subota, 12.05.2007.

Prvi dio priče- San i java

Ja vam inače volim pisati priče , pa sam tako pred par mjeseci napisala ovu. Priča je o jednoj zaljubljenoj curi koja sanja pomalo neobičan san. Nakon što se probudi, shvati da se neki naizgled neostvarivi snovi ipak mogu ostvariti... Ovo je prvi dio priče, a ja sam odlučila da ako vaši komentari na tekst budu pozitivni da ću objaviti i preostala dva djela.
Stoga please, komentirajte. Thanks i pozzzzzzzzzzzzzzzzzz!

-Koliko je to sati?!Jednostavno je nemoguće da je već 15 do 8!Možda se budilica pokvarila pa pokazuje krivo vrijeme,a uostalom nije ni zazvonila!-Ma,je i to točno u 6,no gđici se spavalo jer je morala do ponoći gledati film!-govori mi moj dosadan,ozbiljan i glup unutarnji glas.-Pa nisam gledala bilo koji film, već film sa Leonardom Di Capriem!-odgovaram sama sebi dok nespretno navlačim najlonke.-Vrlo važno, zar ne?Da si pametna zaspala bi već u 10 i bila budna sigurno već u 6!-Joj,pa ni male bebe
ne ne idu na spavanje u 10!-kažem tu rečenicu i napokon se obučem.Izađem iz sobe i zateknem u ljubičajstoj spavaćici začuđenu majku koja je mislila da sam već u školi.-Bok mama, moram ići, već kasnim-kažem uzimajući pecivo i izjurim iz stana ostavljajući na vratima još začuđeniju mamu. Uđem u školu i shvatim da sam zakasnila.-Kasniš,zvonilo je-kažu mi čistačice ono što sam čak i ja odavno uspjela zaključiti.Pojurim prema dvorani,jer smo prvi sat imali tjelesni.-Bugelička kasniš!-no još te nisam zapisao.Imaš minutu da se obučeš i vratiš ovdje.
Tek tada shvatim da sam u onoj silnoj strci oko buđenja zaboravila opremu. Jao meni!Sada ću dobiti 2 neopravdana(jer imamo blok sat)i bit ću primjer drugima kako se ne smije ponašati... A najviše me ljuti što Katrarina nije dobila neopravdani niti ju je učitelj zapisao a ni ona također nema opreme.A tu nastaje problem.Ja nisam sportski tip i tjelesni mi baš i nije najdraži predmet,dok recimo Katarina ide godinama na gimnastiku i uvijek najbolje napravi sve one glupe vježbice poput zvijezde,salta,stoja... i ostalih takvih gluposti za koje niti ne znam kako se zovu.I tako sam ja ta duga 2 h. morala sjediti na klupici slušajući kako cijeli moj razred teško diše od trčanja ,udišući i gledajući kako im ogromne kapljice znoja kapaju niz lice.
Kako li sam samo bila sretna kad je zazvonilo i kad sam izašla iz dvorane.Odmah sam otrčala do 8.b jer u taj razred ide moja najbolja prijateljica Sara. No i tada sam imala veliki peh. Kada sam ušla u učionicu biologije(jer je 8.b tada imao taj predmet)prvo sam se sudarila sa simpatijom.On se ispričao kratkim ,sorry, a ja sam blenula u njega onim glupim telećim pogledom i tako ga gledala nekoliko sekundi. I on je mene gledao,ali ne zaljubljeno,već nekako i zabrinuto ali i zgađeno u isto vrijeme a zatim me pitao jesam li dobro. A ja sam rekla samo –da,da,-i ujurila u razred.Tamo mi je trebalo nekoliko srekundi da se smirim,i onda sam pitala neku curu gdje je Sara, a ona mi je rekla da je bolesna.Izjurila sam iz razreda jednako brzo kao što sam ušla,a tada sam nešto slučajno gurnala na pod te je to nešto palo i valjda se potrgalo.
Ta je „stvarčica“ slučajno(i nažalost) bila novi mikroskop na koji je nastavnica iz prirode i biologije bila posebno osjetljiva.Profesorica je ušla,vidjela što se desilo i valjda je odmah sve shvatila pa je odmah dovela ravnatelja.Dok su oni gledali mikrosko, po mene je došla gđa.pedagog i tražila me zbog tjelesnog,a kad je čula što se sada dogodilo,gotovo me je odvukla u svoj ured.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.