Sve je veći mrak u mraku,,,

Osjećam da se bliži ljeto. Jedva čekam... Ovaj miris u zraku prožeo je svaku prostoriju kuće opojnim, blagotvornim osjetom topline ljeta. Taj je miris donio osjećaj blizine mora. Osjećam da je doba kupaćih kostima blizu... Jedva čekam taj dan kad ću se spustiti do mora, prostrti ručnik i leći blizu mora dok me Sunce bude grlilo svom svojom toplinom. Njegov nježni dodir na mojoj koži formula je sreće. To znači da je došlo doba neograničene sreće i gubljenja dana u beskrajnim neprospavanim noćima. To je ono što oduševljava većinu ljudi koje poznajem: škola je stavljena na čekanje sve do rujna, a do tada se može puno dana izgubiti uludo...
Taj će dan biti veličanstven. Japanke, haljinica, bikini... Ručnik u jednoj ruci, mobitel u drugoj, i nema nam kraja...
Navečer van, u Beach bar koji svake godine po tri puta promijeni ime: zadnje je bilo Plaža, a za dalje ćemo vidjeti. Sjesti na stolicu dok pogled pada na more i zgođušne mlađahne Talijančiće, naručiti čašu bilo čega i uživati u laganom povjetarcu koji radi propuh pod lepršavom suknjicom i hladi noge, glatke, da bi čovjek poželio dotaknuti ih u svoj njihovoj slavi - puti preplanule pod laganim dodirom kasnopopodnevnog Sunca...
Zabavi nema kraja, pogotovi za one neuskraćene roditieljske široke ruke i dubokog džepa. Ugostitelji trljaju ruke prepune posla i raznih kuna, eura, te u ponekom slučaju i dolllara. Oči im bljeskaju jednakom jačinom kao i oči mlade tinejdžerke, zaljubjene u ljeto i prijateljevog prijatelja koji se, nakon mnogo godina, i ne čini tako odbojan sa svojim podebljalim novčanikom u džepu hlača koje su mu, kao i sve drugo, financirali roditelji...



Idilično, zar ne?
Eee, kad bi život bio tako jednostavan...
Ali to je moje viđenje ljeta, i koliko se god ja realna trudila biti, to mi mišljenje nitko ne može promijeniti, koliko god dobro taj netko znao ispirati mozak. Mogu se samo nadati da će ovo ljeto biti takvo, i mislim da zaista ne očekujem previše.