| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Hornby je samo donekle imao pravo. Naime, on tvrdi da su najbolje one pjesme koje volimo same po sebi, a ne one u koje smo ugradili neku osobnu priču. Ali ako živiš uz glazbu tolike godine, nemoguće je pobjeći od toga da se u neke pjesme ugradi dio tvog života, tužan ili radostan svejedno. Zanimljivo je da ja pjesme koje meni funkcioniraju kao emocionalni podsjetinici, gotovo nikad ne puštam sam od sebe, a mnoge čak ni ne posjedujem u svojoj, ne baš maloj, kolekciji. Znam da ću ih uvijek čuti na radiju, u autu, šetnji, birtiji, zgromit će me kao mali derivati sreće ili tuge, i izvući nešto iz neke moje tajne ladice(tu ladicu sjećanja zamišljam kao one koje vire iz tijela kao na Dalijevim slikama)te nakratko otvoriti neku sliku iz prošlosti koju sam, srećom ili nažalost, zaboravio. Tako Hendrixovu Wind cries Mary nisam pustio godinama, a onda sam je, čuo jedne tužne nedjelje na radiju u lokalnoj birtiji kad smo, kao u lošem filmu, u bircu ostali samo ja na šanku i konobarica i pričali-valjda o ponedjeljku. I sjela u je pravi trenutak, iako je trenutak koji je toj pjesmi dao status emocionalnog okidača, prošao toliko davno, točno toliko davno da ga samo pjesma može spasiti od zaborava. No Hornby griješi samo utoliko što je nekim pjesmama dobro dati značenje čak i već kad ih prvi put čuješ, kako se poslije ne bi iznenadio, i kako bi sačuvao ne samo pjesmu, nego i sebe od svega onog čime bi te ta pjesma mogla pogoditi. Hoću reći, neke pjesme je bolje izabrati odmah u vlastiti tim, nego im dozvoliti da se njima okoristi protivnička momčad. Momčad tuge i krhotina sjećanja. Objašnjenje malo kasnije. Glazba je inače bila u mom životu, bila mudar odabir. Otkad sam u nekoj 13 ili 14 godini otkrio magičnu moć rok glazbe, a potom i mnogih drugih žanrova, uvijek sam imao sigurno utočište kad sam trebao mali bijeg od realnog svijeta, no napolijetku glazba se ispreplela sa svime što radim, i postala toliki bitan dio mog svijeta, da gotovo nema situacije, a pogotovo ne one emocionalno nabijene, uz koju mi se i glazba i pjesme ne motaju po glavi i daju mi odgovore. Nekad posredne i teško dokučive, ali da, ipak odgovore. Da želim neposredne odgovore, otišao bi gatari a ne bi pustio da mi akordi i stihovi određuju način na koju ću navečer zatvoriti oči i sučelit se novim danom. I ono što mi je drago, nikad glazbu nisam dovodio u pitanje, sjećam se jednog briljatnog Rutvičinog posta o fazi negirala svoju sklonost glazbi, dajući joj efemernu ulogu pubertetske faze, pa čak i prodala sve ploče, ali se srećom ponovo opametila. Srećom i po nas koji ju smo je upoznali baš zbog zajedničke ljubavi prema glazbi. Mnogi ljude to urade, prerastu školu, faks, odrade zakašnjeli pubertet i negdje u srednjim dvadesetima, glazba postaje samo zvučna kulisa za nabavku ikeinih stolića, u što se pretvori i sam život. Ja sam nekako s usvajenjem glazbe odjebao dječake snove da budem policajac ili astronaut, i poželio biti nešto kao muzičar, iako naravno nikad nisam uspio savladiti ni osnovna dva akorda na gitari. Ali nekako od početka u tim maštarijama nisam vidio sebe kao čupavca za kojem vrište curice(iako sam čupu imao i ekčuli curicama se sviđala, ono što je najbolje i što mi danas izgleda nevjerovatno kad gledam svoje slike s čupom da sam ja zapravo -kovrčave kose), kao ni nabusitog pankera, niti briljatnog gitarskog heroja(dobro to jesam, valljda zbog ovog heroj). Naime ja sam uvijek htio biti neka elegantna manga, kuler s iksutvom koji ima što reći, pa ako se to curicama svidi, dobro. Iako, ja sam uvijek htio svidjeti samo nekim određenim djevojkama, a nisam baš siguran da su me one doživljvale kao singer/songwritera s puno pređenih kilometara. Zapravo maštao sam da sam nešto kao Leonard Cohen, elegantni (tada sredovječni) pjesnik u crnom odijelu i bijeloj košulji, s pljugom u jednoj ruci, knjigom u drugoj, i napola ispijenom čašom vina. Cohen zasigurno nije imao problema da nađe cure koje će ga slušati, uvjerene da će neku sljedeću pjesmu posveti baš nekoj od njih. Tja, nisam kanadski židov, jedini sako koji imam sam kupio prije više od 15 god i ne usudim se ni probati ga iz razumljivih razloga, bijelu košulju nikad nisam ni imao, a ionako bi sigurno kad tad prolio vino po njoj . Ali ajde bar imam dubok, kažu vrlo ugodan glas, pa neka mala poveznica postoji. A pjesme sam prestao pisati negdje u 19-toj, možda baš zato što nemam sposobnosti dodati im melodiju. Ili sam se uplašio praznog prostora koji ostaje iza svake pjesme. S prozom je lakše, prazan prostor samo popunjavaš riječima, i ne brineš da će neko jednog dana zviždukati tvoju priču. Godinama sam možda izgubio iluziju da ću postati Cohen, ali njegova muzika mi i je dalje ostala jedna od najboljih stvari koje se u ovom dijelu svemira mogu naći(iako ni krvavice sa zeljem nisu loše). Možda postoji neki paralelni svemir, u kojem sam ja Cohen, a on tuguje uz moju glazbu, ali čak ni s ovako raspoređenim zvjezdanim kartama ja nisam nezadovoljan. Neko vrijeme gubio sam osobu koju volim. Gubio sam je svaki dan sve više, i svaki dan smo oboje sve više znali da se međusobno gubimo, ali smo jedno vrijeme stvarali iluziju da se ljudi koje se vole ne mogu izgubiti, i da će se stvari riješiti same od sebe. Kao stari lisac, možda ne takav kao Cohen, ali ipak iskusan, trebao sam znati da je to nemoguće, sve te silne pjesme i emocionalni rokovnici su mi cijelo vrijeme davali crvena signalna svijetla za opasnost, ali ja sam ih ignorirao. Kao da sam čekao odjavnu špicu, znajući da se ne moram uzrujavati, jer je riješenje moje priče u sigurnim rukama lošeg holivodskug scenarista. Na kraju sam je naravno, i izgubio. I od svih gorčina koje ostaju iza takvih stvari, a koje ipak spadaju u moj osobni blues(svi su bluesovi osobni, tuga se ne dijeli okolo letak) ako i izbacimo taj emocionalni faktor, je najgore što sam izgubio jednu divnu, izvanrednu osobu, jednu od onih ako ih poznajete pomislite da vaš život nije protraćen, ako imate nekog takvog u svojoj blizini. Jer, pomislite da i vi nešto vrijedite, a za tako nešto potvrdu ipak nećete naći u pjesmama. Pjesme daju puno odgovora, ali za najvažnije, konzultirajte prijatelje. I sad se vraćam na ono objašnjenje i na Cohena, na ugradnju osobnog momenta u pjesmu, kako bi bar malo ublažio demon tuge i pretvorio tu pjesmu u svog pouzdanog prijatelja. Slušam album "I am yor man" iz istoimenog filma, u kojoj su sve pjesme Cohenovi klasici, ali u izvedbi drugih izvođača. Ekipa prvoklasna -Rufus Wainwright, Handsome Family, Nick Cave, Jarvis Cocker itd, itd. Međutim, stvar koja emocionalnom izvedbom pogotovo pogađa je "If it be your will" Antonya. Slušajući je danas, desilo mi se katarzično iskustvo, tuga je krenula iz pleksusa, a svakom notom koji je proizvodio taj čudesni, pomalo kićeni i operetni glas se pojačavala, i zatim se cijelo vrijeme kolebala hoće li me preplaviti po svim dijelovima, ili će jednostavno izaći iz mene, jer sam joj postao pretijesan. I u trenutku kad je završila pjesma-odjednom sam se osjećao puno bolje, kao kad naglo nestane zubobolja koja vas je cijelo vrijeme klala. I onda mi je sinulo zašto. Anthonyja smo često slušali kod nje, ležeći na krevetu, i ona ga je zapravo obožavala, a ja gotovo da prije nisam ni čuo za njega. Cohen je već, kao što znamo, oduvijek moj pratilac, čak me jednom zezala "Da se vidi da imam preko 30 godina, čim imam Leonarda Cohena u kolekciji. E pa, mačak imao sam ga i s 19". I sada, kao u nekom epilogu, oni su se spojili u ovoj čarobnoj pjesmi, koja je sad na neki uvrnut način postala naša. Uvrnut, zato jer dobivam našu pjesmu kad nas zapravo više nema, iako enciklopedija zaljubljivanja kaže da se zajedničke pjesme stvaraju na početku veza, a ne na kraju. Ali ja sam se time zaštitio, našao sam svoj mali derivat tuge, koji će me štititi, jer je, kao svemir u orahovoj ljusci, u tih 5 minuta i 54 sekunde trajnja ugrađeno sve što sam izgubio, ali će me uvijek podsjećati samo na jedno-koliko je sve vrijedilo. Znam da tu pjesmu neću često slušati, niti je možda sam puštati, ali da će me u budućnosti uvijek sama naći i podjsjećati na ono što je rekao Faulkner,a to je da između ništavila i tuge uvijek bira tugu. I da možda nisam Cohen , ali da mogu ispričati jednu tužnu ali i prekrsanu priču, ako nikome onda bar samom sebi, a ta je priča vrijedna ponavljanja. Na kraju pjesme pogledao sam nebo, nevjerojatno je kako je danas izgledalo lijepo. Jarko crvena boja koja se hrvala s sumrakom, kao u ljubavničkom činu, točno pola neba je bilo crveno, pola tamno. Kao da se i dan ponaša kao ostavljeni ljubavnik i odbija da zađe bar još neko vrijeme, iako zna da mora. Poželio sam obući crni sako i košulju, i otići na neko elegantno mjesto, zapravo otići bilo kamo. Ali, nisam. Sjeo sam i krenuo ispričati priču. Baš kao Cohen. P.S: Nemojte me pitati zašto ovo fragment 19 u naslovu. Zato. |