| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
  Bilo je to neko obično nedjeljno popodne, ili možda subotnja večer uz TV, tamo negdje početkom osamdesetih, sjedili smo stari i ja i čekali da se dogodi nešto zanimljivo. I onda gotovo sasvim neopaženo, pojavio se na ekranu neki već postariji čičica u sivom fraku u koncertnoj dvorani, ispred koncertog klavira i sve je izgledalo kao da će upravo bez riječi zasjeti za svoj klavir, odgrmjeti Rahmanjinova ili Čajkovskog, jedva čujno i ako uopće zahvaliti, nakloniti se i otići kako to već ide s tim klavirističkim genijima i nepatvorenim čudacima. Ali prije nego što je zasjeo za klavir stao je nasred scene, lagano se nasmijao, uzeo mikrofon u ruke i počeo brbljati. I.... Negdje u desetoj sekundi nakon što je prozborio par riječi moj stari se lagano nasmijao. Nekih dve minute kasnije nije se samo lagano smijao nego sam imao osjećaj da će mu poteći suze od smijeha, kao što se već gromoglasno tresla od smijeha cijela dvorana i kao što sam se potom iskreno počeo smijati i ja, čak i ako nešto od tih štoseva još nisam razumio. Ali način na koji je čiča valjao štoseve imao je u sebi nešto magično, čovjek je jednostavno imao milimetarski precizan osjećaj kad treba izreći štos, a uz to je ispunjavao scenu svojom jedinstvenom pojavom, a bilo je u njemu nešto toplo i iskreno. On je jednostavno uživao nasmijavati ljude, ne i z nekog ego-tripa nego zato što je on tako doživljavao svijet, kao beskrajni niz smiješnih trenutaka. Prilično čudno za jednog klasičnog pijanistu i to vrhunskog. A opet, možda nije. Kao i u glazbi, tako je i humoru sve stvar tajminga. Riječ je, naravno, o Victor Borgeu, legendarnom pijanistu i komičaru, kojemu su svojedobno pripojili titulu- najduhovitiji čovjek na svijetu, a ja sam prilično siguran da su imali pravo. Čovjek je rođen u židovskoj obitelji u Danskoj, karijeru je uglavnom izgradio u Americi, a opisane scene dio su legendarnog Victor Borge showa kojim je punio dvorane i, naravno, nasmijavao ljude. Posebno su bile šašave njegove interakcije izvođenja partituri poznatih kompozitora s komentarima i glupiranjem, a bilo je tu i puno fizičkog humora, gegova, naravno stand up brbljarija, ali uvijek uz nezaobilazni koncertni piano. A ako ništa drugo, većina pamti njegov legendarni nastup u Muppet showu gdje svira mjesečevu sonatu Fonzyju uz Beethovenovu statuu koja progovori, a svi na kraju zaspu. Neprocjenjivo. Nema težeg nego objasniti humor i kako funkcionira. Iako je Henry Bergson to čak u priličnoj mjeri uspio u svom kapitalnom djelu Smijeh, ipak je čar humora i smijeha da kao i kod drugih stvari koja nas opčinjavaju poput recimo ljubavi, imamo osjećaj da smo je tako lako uroniti u njih, baš zato što nam njihova esencija izmiče. Sam Borge je jednom to pokušao pojednostaviti baš onako kao što sam već prije spomenuo Mislim da je stvar u tome što savršeno znam pogoditi trenutak. Naravno, humor je upravo stvar trenutka, kao i smijeh, kondenizarani bljesak sreće, ako se iskreno smiješ ništa drugo momentalno nije važno, ništa uopće nije važno. I zato se diktatori, moćnici, vjerski fanatici i ostali toliko boje smijeha, naime nemoguće je graditi autoritet ako dozvoliš da on bude ismijan i osporen, jer kao što je rekao Mark Twain: Smijeh je najmoćnije oružje, jedino njemu ne može nitko odoljeti. Victor Borge bio je komičar iz onog vremena kad za komičara nije bilo bitno da mu svaka druga riječ bude fuck, da se nabacuje seksualnim aluzijama, niti da se koristi političkom nekorektnošću i sarkazmom da bi nasmijao ljude. To naravno ne znači da u njegovom djelu nije bilo ironije, ali svijet Victor Borgea je svijet džentlmena starog kova u sivom fraku, on se smijao trenutku, sprdao se svojim pijanisitičkim umijećim, kompozitorima ozbiljne glazbe iako je naravno u glazbi beskrajno uživao, no jednostavno nije dozvoljao da se išta shvati ozbiljno i zapravo jedino je htio da se on i publika u dvorani naprosto dobro zabavljaju. Ovih dana sam nekako tužan. U potrazi za popravkom raspoloženja, ne znam kako mi je to sinulo i zašto se toga nisam prije sjetio ukucao sam u youtube Victor Borge. Nisam ga gledao od socijalističkih vremena, kad su se takve dobre stvari još i mogle vidjeti na televiziji. Bojao sam se da je to izgubilo dio šarma, da je riječ o još jednom od fabriciranih sjećanja i da je možda sve samo izgubljeni duh vremena, te da humor Victor Borgea više u ovakvom svijetu ne funkcionira. I pogodite što, nakon što sam si pustio prvi klip, počeo sam se smijati otprilike kad je Borge izgovorio prvu rečenicu. Baš kao moj stari nekad. Taj dragi danski gospodin, koji sad nasmijava gigantske pune dvorane na nekom drugom svijetu, jednostavno je neodoljiv. Zato što osim što daje saznanje da ništa nije važnije od dobrog smijeha, prepušta nas magičnom trenutku, a koji pak priziva onaj drugi davni trenutak sreće u kojemu stari i sin, jedne socijalističke TV večeri, izgledaju kao da ispred ekrana čekaju da se nešto važno dogodi. I onda se ono uistinu dogodi, manifestirano u zajedničkom razvlačenju usnica u osmijeh, koji da je ovo svijet izrađen po uputstvima za upotrebu Victor Borgea, ne bi nikad ni trebao silaziti s lica. Borge na sceni i još... Borge, Fonzy i Beethoven |