SANJALA SAM...

Sanjao sam noćas da te nemam,
Da ležim budan na postelji od snijega

I tiho, tiho,
Neka druga žena
Moje ime doziva kroz noć...

Ružan san.

Vidio sam u snu ljiljan bijeli
Crne konje i svatove bez pjesme...

I tiho, bez glasa,
Odlaze nekud
Neki dragi ljudi
Gdje, a gdje...?

Ružan san.

Hej, noći, stani!

Zora nek svane!

Neka zora svane.

26.04.2007. u 19:13 | 4 Komentara | Print | # | ^

. . .

"Zahvalan sam sto sam te uopće našao..
Mogli smo projuriti jedno pokraj drugoga kao dva zrnca svemirske prašine. Bog, svemir, ili ma kako odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda, ne priznaju zemaljsko vrijeme. Za svemir se četiri dana nimalo ne razikuju od četiri miljarde svijetlosnih godina.
Nastojim to uvijek imati na umu.
Ipak sam samo čovjek. A sva ta filozofska racionaliziranja koja mogu smisliti ne sprečavaju me da Te želim svakog dana, svakog trenutka, kao sto ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s Tobom, u svojoj glavi..."

Posljednji kauboj Robert

24.04.2007. u 12:13 | 1 Komentara | Print | # | ^

"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za taj ton."
(Đ. Balašević)

23.04.2007. u 20:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

SONET XVIII



Da kažem, da si poput ljetnog dana?
Ti više imaš dražesti i milja;
Pupoljke majske vihor kida s grana,
A ljetno vrijeme prekratko je zbilja.

Prevrelim kadkad nebo sjaji okom,
A često opet pomućeno sja,
I lijepo sve zastranit kadkad zna.
Il slučajem, il stalnim svijeta tokom.

Al tvoje ljeto cvast će kroz vremena,
Izgubit neće nikada ljepotu,
A smrt se neće hvalit, da si njena,
Kroz vječnost ti ćeš ostat u životu.

Dok ljudi dišu i dok oči sjaje,
I ovo živi, život tebi daje.

(William Shakespeare)

22.04.2007. u 21:44 | 2 Komentara | Print | # | ^

KUPUJEM... PRISTAJU UZ TVOJE IME

Puše bura, a nebo su sakrili crni oblaci. Mene griju neki mili zvuci i sjećanja, čitam tvoja pisma i poruke, dozivam tvoju sliku u sjećanje. Znam, misliš da sam otišla, zaboravila sve, ali nisam. Sjetila sam te se tisuću puta onog dana za koji si mislio da mi je poput svih drugih i da je u mojoj ludoj glavi ispario događaj vezan uz taj datum. Sjetila sam se, ali nisam se javljala i ne pitaj me zbog čega. Je li to bio inat ili strah ne znam, ali znam da sam u tom trenutku mislila da je tako najbolje. Neki događaji su suviše blizu i bojala sam se da ovo između nas ne poljulja moju odluku. Danas me više nije briga. Previše mi nedostaješ i ne zanima me koje će posljedice donijeti tvoja poruka, pisamce ili poziv!!!!
Znaš gdje ćeš me pronaći...


"Ne postoji tako okrutna kazna kao patnja žene koja se zatekne između muškarca kojeg voli i drugog koji voli nju..."

04.04.2007. u 22:05 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

ovaj blog nema puno veze s tim dječakom, al možda ga nekad spomenem.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr



ovdje sam s vama u 4 oka:

sve_zbog@yahoo.com

icq: 331-119-263

SLOVO O LJUBAVI

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svijesti,
i po rastanku drhtat ćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrješenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sjećat ćete se uvijek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamrijeti vam neće gušena htijenja.
Ako zbog nje patiš zbog nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sjećanja na nju nećeš se spas'ti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nijemi,
sjećat ćemo se dugo
ma i zavoljeli zatim druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sjediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtit ćeš je i kad zima
pred tobom zabjelasa.
Ako vjeruješ sjedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj i san i dijete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budit će te
i kad se rastanete.
Zauvijek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proljeća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao rijeke mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboravit se neće
ni kad im kose budu posijedjele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umrijeti,
pamtit će te on, sjetit će te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osjećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sjećanje nam banu i kad zavolimo druge -
i osjetimo se nesretni i krivi.

D. Maksimović

VJEŠTINA

Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
s većinom toga, kao da normalna je stvar
da bude izgubljeno; s gubitkom to je tako.

Svaki dan nešto gubiš, shvati to onako,
bez veze: ključ, dan, sat, čiji dragi dar.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.

A onda gubiš sve brže, više: podjednako
imena, mjesta, odredišta, kud te žar
za mijenom nosi. Pa što, ništa naopako!

Izgubila sam mamin sat! Stan, jako - jako
drag, predzadnji il' zadnji, od njih par.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.

Izgubila sam, dva, draga grada. Potom, glatko,
tri zemlje, dvije rijeke, kontinent. Koban kvar.
I fale mi, no trpim, al onako, mlako.

-No izgubim li tebe, (vedar glas tvoj, svako
pomicanje ruku), neću lagati. Čini mi se bar:
Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
no, može biti (to napiši!) stravična, još kako!

E. Bishop



==========

Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava
bezvrijedne stvari u radost i stvara kraljice
i kraljeve od obične gline.
Ona je miomiris tog čudesnog
cvijeta - srca - i bez te svete strasti,
te božanske omame,
mi smo manje od zvijeri;
a s njom je zemlja nebo,
a mi smo bogovi.

R. G. Ingersoll