Baklje gore, pesma cigana
Prije nekih mjesec dana obećao sam svekolikom puku koji prati ovaj blog, toj nepreglednoj masi obožavatelja, izvještaj s koncerta Leonarda Cohena, koji sam, u dobrom društvu, pohodio koncem devetog mjeseca u Pragu. Nisam ga napisao. Djelomice zbog prezauzetosti, djelomice zbog lijenosti, a djelomice zato jer je to jedan od onih događaja o kojemu je teško napisati išta suvislo. U jednom pradavnom specijalu beogradskog časopisa Rock posvećenom Stonesima, nazvanom prigodno i proročanski "Sve se menja sem kamenja" pitali Gileta iz Električnog Orgazma kako bi se osjećao da kraj njega slučajno prođu Jaegger i Richards, njegove stare muzičke ljubavi i što bi im eventualno rekao? A on je odgovorio-vjerovatno ništa, prošao bi kraj njih šuteći kao pokraj djevojke u koju si godinama potajno zaljubljen, jer što se tu ima na kraju reći.
E, pa tako je nekako i bilo na Cohenovom koncertu. Da sam religiozan, rekao bih da je koncert bio poput mise, na neki način i jest -Cohen je stajao i pjevao u svom crnom odijelu i izgledao poput propovjednika iz osobnog ormara, ali naravno nipošto nije došao propovijedati, niti smo se mi došli moliti. Između ostalog jer sve Cohenove pjesme govore o slobodi, a za slobodu se ne moli, nego se za nju bori. Uostalom nije on zalud napisao Partizane, na izvedbi kojih su me prešli trnci(i ne samo tada naravno), jer Cohen zna da se za slobodu bori gerilski i nikako drugačije, čak i u pjesmi. Još jedna usputna digresija, a bit će ih još, jer je život sastavljen od usputnih digresija koja kaže: ako već ne zbog drugih razloga- nikad ne bih mogao postati desničar zbog glazbe. Najme kaj, desničarske koračnice su tuste i tamne, a sve najljepše partizanske pjesme su tihe, nježne, ranjive i zarazne. Ne mislim sad na Po šumama i gorama, no tko mi ne vjeruje nek posluša npr. Počiva jezero v tihoti- slovensku partizansku pjesmu koju je divno prepjevao Predin. A govori, btw. o mladoj partizanki koja čeka svog dragog, koji naravno ne dođe, jer je poginuo u borbi, pa i ona od tuge kraj jezera čekajući ga umre. Ha, vrlo optimistično i s vjerom u bolju budućnost. Ali nećemo danas o partizanama, iako Kaštelan veli da ćemo partizani biti i u smrti, nego se vratimo Leonardu.
Dakle osim što su to sve pjesme o slobodi, neke od njih su pjesme i ljubavi. A pjesme o ljubavi su automatski i pjesme o slobodi, jer ako voljeti nije ultimativni čin slobode, onda ne znam što jest. Letjeti možda, ali mi smo ljudi duboko prizemljeni, pa zato pjevamo, da tako osjetimo oblake.
Uostalom, u Štulićevoj Slobodi je onaj za ovu priču ključni stih koji kaže -Sloboda je žena, a koji se može tumačiti na dva načina- a to je da je sama sloboda žena, ili da je neka određena žena sloboda. Ja sam skloniji tumačenju...pa nešto kasnije o tome.
Uglavnom, sad se vraćam na koncert. Vraćat ću mu se često u životu, jer takvi događaji naprosto ne blijede. Iako je na njemu bilo mnogo highlighta večeri, jedna izvedba bila mi je ostala možda najdraža, iako tu stvar nikad nisam dosada osobno posebno "forcao" u Cohenom opusu. A to je Gypsy`s Wife. Zapravo vjerojatno sam je na koncertu prvi put čuo, ne doslovno, nego ono kao kada vam neka melodija cijeli život čuči spremljena u ormaru podsvijesti i tek kad je čujete na način kako treba, steknet osjećaj da ste čuli milijardu puta, i da se zapravo uz nju svakodnevno budite. Da se razumijemo, to nije stvar kvantitete, takovu pjesmu dovoljno je čuti samo jednom kako treba i ona se automatski upisuje u vaš genetski kod.
Zašto me je baš posebno zakačila Gypsy Wife kod koje od razliku od mnogih Cohenovih pjesama nemam neki posebni intimni kod niti proživljenu situaciju uz nju, teško je reći. Iako sve su pjesme na ovom svijetu latentno proživljene. Zbog magije trenutka svakako, ali takav je bio cijeli koncert, nije tu bilo klasičnih uspona i padova, to je jedan od koncerata s one strane zavjese, kad se izvođač obraća baš vama osobno, ali i svima od10.000 ljudi prisutnih ponaosob i istovremeno.
Zapravo možda znam. Hornby je u svojoj knjizi 31. pjesma napisao da bi kad umre- na sprovodu htio da mu svira Van Morrisonov Caravan, baš zato što je tako nevjerojatno kićen i pompozan, kao ciganska karavana. Ja sam još gori od njega. Ako ikad umrem, a nadam se da neću, osim bez razloga, ja zapravo nisam siguran da bih htio da mi išta svira na sprovodu. Iz jednostavnog razloga, jer ću biti mrtav, a kao što rekoh ovako nereligioznom i bezbožnom, i dalje mi se čini da mrtvi baš previše ne fermaju glazbu. No kad ja već neću čuti išta, volio bih di svima prisutnima ta pjesma svira u glavi, negdje u njihovom ustrašenom primozgu, jer ljudi na sprovodima su ustrašeni, zato što zamišljaju sebe u onom teškom lijesu, i jer imaju grižnju savjesti što su sretni što oni nisu tamo dole, nego netko drugi. A ne bi je trebali imati, jer tko je živ je, a tko je mrtav, jebi ga. A bolje da umjesto staha osjećaju čežnju za njihovom ciganskom ženom.
No zapravo, ima još bolja situacija od same pjesme u glavama sućutnika. Refren iz pjesme kaže Where is my Gypsy Wife tonigt. I to je to -ako tamo na tom sprovodu(za koji još, molit ću lijepo, nije izvjesno da će se uopće dogoditi) budu oni koji bi već trebali biti-bližnji, rodbina, prijatelji i odabrana djeca, te prigodni putujući tugujući, bilo bi baš onako boemski zajebano da se pojavi neka misteriozna žena u Jacqueline Onasis đozlama, dugom crnom kaputu, omotana elegantnim rubcem i s buketom, pa već nekog cvijeća, mogu i bijele "Mišo Mate" ruže, meni tako po pitanju flore svejedno. I da se svi pitaju koja ta misteriozna dama koja čeka da svi odu, pa da ona zadnja ostavi svoj buket, te kakve veze ona, do đavola, ima s pokojnikom. I da zapravo nemaju pojma da to ne zna ni sam pokojnik(ne samo zato što je mrtav), jer mu je jednako tajanstvena kao i njima, kao što ciganske žene moraju biti, ne samo zato što proriču budućnost.
Samo kako sam, k vragu, već došao do sprovoda? Jedni kažu da se najbolje priču grade od kraja, drugi pak kažu da nikad ni ne završavaju, pa je samim tim to kontradiktorno. Možda zato ni nema najboljih priča, samo onih usputnih poput ove.
Hoću reći, Cigani još uvijek nekako simboliziraju već spomenutu slobodu. Pustimo sad Kusturicu, Perhana, baklje na rijeci, i snoviđenja s puranima, biti Cigan znači, (osim biti čovjek), biti i pomiren s činjenicom da je lutanje jedini spas pred prolaznošću. Jer da čovjek ne luta, kako bi onda znao za čežnju? I kako bi, uostalom, mogao sresti lutajuću ženu, ako i sam ne luta, pa makari u samo jednoj od cijelog svijeta ukradenoj noći.
I samo o tome pjeva Cohen. O onom tankom nedohvaljivom osjećaju krhkosti i ranjivosti u kojem ipak čuči fantom slobode. A njega kao što rekosmo, još uvijek najbolje utjelovljuje žena, ne nužno ciganska, koja je ili nije noćas kraj tebe svejedeno, ali koja nosi tu srž slobode i pobune, onog osjećaja da bi te ciganske karavane mogli otpraviti među zvijezde, čak i ako ti tako nije bilo zapisano na dlanu. A ako treba ciganka će i falsificirati zapis sa dlana, samo ako je spremna s tobom ukrasti noć. Spas mi donose Cigani, rekao je uostalom lijepo Đole.
I kužite zašto je ona misteriozna žena na sprovodu važna, baš kao i ova Cohenova pjesma? Zato što su svi drugi na tom sprovodu po defaultu, zato što su vam došli odati počast ili su vam bili rodbina i prijatelji. Misteriozna žena tuguje samo iz njoj znanih razloga, koji sa samom smrću nemaju veze, i to je izdvaja iz gomile. A opet je nešto veže s pokojnikom, ali to za svijet više nije važno. Pa tako je nekako i s tom Cohenovom pjesmom. Vrag će ga znati gdje je noćas moja ciganska žena iz naslova pjesme, ali dobro je znati da ste zadržali osjećaj koji je pobudila, postojala ona ili ne.
To svakako zapamite, ako jednog dana budete planirati umrijeti.
Post je objavljen 21.11.2008. u 23:27 sati.