Sve što mladi vole

subota, 29.09.2007.

ODAKLE DOLAZI M R A K (Part I)

BIJEG
Mrak je stanje duha, slika tijela i oblik vremena u kojem otprije poznati osjećaji prelaze u neku novu dimenziju. Ta dimenzija je, ubiti, samo drugačija percepcija od one u kojoj vlada svjetlost. Neki osjećaji su tada tamniji, a neki su svjetliji nego inače. Mrak živi u očima neba, a skriva se pod zrakama sunca i njegov trenutak nikada, ali nikada ne dolazi u isto vrijeme. Mrak može doći u svakom trenutku, ali ne može nestati. On je vječan, i vječniji je od svjetlosti. Mrak je moćniji od dana. Ponekad!
On je taj koji prkosi vremenu, ali i onaj koji se s vremenom rađa. On nikada ne spava, ali se vješto krije, čekajući svoj pravi trenutak. Nama taj, njegov pravi trenutak, uvijek dolazi u krivi čas i rijetko kad ga volimo gledati dok nas grabi. Izbjegavamo taj kontakt očima jer nas plaši i sama pomisao na nepregledni i nepredvidivi mrak. Ipak, on je uvijek, savršeno precizno uvijek, iz nekog razloga tu. Sa nama. I prati nas.
Znam to vrlo dobro jer sam se i sam mnogo puta sukobljavao s njim, a isto toliko puta mi je bio i najodaniji suborac u ratu protiv osjećaja. Znao me potapšati po ramenu i cinično se nasmijati mojim patnjama, ali njegovi savjeti su uvijek bili iskreni. I sada me gleda, tim prokletim veličanstvenim očima, dok kuje novi plan osvajanja malenih duša koje će mu poslužiti za još jedan nenajavljeni rat. Sinoć sam ga slušao dok je urlao ulicama praznog grada, tražeći razlog za bijeg u beskonačnost.
Prohladno je, mirno, bezopasno vedro. Ulice su pune života, pa ljudi i ne izgledaju baš umorni, iako znam da jesu. Osjećam to. Oni su poput povjetarca, klize po zrncima pijeska rasutog po cesti i valjaju ga u grude. U velike grude zla, prijezira i straha kojima će, jednoga dana - ako taj dan dođe, pokušati pobijediti mrak. A ne znaju da se zapravo cijelo vrijeme bore protiv svijetla. Glupani neosviješteni, otporni na misli, izolirani od moći snova. Ne znaju, pa griješe, pa padaju, pa se dižu… Lagano, s noge na nogu, šetam ulicom i promatram sjene. Sjene šute. I prije je bilo ovako lijepih dana, no ni jedan nije bio ovako, rekao bih - intenzivno jak. Jak, ali šuti i miruje. Ne prsi se i nije arogantan, uči na greškama pa zna da nikada više ne smije ponoviti onaj svoj egocentrični izlazak prema nebu koje ga je vrlo brzo zdrobilo pomno isplaniranim udarom mračnog pokrivača realnosti. A danas sam nekako neobično sretan, vedar. Iz mene pršte iskre pozitivno nabijenih atoma. Dobro sam, a to nije moja svakodnevica pa osjećam strah. I to je jedini oblik, u kojem poznam strah. Osjećam korake koji se vuku po konturama straha i donose nešto. Nešto. Strah sjaji, ali ne razumijem njegove poglede. Ne znam kako, ali vidim zrak. Zrak je gust, napet je…i on sigurno zna. On je blijed, ali kontrast sjena mi dopušta da ga vidim, samo ga osjećam. Kreće se, a sitna zrnca prašine, zrnca neba ga guraju naprijed. Nešto se sprema, neki trenutak kada će progovoriti kamen i zaplakati boje. Pitam se zašto sada ovaj prokleti strah, koji zna odgovore, meni ne šapne tu strogo čuvanu tajnu i pomogne mi da shvatim Svemir, da shvatim zašto osjećam, vidim, mislim i volim. Zašto blijedim i, što mi je trenutno najvažnije, zašto sam sretan. Ako je nauk bit njegova postojanja, zašto gotovo uvijek šuti. Gotovo uvijek. Sjećam se, prije nekoliko mjeseci, pričao mi je strah. Tada nisam želio da mi se obraća jer nisam želio znati. A sada, kada to želim, on tvrdoglavo šuti. Bila je noć i bio sam sam. Hodao sam bezglavo, valjao se bezbrižno po mekanim oblacima svojih snova, grizao tvrde prašnjave usne - do boli. Do trenutka kada bi se prašina sa usana stopila sa zrakom i pobjegla u nebo. Igrali smo se, prašina i ja, neke čudne igre u kojoj sam ja bio lovac, zlo, bijes i očaj, a ona žrtva koja traži izlaz. Borova šuma, pokraj groblja je bila naš teren. Moje oružje su bili moji oblaci, a njeno vjetar. Jaki vjetar. Moji oblaci, tihi i nježni, su se teško probijali kroz barikade tog neobuzdanog vjetra. Ali trčao sam, jurio kroz grobarsku borovu šumu i tjerao prašinu u bijeg. Što sam više trčao, prašine je bilo više i još jače je letjela niz vjetar. Dugo smo plesali, slušali se i gledali, promatrali se i strepili. Smijali smo se i plakali smo. Odjednom, osjetih strah. Udario me po koljenima. Tako jako je eksplodirao da sam morao zastati i pogledati u noge, da vidim postoje li još. Pitao sam se zašto. On je šutio. Pred mene padne tijelo. Velika, drvena borova granata. Samo jedan korak me je dijelio od susreta sa tom zvijeri. Opasna, bijesna i zla se srušila pred mene. Da me dodirnula, ne bih se mogao braniti, a svi moji oblaci bi proplakali i pobjegli. Jer, još su mladi, ne znaju. Hranjena burom, zvijer me pokušavala dohvatiti. Odjednom, stade slika. Stade sve. U trenutak. Nasmije mi se strah i upali crveno svijetlo, pokaže znak za zaustavljanje misli. Tako smireno, tako tiho, ali moćno, rekao je: «Stani». Stao sam, pregledao obespravljene noge što su me držale na zemlji i pogledao u lice straha… Tek što sam zakoračio van grobarske borove šume, slika oživi, a strah nestade. Prašina plesom proslavi svoju pobjedu, a moji oblaci... he… zbunjeno odlete u zvjezdano nebo. Bešumno. Zvijer ostade bespomoćno ležati grleći buru koja je nanovo potjerala prašinu. Uvidjeh zlo, i prepoznah srah, taj crni. Čudna je to noć bila.

petak, 14.09.2007.

Dok je ljubio ruke svog anđela, moleći za zrno zlatnog kukuruza i gram sreće, nebo je otvaralo granice i puštalo sunčeve zrake u njegova prsa. Nije želio gledati anđeoske oči dok gutaju suze, ali nije mogao odoljeti.. Jer, samo nebo je vjerovalo u njegovu istinu, a ono ga je tjeralo na pogled. Ovaj cinični pogled otpuhao je anđela i ispred njega stvorio oluju. Anđeo je postao demon iz njegovih najtežih mora - iz onih snova koje ne želite sanjati, ali se kad - tad pojave u vašim umovima. To su more. Anđela više nije mogao gledati, jer je upravo on, sotonskim pogledima pratio svaki njegov dah, a pravio se da ga nema tu. Anđeo je mislio da je pametan, ali đav'o je znao čije riječi smije, a čije ne smije čuti. Nitko nije taj dan plakao, čak ni oni kojima su suze donijele slobodu. Ustao je, podigao glavu i zaprijetio đavlu.
Đav'o ga nije shvatio ozbiljno, pa je uzvratio istom mjerom, misleći da će on ostati gledati ga dok sortira emocije prema vlastitom poimanju emotivnosti. Ipak, on je ustao i krenuo u suprotnom smjeru. Anđeo je plakao, a đav'o se smijao, imajući na umu da je zao. Ipak, nešto ga je vuklo na suze. No, kakav bi to Sotonin drug bio, a da plače? Zato se smijao.
On se nije smijao, a nije ni plakao. Otišao je, ostavljajući njih dvoje da ratuju i igraju se svih tih igrica koje on više nije mogao progutati. Gledali su za njim, sve dok nije zašao za ugao one velike kuće u kojoj su nekada zajedno igrali iste te igrice, za koje je on mislio da ih voli. Mlad.
A iskvaren od svega. Krvario je, ali nije osjećao bol jer je znao kuda vode putevi onih koji prijeteljuju s istom. Dosta je već puta gutao tu bol, misleći da ga ona boli. Odlučio je da neće više, da mu bol nije potrebna. Znao je kako boli, a često ga je boljelo dok je gledao svog anđela kako postaje sluga onog koji nije dobar. A gledao ga je tisućama puta, nadajući se da je to samo njegova nečista projekcija maštovite preobrazbe emocije. Postajući čovjekom, prestao je vjerovati u fikcije, pa se i sam uvjerio u ono što je želio ne vjerovati. Vlastitm očima.
Kao da je gledao Boga, boga, bOga, boGa, bogA.... gledao je anđela kako postaje ono što on nije želio da postane. Ali, želje su proklete. Uvijek su bile. ....
Pa ne kaže se bez razloga da valja paziti na ono što zaželimo. I zašto.

Nebo je znalo što radi. Nije ono džaba bezgranično... Zna ono što radi i kada.
Leptiri su slijetali na njegov dlan, no on ih nije doživljavao jer nije znao koliko mogu biti veličanstveni, no sada osjeća sve ono o čemu je čitao u knjigama nekih stranih iskompleksiranih poeta. Duša.
Sunce je otvaralo sva vrata koja je pogledao, a svaki cvijet je disao za njega. Drveća su tražila njegove poljupce, a voda je dodirivala svaki njegov udisaj. Vjetrovi su odnosili izdisaje na druge kontinente. Nije primjećivao ni to. Sve što je znao, bilo je nestvarno, a sve u što je vjerovao... To su priče.

Mravi su po deseti put gradili svoje kolonije na putu koji je gazio. Ovaj put su upregli svim snagama, nadajući se da nitko neće proći tom stazom. Nadali su se da tužni ljudi idu drugim putem. Svaki atom praha bio je na svome mjestu, čekajući trenutak da bude nadograđen, a svaki mrav je mjesio svoje tijesto koje će hraniti gladna usta njegovih sugrađana. Grad je cvjetao, a proljeće je prestajalo biti samo godišnje doba. Proljeće je, kasnije će saznati, postalo ono što je donosila jesen. Proljeće je donijelo mir. Nije postojala ravnoteža, sve do danas, kada je nebo otvorilo svoje punktove, izlazeći u susret svima onima kojima treba zagralj. I sunce je bilo na njihovoj strani. Nitko nije prolazio, osim vremena koje je odnosilo sve pogrešne minute, što su se nakupile na gomilama bijesa.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv