Voyager-nova generacija
ponedjeljak, 21.03.2011.
Crkveni raskol
Godine Gospodnje 1054 dolazi do raskola u Crkvi Kristovoj, Isus je rekao da budemo jedno, ali se u Crkvu uvukao duh ovoga svijeta i Crkva je sa vremenom postala glavni politički čimbenik u svijetu, koji je postao kršćanskim. Rimski car Konstantin Veliki kako sam pisao u prošlim postovima prebacio je sjedište carstva u Konstantinopolis 330.godine (poznat i kao Carigrad). 395.g. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan, što je dovodilo do neprestalnih trvenja suprotstavljenih frakcija, te eskaliralo u rasprave o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmi na "istoku" i "zapadu" podjednako.
U zadnjim postovima o našoj povijesti vidi se borba za utjecaj Bizanta i pape. Kako su Bizant i zapad politički bili razjedinjeni tako je i Crkva koja je bila sastavni dio političke vlasti sve više postojala razjedinjena a napetosti i nesporazumi su postojali sve češći.Poglavar je po njihovim zakonima bizantski car koji i postavlja patrijarhe.Crkva na zapadu sporila se sa svjetovnom vlašću oko primata. Na istoku je to bilo jasno. Pape su jako povezani s franačkim vladarima, a franačka država želi preko pape proširiti svoju vlast. Bizantu rastu ambicije da postane središte čitavog kršćanstva. Javljaju se mnoge razlike u životu Crkve Istoka i Zapada, te one vremenom postaju sve veće - u jeziku, kulturi, mentalitetu i načinu života.
S vremenom nastaju i razlike u teološkom razmišljanju, bogoslužju i crkvenoj disciplini. Odnosi su se zaoštrili kad se carigradski patrijarh Cerularije pobojao papina presizanja u njegovu crkvenu vlast na jugu Italije. On je dao zatvarati latinske crkve i samostane u Carigradu, te osudio neke običaje na zapadu. Da bi riješio spor papa je poslao u Carigrad poslanike na čelu sa kardinalom Humbertom. Pregovori su bili jalovi jer nijedna strana nije popuštala niti dopuštala da bude vođena Duhom Svetim.Na kraju su se nepopustljivi kardinal Humbert i ambiciozni patrijarh Mihajlo međusobno izopćili iz Crkve(1054)
To je rezultat dugog perioda međusobnog otuđivanja i zahlađivanja odnosa između dviju crkava, rimske i bizantinske. To je žalostan i tragičan događaj za Crkvu Kristovu kojim su vodeći ljudi Crkve vođeni zemaljskim i svjetovnim interesima podijelili Crkvu na istočnu (pravoslavna) i zapadnu (rimokatolička).
Ljudska taština i sebeljublje je došlo do punog izražaja i rascijepilo Crkvu.
Ove dvije Crkve su u suštini sestrinske i nemaju velikih razlika, ta Isus je htio da budemo jedno, mala bitna razlika koja nas još priječi je pitanje izlaženja Duha Svetoga ili kako se to zove službeno Filioque. Naime pravoslavni ne kažu da Duh Sveti proizlazi iz Oca i Sina već iz Oca.
Bog je dao u Isusu Kristu, svojoj utjelovljenoj Riječi konačnu objavu, potrebitu za spasenje ljudi. U Isusu Kristu dakle Bog se objavio čovjeku i obznanio mu svoj unutarnji život. Prema toj samoobjavi Božjoj u Bogu postoje tri različite osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, koje potpuno posjeduju istu tu božansku narav. Tu istinu je Isus Krist predao svojim apostolima, a oni svojim naslijednicima, tj. cijeloj Crkvi. U Matejevu evanđelju čitamo (Mt. 28, 19-20): "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!"
Iz toga je jasno da je Bog Otac, da je Bog Sin i da je Bog Duh Sveti, u čije ime se svaki kršćanin krsti. Sakramentalna praksa Crkve je najbolji dokaz da je vjera u Trojedinoga Boga zaglavni kamen i temelj kršćanske vjere.
U susretu sa poganizmom i njegovom filozofijom je došlo do pokušaja da se Trojstvo poistovjeti sa 3 počela Otac bi bio Prvo Počelo, Sin bi bio u potpunoj podređenosti Ocu, a Duša svijeta, poistovjećena sa Duhom Svetim, potpuno ovisna o Sinu.
Aleksandrijski svećenik, Arije je bio prvi, koji je do kraja domislio tu primjenu i počeo je njekati božanstvo Logosa/Sina, koji bi bio samo prvo svorenje Očevo, a Duh Sveti bi bio samo stvorenje Sina. Tako je došlo do sazivanja prvog nicejskog sabora (321), na kojem su crkveni oci odbranili božanstvo Isusa Krista, ispovjedajući ga pravim Bogom i pravim čovjekom. Kad se dakle napokon to pitanje razjasnilo, mnogi monasi i crkvenjaci filoarijanske vjeroispovjesti bacili se na nauk o Duhu Svetom, njekajući barem njegovu božansku narav. Tako je I. carigrtadski sabor 381 morao definirati dogmu o božanstvu Duha Svetoga. Taj spor međutim, kao i arijanska kontroverzija, provlačila se do kraja četvrtog stoljeća. Među najvećim braniteljima božanstva Duha Svetoga svrstavaju se: Didim Slijepi, Sveti Bazilije Veliki, Sveti Ambrozije, Sveti Grgur Niški, Sveti Ciril Jeruzalemski, Sveti Teofil Aleksandrijski, Sveti Ćiril Aleksandrijski i Ivan I. Jeruzalemski, Sveti Augustin i mnogi ostali sveti oci.
Na Zapadu, sv. Augustin, slijedeći nauk Tertulijana i sv. Ambrozija, govori da Duh izlazi od Oca i Sina, premda nijednom od njih nije podređen. Njegova teologija dominirala je kršćanskim naukom na Zapadu kroz cijeli rani Srednji vijek, pa tako i teologija Trojstva. Dok je ovakvo gledanje dobijalo sve više maha na latinskom Zapadu, u istočnoj Crkvi grčkog jezika ono je bilo gotovo sasvim nepoznato.
Prvo službeno uvođenje izraza Filioque u Vjerovanje na Zapadu dogodilo se 447. na pokrajinskom crkvenom saboru u Toledu u Španjolskoj. Izraz se nalazio u pismu što ga je papa Lav I. uputio sudionicima sabora, odgovarajući na hereze s kojima su se suočavali. U prvom redu ovim se izrazom trebalo suprotstaviti arijanskom krivovjerju koje je prevladavalo među germanskim narodima. Na trećem saboru u Toledu 589., Vizigoti koji su tada ondje vladali, podlažu se Katoličkoj Crkvi i prihvaćaju Vjerovanje s dodatkom Filioque. Nakon što su ga prihvatili Vizigoti, ovaj dodatak prihvatili su kao dio Vjerovanja i Franci, koji su pod vlašću Pipina Malog i Karla Velikog zauzeli dominantnu ulogu na Zapadu, osobito po Karlovoj krunidbi za cara 800. godine.
Na Zapadu se tada držalo da je Filioque integralni dio Vjerovanja, te da su ga istočne crkve greškom ispustile u jeku ikonoboračkih sukoba. Franačka dominacija dovela je do toga da ovaj dodatak bude prihvaćen i u Rimu, što se dogodilo nakon godine 1000.
U 9. stoljeću papa Lav III. teološki je prihvaćao dodatak Filioque, ali ga je odbijao uključiti u tekst Vjerovanja, kako bi očuvao jedinstvo Crkve. Usto, u to se doba Vjerovanje u Rimu još nije recitiralo unutar obreda mise. Prigodom krunidbe Henrika II. 1014. godine, papa uključuje unutar mise i Vjerovanje s dodatkom Filioque.
Možemo reći da je to jedina bitna razlika između dvije Crkve i ona bi se po mome mišljenju uz molitvu i zagovor Duha Svetoga mogla riješiti jer se ovdje radi o dubokom promišljanju i jezičnoj barijeri. Potrebno je razumijevanje jednih i drugih. Potrebno je vodstvo Duha Svetoga. Temelj raskola je međusobno jezično i kulturalno nerazumijevanje.
Vodeći ljudi su se prepustili svjetovnim interesima i nanijeli ogromnu štetu Crkvi Božjoj, narodu kršćanskome. Podjela je napravljena i otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. hrvatske i srpske krajeve), mađarsko-rumunjsku granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Litva, Pruska i Pomeranija su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice.
Nakon raskola pravoslavlje se razvija u autokefalne Crkve. To su samostalne i neovisne crkvene jedinice, uglavnom vezane za teritorij jedne države ili naroda. Stvarnu crkvenu vlast kod pravoslavaca ima episkop i on je gazda u svojoj eparhiji, patrijarh je na čelu jedne Crkve, nacionalne. Kako su nastajale nove države na istoku, tako su nastajale i brojne samostalne crkve koje se samo zovu pravoslavne. Primjer: kad se Srbija odvojila od Bizanta, vrhovni svećenik u Srbiji prozvao se patrijarhom i nastala je srpska pravoslavna crkva. Crkva se razjedinila na nacionalne pa tako i dolazu Turci i šire islam, osvajaju Carigrad i islamiziraju ga u Istanbul. To je najbiolji primjer koji je posljedica zla učinjenog raskolom. Crkve postaju nacionalne i nacionalističke, možda je najbolji primjer SPC koja je sve pravoslavne proglašavala Srbima, pogotovo Vlahe, tako da su od nje kasnije se i razvila ideja o Velikoj Srbiji, gdje su svi pravoslavni proglašeni Srbima i srbizirani.
Bizant je zauvijek nestao pod Turcima. Islam je prodro i praktički uništio kršćanstvo u tim krajevima. U osvit turskog osvajanja Carigrada, sam bizantski car je išao kumiti za pomoć po Italiji. Usput je nudio i crkvenu uniju smatrajući da će mu lakše doći pomoć.
To je vrijeme crkvenog sabora u Baselu koji je započeo 1431. i koji je premješten prvo u Ferraru a nakon toga u Firencu jer je u Ferrari izbila kuga. U Firenci je došlo napokon do unije koju su potpisali svi pravoslavni biskupi u carevoj pratnji uključujući samog carigradskog patrijarha, osim efeškog biskupa.
Par dana nakon potpisivanja unije carigradski patrijar je umro, a i istočni biskupi su tražili da njihov sinod potvrdi uniju na svom zasebnom zasjedanju.
Po povratku u svoje zemlje istočni biskupi su uvidjeli da unija baš i nema podršku među njihovim klerom i pastvom te je ista odbačena.
Možemo reći da je Islam pobijedio, kasnije je došao skoro do Beča, mi Hrvati smo na kraju postali predziđe kršćanstva zadnja brana.
To su sve posljedice nevjerovanja i zatvaranja Duhu Svetome, Duhu Istine i borbom za zemaljska bogatstva i moć. To je kušnja koju i naša Crkva danas može imati, kada više teži bogatstvu a manje osjeti potrebe puka kršćanskoga. Rješenje je u Ljubavi Kristovoj, u Duhu Svetome. Ako se odbija Duha Svetoga otvara se prostor duhu zla. No mi znamo da duh istine i ljubavi tj. Duh Sveti bdije nad Crkvom i ispravlja je kada zastrani i krene krivim smjerom. Tako se nadamo i molimo da nas taj Duh, duh Isusa Krista koji je zajednički i jednoj i drugoj Crkvi dovesti do potpunog jedinstva. Znak te nade je i opozivanje međusobnih izopćenja na kraju drugog vatikanskog koncila (1965).
