| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Suštinska razlika između 3K- kapitalizma, komunizma i kršćanstva
- 11:01 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|
Ok, što nam je sada raditi? Liberarno-bankarski komunizam, pardon kapitalizam je u banani(ajmo tribine-južno voće!!!), globalno tržište se urušava, dolazi recesija, valja stezati remen(a tko nema remen-možda da stegne špagu?), krediti dolaze na naplatu(đubrad lihvarska). Kako je poznato još po onoj Twainovoj da ti bankar posudi kišobran za sunčanog vremena, a traži ga natrag kad pada kiša, valja naći neko oružje za obraniti se, u ovo doba recesijskih oborina. Samo koje? Dignuti revoluciju, zbaciti takjunsko-bankrasko-političku kliku, ponovo uspostaviti radničko samoupravljanje i deprivatizirati privatizirano? I onda stajati opet u redu za benzin s kanisterom. Skompati se s Moralesom, Chavezom, onim drugim Castrom, zazvati Cheov duh, zaurlati Hasta la Victoria Siempre.? Samo avionske karte do Latinske Amerike su skupe, a Morales i Chavez su informatički nepismeni, pa ne čitaju mailove, tako da idjeja nove svjetske revolucije pada već na prvom kontaktu. Možda se vratiti duhovnim vrijednostima, pustiti bradu, živjeti isposnički i meditirati pod drvetom smokve? Samo slabo uspijevaju smokve u ovim krajevima, možemo eventualno probati s lipom. No meditiranje pod lipom se službeno zapravo zove ljenčarenje, koje je prekrasna stvar, ali nije baš idealni način za izvući se iz krize. Ili se vratiti iskonskim vrijednostima i kršćanskim korijenima Evrope, odbaciti paganske navade kapitalizma i komunizma i zakoračiti gospodinovim putem. Doduše, teško je reći da je biti neuk i zatucan, pravi način za izaći iz krize, ali se čovjek bar lakše utješi. No, što onda raditi- dali spašavati novčarske institucije ili naprotiv- rušiti ih i nanovo raspodijeliti svjetska bogatstva. Ili se pak odreći svih materijalnih vrijednosti, hodati svijetom u bijeloj halji i otimati sebi od usta da bi se prehranili. Prije krajnje odluke da vidimo koje su temeljne razlike između ova tri sustava u modernom društvu, kako bi se lakše odlučili. Kapitalizam kaže: Kupuj, da mi imamo! Komunizam kaže: Kupuj, jer mi nemamo da ti damo! Kršćanstvo kaže: Kupuj, kaj se zbog toga, i onda kod nas kupi oprost, po specijalnom blagdanskom popustu.. Kapitalizam kaže: Prodaj, da mi zaradimo! Komunizam kaže: Prodaj, ako treba i prijatelja iz rata. Kršćanstvo kaže: Prodaj sve, samo ne dušu, ona pripada nama, i to džaba. Kapitalizam kaže: Ne razmišljaj nikada, osim ako nisi masno plaćen za to. Komunizam kaže: Ne razmišljaj nikad, pogotovo ako si masno plaćen da ne razmišljaš. A ne razmišljaj previše, čak i ako si plaćen da razmišljaš. Kršćanstvo kaže: Ne razmišljaj, jer je to siguran put do pakla i najveći grijeh malog čovjeka. Kapitalizam kaže: Daj bubreg, da bi mi imali tri. Komunizam kaže: Daj bubreg, iz općedruštvenog interesa. Kršćanstvo kaže: Daj bubreg, upravo je Sv. Franji Asiškom gore zatajio jedan! Kapitalizam kaže: Budi solidaran, bogatima nikad dosta i treba ih razumjeti. Osim toga, mi ćemo tu solidarnost, bar triput okrenuti i poslije dvostruko naplatiti. Komunizam kaže: Budi solidaran, drugovima nikad dosta i treba ih razumjeti. Uostalom ako nisi solidaran, možeš završiti i u ćuzi. Kršćanstvo kaže: Budi solidaran, jer i Papa nosi pradu. Kapitalizam kaže: Di su pare? Komunizam kaže: Nema para! Kršćanstvo kaže: Daj pare! Kapitalizam kaže: Toneš, pa tko ti kriv što si kupovao i prodavao. Komunizam kaže: Toneš, pa tko ti kriv što si vjerovao u sustav. Kršćanstvo kaže: Kad već toneš, ostavi sve nema, jer tvoje je ionako carstvo gospodnje. Kapitalizam kaže: Pružaš ruku utopljenika za spas iz vode? Čekaj da ju odrežemo, tijelo nam ionako ne treba, a ruka će još poslužiti, možemo je nekom utrapiti za siću. Komunizam kaže: Što zar da ti damo ruku, pa da i mi potonemo skupa s tobom! Evo ti u nju radije primjerak Marxovog kapitala, da imaš šta proučavati na dnu bazena, nikad ne znaš kada će ponovo zatrebati, kažu da je opet in. Kršćanstvo kaže: Ne kaže se pope daj ruku, nego pope evo ti ruka. Kapitalizam kaže: Vaš kupon za iskorištavanje posmrtne pripomoći, koju ste godinama uplaćivali, nije popunjen na vrijeme, pa vas, a sve u skladu zakona, ostavljamo ribicama. Komunizam kaže: Bio je dobar drug i en vizioner, ali pokazivao je i neke reakcionarne elemnte, pa ga ostavljamo ribama. Kršćanstvo kaže: Je li platio misu? Uostalom, zašto bi ga poškropili, ionako je dovoljno natopljen vodom. Kapitalizam kaže: U banani smo, no iako je malo gnjila, još je možemo prodati nekoj sirotinji i nešto zaraditi. Komunizam kaže: S bananom i čekićem u bolju budućnost. Kršćanstvo kaže: Gle banana, ajmo je beatificirati! Onda, jeste li se, naposlijetku, odlučili u čemu vidite spas? |
Žena zapisana na dlanu noći
- 23:27 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Baklje gore, pesma cigana Prije nekih mjesec dana obećao sam svekolikom puku koji prati ovaj blog, toj nepreglednoj masi obožavatelja, izvještaj s koncerta Leonarda Cohena, koji sam, u dobrom društvu, pohodio koncem devetog mjeseca u Pragu. Nisam ga napisao. Djelomice zbog prezauzetosti, djelomice zbog lijenosti, a djelomice zato jer je to jedan od onih događaja o kojemu je teško napisati išta suvislo. U jednom pradavnom specijalu beogradskog časopisa Rock posvećenom Stonesima, nazvanom prigodno i proročanski "Sve se menja sem kamenja" pitali Gileta iz Električnog Orgazma kako bi se osjećao da kraj njega slučajno prođu Jaegger i Richards, njegove stare muzičke ljubavi i što bi im eventualno rekao? A on je odgovorio-vjerovatno ništa, prošao bi kraj njih šuteći kao pokraj djevojke u koju si godinama potajno zaljubljen, jer što se tu ima na kraju reći. E, pa tako je nekako i bilo na Cohenovom koncertu. Da sam religiozan, rekao bih da je koncert bio poput mise, na neki način i jest -Cohen je stajao i pjevao u svom crnom odijelu i izgledao poput propovjednika iz osobnog ormara, ali naravno nipošto nije došao propovijedati, niti smo se mi došli moliti. Između ostalog jer sve Cohenove pjesme govore o slobodi, a za slobodu se ne moli, nego se za nju bori. Uostalom nije on zalud napisao Partizane, na izvedbi kojih su me prešli trnci(i ne samo tada naravno), jer Cohen zna da se za slobodu bori gerilski i nikako drugačije, čak i u pjesmi. Još jedna usputna digresija, a bit će ih još, jer je život sastavljen od usputnih digresija koja kaže: ako već ne zbog drugih razloga- nikad ne bih mogao postati desničar zbog glazbe. Najme kaj, desničarske koračnice su tuste i tamne, a sve najljepše partizanske pjesme su tihe, nježne, ranjive i zarazne. Ne mislim sad na Po šumama i gorama, no tko mi ne vjeruje nek posluša npr. Počiva jezero v tihoti- slovensku partizansku pjesmu koju je divno prepjevao Predin. A govori, btw. o mladoj partizanki koja čeka svog dragog, koji naravno ne dođe, jer je poginuo u borbi, pa i ona od tuge kraj jezera čekajući ga umre. Ha, vrlo optimistično i s vjerom u bolju budućnost. Ali nećemo danas o partizanama, iako Kaštelan veli da ćemo partizani biti i u smrti, nego se vratimo Leonardu. Dakle osim što su to sve pjesme o slobodi, neke od njih su pjesme i ljubavi. A pjesme o ljubavi su automatski i pjesme o slobodi, jer ako voljeti nije ultimativni čin slobode, onda ne znam što jest. Letjeti možda, ali mi smo ljudi duboko prizemljeni, pa zato pjevamo, da tako osjetimo oblake. Uostalom, u Štulićevoj Slobodi je onaj za ovu priču ključni stih koji kaže -Sloboda je žena, a koji se može tumačiti na dva načina- a to je da je sama sloboda žena, ili da je neka određena žena sloboda. Ja sam skloniji tumačenju...pa nešto kasnije o tome. Uglavnom, sad se vraćam na koncert. Vraćat ću mu se često u životu, jer takvi događaji naprosto ne blijede. Iako je na njemu bilo mnogo highlighta večeri, jedna izvedba bila mi je ostala možda najdraža, iako tu stvar nikad nisam dosada osobno posebno "forcao" u Cohenom opusu. A to je Gypsy`s Wife. Zapravo vjerojatno sam je na koncertu prvi put čuo, ne doslovno, nego ono kao kada vam neka melodija cijeli život čuči spremljena u ormaru podsvijesti i tek kad je čujete na način kako treba, steknet osjećaj da ste čuli milijardu puta, i da se zapravo uz nju svakodnevno budite. Da se razumijemo, to nije stvar kvantitete, takovu pjesmu dovoljno je čuti samo jednom kako treba i ona se automatski upisuje u vaš genetski kod. Zašto me je baš posebno zakačila Gypsy Wife kod koje od razliku od mnogih Cohenovih pjesama nemam neki posebni intimni kod niti proživljenu situaciju uz nju, teško je reći. Iako sve su pjesme na ovom svijetu latentno proživljene. Zbog magije trenutka svakako, ali takav je bio cijeli koncert, nije tu bilo klasičnih uspona i padova, to je jedan od koncerata s one strane zavjese, kad se izvođač obraća baš vama osobno, ali i svima od10.000 ljudi prisutnih ponaosob i istovremeno. Zapravo možda znam. Hornby je u svojoj knjizi 31. pjesma napisao da bi kad umre- na sprovodu htio da mu svira Van Morrisonov Caravan, baš zato što je tako nevjerojatno kićen i pompozan, kao ciganska karavana. Ja sam još gori od njega. Ako ikad umrem, a nadam se da neću, osim bez razloga, ja zapravo nisam siguran da bih htio da mi išta svira na sprovodu. Iz jednostavnog razloga, jer ću biti mrtav, a kao što rekoh ovako nereligioznom i bezbožnom, i dalje mi se čini da mrtvi baš previše ne fermaju glazbu. No kad ja već neću čuti išta, volio bih di svima prisutnima ta pjesma svira u glavi, negdje u njihovom ustrašenom primozgu, jer ljudi na sprovodima su ustrašeni, zato što zamišljaju sebe u onom teškom lijesu, i jer imaju grižnju savjesti što su sretni što oni nisu tamo dole, nego netko drugi. A ne bi je trebali imati, jer tko je živ je, a tko je mrtav, jebi ga. A bolje da umjesto staha osjećaju čežnju za njihovom ciganskom ženom. No zapravo, ima još bolja situacija od same pjesme u glavama sućutnika. Refren iz pjesme kaže Where is my Gypsy Wife tonigt. I to je to -ako tamo na tom sprovodu(za koji još, molit ću lijepo, nije izvjesno da će se uopće dogoditi) budu oni koji bi već trebali biti-bližnji, rodbina, prijatelji i odabrana djeca, te prigodni putujući tugujući, bilo bi baš onako boemski zajebano da se pojavi neka misteriozna žena u Jacqueline Onasis đozlama, dugom crnom kaputu, omotana elegantnim rubcem i s buketom, pa već nekog cvijeća, mogu i bijele "Mišo Mate" ruže, meni tako po pitanju flore svejedno. I da se svi pitaju koja ta misteriozna dama koja čeka da svi odu, pa da ona zadnja ostavi svoj buket, te kakve veze ona, do đavola, ima s pokojnikom. I da zapravo nemaju pojma da to ne zna ni sam pokojnik(ne samo zato što je mrtav), jer mu je jednako tajanstvena kao i njima, kao što ciganske žene moraju biti, ne samo zato što proriču budućnost. Samo kako sam, k vragu, već došao do sprovoda? Jedni kažu da se najbolje priču grade od kraja, drugi pak kažu da nikad ni ne završavaju, pa je samim tim to kontradiktorno. Možda zato ni nema najboljih priča, samo onih usputnih poput ove. Hoću reći, Cigani još uvijek nekako simboliziraju već spomenutu slobodu. Pustimo sad Kusturicu, Perhana, baklje na rijeci, i snoviđenja s puranima, biti Cigan znači, (osim biti čovjek), biti i pomiren s činjenicom da je lutanje jedini spas pred prolaznošću. Jer da čovjek ne luta, kako bi onda znao za čežnju? I kako bi, uostalom, mogao sresti lutajuću ženu, ako i sam ne luta, pa makari u samo jednoj od cijelog svijeta ukradenoj noći. I samo o tome pjeva Cohen. O onom tankom nedohvaljivom osjećaju krhkosti i ranjivosti u kojem ipak čuči fantom slobode. A njega kao što rekosmo, još uvijek najbolje utjelovljuje žena, ne nužno ciganska, koja je ili nije noćas kraj tebe svejedeno, ali koja nosi tu srž slobode i pobune, onog osjećaja da bi te ciganske karavane mogli otpraviti među zvijezde, čak i ako ti tako nije bilo zapisano na dlanu. A ako treba ciganka će i falsificirati zapis sa dlana, samo ako je spremna s tobom ukrasti noć. Spas mi donose Cigani, rekao je uostalom lijepo Đole. I kužite zašto je ona misteriozna žena na sprovodu važna, baš kao i ova Cohenova pjesma? Zato što su svi drugi na tom sprovodu po defaultu, zato što su vam došli odati počast ili su vam bili rodbina i prijatelji. Misteriozna žena tuguje samo iz njoj znanih razloga, koji sa samom smrću nemaju veze, i to je izdvaja iz gomile. A opet je nešto veže s pokojnikom, ali to za svijet više nije važno. Pa tako je nekako i s tom Cohenovom pjesmom. Vrag će ga znati gdje je noćas moja ciganska žena iz naslova pjesme, ali dobro je znati da ste zadržali osjećaj koji je pobudila, postojala ona ili ne. To svakako zapamite, ako jednog dana budete planirati umrijeti. |
Četiri ilustracije koje pokazuju kako nova ideja iznenađuje čovjeka za nju nepripremljenoga, iliti Danilo Harms 75 godina kasnije među Harahvatima
- 16:19 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Igrokaz 1. Premijer Republike Hrvatske: Ja sam premijer Republike Hrvatske. Čitatelj Bloga: A ja mislim da si ti govno! (Premijer nekoliko trenutaka stoji potresen tom novom idejom i pada mrtav. Iznosi ga ucviljena delegacija na čelu s Jadrankom Kosor.) 2. Ministar zdravstva Republike Hrvatske: Ja sam ministar zdravstva republike Hrvatske. Penzić s bubrežnim kamencem: A ja mislim da si ti govno ! (Ministar je odmah problijedio kao platno i ko prutić se zaljuljao, te izneneda preminuo. Iznosi ga ista delegacija, već vidno zapuhana i crvena u licu s Jadrankom Kosor na čelu, koja nije stala plakati još od prethodnog čina.) 3. Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske: Ja sam ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. Slučajni prolaznik: A ja mislim da si ti govno! (Ministar se hropćući odmah svalio. Iznenada ga odnose, a gospođa Kosor zbog glavnog lika iz prvog čina još uvijek plače i kad suza više nema.) 4. Ministar financija Republike Hrvatske: Ja sam ministar financija Republike Hrvatske. Gladni šljaker u kombinezonu: A ja mislim da si ti govno! (Ministar više nije rekao ni riječi nego je svom težinom tresnuo na pod. Delegacija dolazi da iznese leš, ali s obzirom na obim i težinu istog, daske na pozornici propadnu pod njima, te se svi skupa na sceni survaju u provaliju uključujući gospođu ministarku koja iako upakana, biva sretna jer se konačno nakon svih peripetija pridružuje glavnom liku ove imbecilne komedije.) Zavjesa |
Are you Experienced?
- 08:50 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
  Jimi Hendrix 1942-1970  Noel Redding 1945-2003   Mitch Mitchell 1947 -2008 Iako je zvijezda Jimi Hendrixa jedna od najduže plamtećih supernova, te ga još uvijek teško skinuti sa mitskog pijedestala najboljeg gitarista svih vremena, često se zaboravlja jedna stvar. A to je da je pomalo nepravedno zaboravljena činjenica da je Jimi zapravo bio uvjerljivo najbolji, najarikuliraniji i najsnažniji, kad je bio član svog benda. I to ne samo kao frontmen. Hendrixova ostavština godinama se nemilici pabirči i izvlače se kućne snimke koje je svirao svojoj prateti na godišnjici braka, pa iako je teško uništiti Jimijevu karizmu, čak i s takvim materijalama koje diskografska industrija mrči već 40 godina, ono što je ostalo vječno su upravo regularni albumi i snimke koje je napravio s dva bijela čovjeka iza sebe iliti sa Jimi Hendrix Experience(a o koncertima s njima da i ne govorim). Jučer je upravo napravljen pun krug, preminuo je i posljedni član Mitch Mitchell, te se pridružio solidno popunjenoj galeriji umrlih rock zvijezda, galeriji koja bi uskoro mogla biti pretijesna. Pa iako se često pisalo o superbendovima na nebu, i spekuliralo tko gore s Jimijem svira bas, a tko je na bubnjevima, mislim da sada nema dileme. Jer da sam svevišnji, ili makar netko iz njegovog nižeg administrativnog osoblja, ne bih ni sekunde spekulirao. Sada je vrijeme da se Jimiju na zvjezdanoj gitari i Noelu na nebeskom basu, pridruži i Mitch i lupi u svoj astrali bubanj. No čak i ako je to koncert koji se treba održati na stejdžu pred rajskim vratima- u jednu stvar ne treba sumnjati. A to je da će svirka zvučati pakleno. Jer su momci, iako mrtvi, dovoljno iskusni za tako što.  1967- Forever... |