo vremena doživljavao. Taj osjećaj je nekako ostao, kao da je taj put Zagreb- Split nekako "po defaultu" zadan bar jednom godišnje i kao da upravo on razdavaja godinu na dva zasebna dijela. Prije i poslije godišnjeg, kao na reklami. Ljudima iz Dalmacije, pretpostvljam taj put predstavlja vid povratka kući, pa ima dodatni čar. Sve je to uostalom lijepo uglazbio u istoimenoj pjesmi za fim, a tko drugi neko zagrebački dalmoš Arsen Dedić. No gledajući ponovo te slike nesretnog vlaka u provaliji, razmišljam o svojim već ritualnim odlascima dole. Priprema je možda bitnija od samog puta -zapakiraš nekoliko knjiga(od kojih ne pročitaš nijednu-ja već treću goidnu nosim knjigu fa fa fa fa fa o Talking Headsima i došao sam do pola- a baš sam naumio da je pročitam na moru), napuniš mp3 player glazbom(nema više sony walkmana-prednost je u tome što u rukasaku ostaje više mjesta koje su zauzimale kazete- sada ti treba za punjače), utrpaš koje pivo, kupiš novine i ljetni magazin(za koji poslije skužiš da je bio bezvezan), dok ti se sa sendvičima neda zafrkavati, ne otkako ti ih ne radi stara. Uvališ se u sjedalo, pročitaš novine do naplatnih kućica, pročitaš dvije stranice knjige, na stajanju već kupuješ novu pivu, jer si morao požuriti s ovima da ti se ne ugriju i dve stranice i koji sat kasnije ukazuje ti se more, prizor koji iznova začuđuje baš kao one zblenute kvazi vitezove s Ivekovićeve slike. Opet si prošao taj magistralni put, a proći ćeš za koji sva tri tjedna opet, samo ovaj put bit će nekako tužnji, iako ćeš se osjećati opušteniji. Skoro da ti je žao što tako kratko traje, iako tvoja koljena ne misle tako. Mislim si koliko je tužno da usred stranice neke knjige, gutljaja pive ili samo snatranja uz glazbu odjednom na najcrnji mogući način prekineš tu malu fantaziju koji ti samo putovanje pruža. Planeta je puna točaka koje treba posjetiti, mnoge i jesam, ali ta pruga ili cesta prema jugu je naša ultimatina čežnja. Između mog novozagrebačkog naselja i otoka koji sam odabrao kao privremeno ljetno utočište, nevidljiva je metafizička veza materijalizirana u pravcu Zagreb- Split. Ljudi bi svakako trebali umirati u krevetima, a ne na putu. Nema ništa tužnije od ne stići kamo si naumio. Eto završavam ove retke i polako završavam s pakiranjem. Knjiga o Talking Headsima je kraje mene, još malo odabrane glazbe, srk kave i zatvaranje kofera. Ponekad poželim da pakiranje što duže traje, kako bi se na koju se sekundu odgodio svečani moment odlaska, jer poanta puta je u slatkom iščekivanju. Što bismo bili kao narod, da nemamo svoj magistralni pravac. |
|
...samo što nije, već je na vuglecu, u belom kostimu i sa šeširom na glavi. Dotad sam štedljiv s riječima, morti me ne skuži, bum se prerušio u pustinjaka. Osim toga riječi valja sačuvati za vruću jesen.....nekad je dobro smanjiti potrošnju... Jedino, ožedni čovjek opako od tolike silne šutnje! |
 Ex premijer i njegov pouzdani savjetnik u neka druga, gotovo pa sretnija vremena.... Što je zapravo tog karnevalskog riječkog popodneva misteriozni stranac u crnom (man in long black coat) šapnuo Ivi S. ostat će veća misterija nego ono što je Bill Murray šapnuo Scarlett Johansonn u finalu Lost in Translation... |