|
Ima jedna pjesma koja kaže "život nije Hollywood", ali ja tako ne mislim. Mislim upravo suprotno... Život je Hollywood.
Hollywood je najpoznatiji po filmskoj industriji. Ako su moji izvori točni, filmska se industrija razvijala najprije u New Yorku, a zatim se, zbog nedostatka prostora potrebnog za snimanje određenih scena u određenim filmovima koji su se snimali isključivo u studijima određene namjene, i to vezane uz snimanje i obradu filmova, sve se to skupa preselilo na farmu Hollywood na zapadnoj obali SADa. Na toj je farmi bilo dovoljno mjesta za snimanje npr. vesterna, izuzetno popularnih tada, a još popularnijih i mnogo kasnije, a bilo je i dovoljno sunčanih dana u godini, u prosjeku 350 od 365, tako da nije bilo brige od nedovoljno svjetla na setu.
Nemojte me uzeti za riječ, ali tako je to otprilike bilo...
Danas je u Hollywoodu malčice veći promet nego tada. New York sada ima drugačiju zadaću od snimanja filmova, a koju je preuzeo Hollywood. Ondje je sada cijela rulja zvijezda, zvjezdica, agenata, lovaca na one talentirane i one malo manjih mogućnosti, i naravno, sve to ne bi štimalo bez uvijek prisutnih paparazza koji postoje da bi nas izvještavali o veoma zanimljivom životu navedenih stanovnika, koji nas bez konkurencije najviše zanima, jer što bi moglo biti važnije od toga pere li Cameron Diaz zube ili koristi zubni konac, i je li Angelina Jolie usvojila dijete iz Ugande ili Ruande, ili je samo napravila novu tetovažu. Ne smijemo zaboraviti ni bezbrojne obožavatelje željne autograma ili barem udaljenosti od njihove omiljene zvijezde manje od cca 100 m.
Hollywood nije mjesto gdje je život bajan, krasan niti sjajan... Hollywood je jednostavno tijekom godina razvio sposobnost kamufliranja i obmanjivanja naivnih promatrača-smrtnika. Svaka čast na kamuflaži, ali ona ipak nije tako čvrsta kao što su neki sposobni povjerovati.
Eto, sad kad smo već došli do zaključka o tome kakvo je Hollywood mjesto, možemo se vratiti u sam korijen problema kojim se bavi ovaj tekst, a to je moja samouvjerena izjava da je život Hollywood.
Ako vrijedi jednadžba:
Hollywood = mjesto obmane i laži (to je naknadno dodano, nadam se da se ne ljutite:)
a u isto vrijeme vrijedi i jednadžba:
život = Hollywood
dolazimo do jednostavnog zaključka... Je li to stvarno potrebno pisati? No dobro, evo za one koji spavaju dok čitaju (znam kako je to, jer da ne znam, zaključak ne bi stajao tu dole):
ZAKLJUČAK:
život = mjesto obmane i laži.
Nadam se da sam sada jasna.
Obrazloženje:
Life sucks, and that's a fact. And it's not just me thinking that way! >You'll have to excuse me for this, but sometimes it's easier for me to express my thoughts na engleskom jeziku... Ajmo sad probat na Našem...
Život je kaša smješana od laži, iluzija, neprovjerenih informacija (misli se tračeva), tuge, osjećaja, odbijanja, neznanja, opijenosti sobom i svime što ima ikakve veze sa čovjekovim JA... Kad u kašu dodamo ljepilo, bjelanjke, vanilin šećer i visoke tehnologije, dobivamo modernu a povrh svega egocentričnu civilizaciju stvorenu na temeljima civilizacije čija je glavna zabava bila uživanje u primitivnom natjeravanju ljudi i životinja u velikom kružnom prostoru, a ona sama se temelji na civilizaciji štovanja mnogih bogova kako bi ljudi-pripadnici te civilizacije mogli imati određeni odmak, distancu od surovog stvarnog života.
Duga neka rečenica, jelda?
Shvaćate koja je pouka? Life sucks... Zar ne?
Tako su, dakle, moderni ljudi rođeni s duboko usađenim osjećajem moderne civiliziranosti zamislili osjećaje. Osjećaje raznih vrsta, onakvih kakvima se bave psihijatri. Ne osuđujem ja nikoga, niti kažem da su ti osjećaji samo umišljeni ili nestvarni... Hoću reći da bi život mogao biti puno jednostavniji, npr. bez depresije. Jedino što osuđujem su anoreksija, bulimija i slične bolesti kojima čovjek sam sebe iscrpljuje do granica svojih resursa i mogućnosti, i oštro se tome protivim. Depresija, međutim, nije pokušaj čovjeka da povrijedi sam sebe ili druge utječući na njih ozlijeđujući sebe. Depresija je (ovo bi psihijatri voljeli čuti) zov upomoć... Ali ne onakav kakvim ga mi tumačimo. Nije to zato što "nitko ne primjećuje", nego zato što je prisutan osjećaj da su svi uroćeni protiv i da su svi uvijek na protivničkoj strani... A, što je najbolje od svega, to je istina. Nije mi važno hoće li itko pomisliti "vidi luđakinje", nego mi je važno iznijeti svoje mišljenje, a ono je u potpunosti okrenuto protiv psihijatara. Jedan je najvažniji razlog zbog kojeg su psihijatri beskorisni, a taj je da puno ljudi ne govore sve niti najboljem prijatelju, članovima obitelji ili bračnom partneru, a sasvim je sigurno da neće ni čovjeku kojeg vide prvi poot u životu i kojem ne mogu dati nimalo povjerenja za koje je potrebno puno truda da bi se zaslužilo. I tako se vraćamo u Hollywood, i kažem da nije sve kao u američkim filmovima, i da se ljudi ne otvaraju psihijatrima kao što to čine glumci igrajući uloge pacijenata. Barem ako sam ja dobro shvatila Naš hrvatski mentalitet, koji je zasad ostao nepromijenjen od moje zadnje provjere.
...
Ne vjerujem u psihijatre kao što ne vjerujem u Boga, ljubav ni američke filmove za tinejdžere...
Život nije psihijatrijska ustanova, život nije američki film...
Život je prejednostavan da bi bio ovako kompliciran.
|
