Dok je ljubio ruke svog anđela, moleći za zrno zlatnog kukuruza i gram sreće, nebo je otvaralo granice i puštalo sunčeve zrake u njegova prsa. Nije želio gledati anđeoske oči dok gutaju suze, ali nije mogao odoljeti.. Jer, samo nebo je vjerovalo u njegovu istinu, a ono ga je tjeralo na pogled. Ovaj cinični pogled otpuhao je anđela i ispred njega stvorio oluju. Anđeo je postao demon iz njegovih najtežih mora - iz onih snova koje ne želite sanjati, ali se kad - tad pojave u vašim umovima. To su more. Anđela više nije mogao gledati, jer je upravo on, sotonskim pogledima pratio svaki njegov dah, a pravio se da ga nema tu. Anđeo je mislio da je pametan, ali đav'o je znao čije riječi smije, a čije ne smije čuti. Nitko nije taj dan plakao, čak ni oni kojima su suze donijele slobodu. Ustao je, podigao glavu i zaprijetio đavlu.
Đav'o ga nije shvatio ozbiljno, pa je uzvratio istom mjerom, misleći da će on ostati gledati ga dok sortira emocije prema vlastitom poimanju emotivnosti. Ipak, on je ustao i krenuo u suprotnom smjeru. Anđeo je plakao, a đav'o se smijao, imajući na umu da je zao. Ipak, nešto ga je vuklo na suze. No, kakav bi to Sotonin drug bio, a da plače? Zato se smijao.
On se nije smijao, a nije ni plakao. Otišao je, ostavljajući njih dvoje da ratuju i igraju se svih tih igrica koje on više nije mogao progutati. Gledali su za njim, sve dok nije zašao za ugao one velike kuće u kojoj su nekada zajedno igrali iste te igrice, za koje je on mislio da ih voli. Mlad.
A iskvaren od svega. Krvario je, ali nije osjećao bol jer je znao kuda vode putevi onih koji prijeteljuju s istom. Dosta je već puta gutao tu bol, misleći da ga ona boli. Odlučio je da neće više, da mu bol nije potrebna. Znao je kako boli, a često ga je boljelo dok je gledao svog anđela kako postaje sluga onog koji nije dobar. A gledao ga je tisućama puta, nadajući se da je to samo njegova nečista projekcija maštovite preobrazbe emocije. Postajući čovjekom, prestao je vjerovati u fikcije, pa se i sam uvjerio u ono što je želio ne vjerovati. Vlastitm očima.
Kao da je gledao Boga, boga, bOga, boGa, bogA.... gledao je anđela kako postaje ono što on nije želio da postane. Ali, želje su proklete. Uvijek su bile. ....
Pa ne kaže se bez razloga da valja paziti na ono što zaželimo. I zašto.
Nebo je znalo što radi. Nije ono džaba bezgranično... Zna ono što radi i kada.
Leptiri su slijetali na njegov dlan, no on ih nije doživljavao jer nije znao koliko mogu biti veličanstveni, no sada osjeća sve ono o čemu je čitao u knjigama nekih stranih iskompleksiranih poeta. Duša.
Sunce je otvaralo sva vrata koja je pogledao, a svaki cvijet je disao za njega. Drveća su tražila njegove poljupce, a voda je dodirivala svaki njegov udisaj. Vjetrovi su odnosili izdisaje na druge kontinente. Nije primjećivao ni to. Sve što je znao, bilo je nestvarno, a sve u što je vjerovao... To su priče.
Mravi su po deseti put gradili svoje kolonije na putu koji je gazio. Ovaj put su upregli svim snagama, nadajući se da nitko neće proći tom stazom. Nadali su se da tužni ljudi idu drugim putem. Svaki atom praha bio je na svome mjestu, čekajući trenutak da bude nadograđen, a svaki mrav je mjesio svoje tijesto koje će hraniti gladna usta njegovih sugrađana. Grad je cvjetao, a proljeće je prestajalo biti samo godišnje doba. Proljeće je, kasnije će saznati, postalo ono što je donosila jesen. Proljeće je donijelo mir. Nije postojala ravnoteža, sve do danas, kada je nebo otvorilo svoje punktove, izlazeći u susret svima onima kojima treba zagralj. I sunce je bilo na njihovoj strani. Nitko nije prolazio, osim vremena koje je odnosilo sve pogrešne minute, što su se nakupile na gomilama bijesa.
Post je objavljen 14.09.2007. u 21:06 sati.