sveci
nedjelja, 27.05.2007.
40
Nakon što je rimsko carstvo bilo podjeljeno na istočno i zapadno, kršćanstvo se na to područje već poprilično raširilo.
Milanskim ediktom je 313 osigurana vjerska sloboda, te je trebalo biti kraj progona kršćana.
No, jedan od careva istočnog carstva, Licinije, je pogazio taj edikt i dao proglas da je kršćanstvo zabranjeno; ponovo je otpočeo progoniti kršćane. Prvo je tražio od svih vojnika da se, ukoliko su prihvatili novu vjeru, odreknu Krista, te potvrde svoja vjerovanja u poganske bogove.
40 vojnika iz jedne legije, koja se nalazila na području današnje Turske, su to odbili.
Jednostavno su rekli: "Ne."
Nakon što su ostali vojnici uvidjeli da ih premlaćivanjem i mučenjem neće odvratiti od Krista, odveli su ih na jedno zaleđeno jezero, svukli s njih svu odjeću i natjerali ih u sredinu jezera.
Tako su ih ostavili da se smrzavaju, uvjereni da će popustiti.
No uz to su na obalu jezera postavili kadu sa toplom vodom, te stol sa obilnom količinom hrane, vičući im: "Napustite svoga boga i ovo će biti vaše!"
No tih četrdeset legionara su samo stojali tamo, mrznući.
Kada je došla majka najmaleđg od tih vojnika i počela mu vikati da ga ne želi izgubiti i da se odrekne kršćanstva, taj je, najmlađi, napustio ostalih 39 i otišao na obalu.
No tada je jedan drugi rimski vojnik, centurion, imena Sempronije, duboko dirnut žrtvom tih legionara za svoga Boga, skinuo sa sebe svoj oklop i svoju odjeću, te otišao stati na smrznuto jezero s njima; tako da su očuvali svoj broj.
Ujutro, pronašli su ih mrtve, smrznute.
To je svejdočanstvo četrdeset legionara mučenika.
Samo još jedna stvar:
Znate li u kojem su stoljeću kršćani bili najviše progonjeni?
Prvo? Drugo? Treće?
Ne.
Dvadeseto.
I što se toga tiče, prema svim statistikama, dvadeset prvo stoljeće se odvažilo oboriti taj rekord.
Razmislite što znači biti kršćanin, i razmislite o tome koliko biste vi bili spremni nešto žrtvovati za svoju vjeru u Krista, dok milijuni kineskih katolika trpe progone koji su ravni Neronu i Dioklecijanu.
Mučeništvo nije ostalo u prošlosti. Zapadnjaci su ga sistematskim propagandama obezvrijedili i taj najveći izraz vjere gurnuli u prošlost kulturom tihe smrti.
Progonstva su danas žešća nego ikada.
Nemojte si mazati oči glupostima i reći: ja sam dobar čovjek i to mi je dosta za raj.
Sv. Pavao, koji je dao svoju glavu za Krista, koji se svoj cijeli obraćenički život podredio Kristu, je rekao: "radite na spasu u strahu i drhtanju".
Sv. Pavao. SVETI Pavao.
Što onda mi uopće možemo reći?
subota, 19.05.2007.
Dva
Jedan od najvećih teologa u povijesti Crkve i jedan od najgenijalnijih umova koje je čovječanstvo ikada izrodilo, sv. Toma Akvinski napisao je stotine, ako ne tisuće knjiga, rasprava i obrana katoličke teologije.
Kada je, dakle, jednom, pred kraj svoga života, molio ispred raspela, Isus mu je progovorio i rekao mu:
"Toma, dobro si pisao za mene. Reci što želiš."
Toma mu je odgovorio: "Samo tebe Gospodine."
Od tog trenutka, više nikada nije u ruke uzeo pero. Nije trebao niti morao. Sve što je napravio do tada vodilo je tom savršenstvu svetosti.
Jedna žena, liječnica po struci, je imala troje djece. Kada je ponovo zatrudnjela, zbog komplikacija pri trudnoći, morala se suočiti s teškim izborom: ili će pobaciti ili će ona umrijeti i dostaviti dijete.
Kada je taj dan došao, liječnici koji su je okruživali rekli su joj: "Napravit ćemo sve što možemo za tebe. Pobacit ćeš."
Ona je odgovorila: "Ne. Ne biste li napravili sve što možete za moju djecu? Kako možete onda pomisliti o ubojstvu jednoga? Ne. Moje dijete će živjeti."
I tom odlukom je zapečatila svoj život.
Proglašena je svetom od Ivana Pavla II.
subota, 12.05.2007.
Ponešto o Manjem Bratu
Sv. Franjo...
Jednom prilikom, kada je već ustanovio red franjevaca i kada su mu se braća svakim danom sve više pridruživala, je došao jedan bogati mladić k svetom Franji. On mu je rekao kako želi sve ostaviti i biti svetim, živjeti za Krista kao što to sv. Franjo radi. On ga je, kao i svu braću koja su mu se htjeli pridružiti u novonastalom redu, rado prihvatio. Tada je taj mladić otišao, prodao svo svoje imanje, te se vratio sa vrećom punom novca k svome duhovnom ocu. Uzeli su tu vreću i prolazili ulicama Asiza, djeleći pune šake zlatnika siromasima i nesretnima.
Tada je naišao jedan svećenik koji je Franju poznavao još od njegovih mladih dana. Vidjevši što to rade, rekao je:
"Franjo? Sjećaš se onih nabožnih predmeta koje sam ti dao? Sjećaš se kako nisi imao dovoljno novca da mi ih tada platiš?"
Svetac ga je tada pogledao, nasmijao mu se, ugrabio pune šake zlatnika, istovario mu u ruke i rekao:
"Evo, oče! Ako treba, ima još!"
Taj je svećenik ostao šokiran. Čudno je pogledao tog čovjeka obučenog poput odrpanca, malo se zamislio i nastavio svojim putem, spremivši novac.
No, u narednim danima to ga je sve više kopkalo i nije mu davalo mira.
To je bio početak njegove svetosti.
Kasnije se pridružio sv. Franji i ostavio za sobom svoje materijalne ideale, te zaživio istinsko svjedočanstvo za Krista.
Sada ga častimo kao blaženog Silvestra.
Kada je u jednom gradu, u svom propovjedničkom hodočašću, zastao u crkvu, pomoliti se, tamo je zatekao jednog ne previše prema njemu prijateljski raspoloženog biskupa, koji je njega smatrao luđakom. Ušao je, dakle, sv. Franjo kroz vrata crkve i došao pred oltar gdje je taj biskup stojao. On mu je samo rekao, gotovo prijezirno:
"Što ti hoćeš ovdje? Nemaš što ulaziti na ova vrata u ovu crkvu."
Franjo ga je pogledao, spusitio pogled i pokorno odšetao van kroz vrata kroz koja je u crkvu ušao. Tada se okrenuo, ušao kroz vrata pokraj njih, ponovo došao pred oltar i stao pred biskupa.
"Pa što hoćeš? Nisam li ti već rekao da nemaš što ovdje tražiti?"
"Da," odgovorio mu je "rekli ste mi da nemam što na ona vrata tu ulaziti. Evo, nisam onda ušao na ta vrata, već na ona pokraj njih."
Biskup ga je pogledao u nevjerici.
Uzeo je jedan terenutak promisliti o tome što je rekao.
Zatim mu je pao pred koljena, raskajan što se tako prema njemu ponašao.
Kakav primjer poslušnosti..
Kada se vraćao iz Rima, još dok je bio mladić, jahavši na konju, prolazio je pokraj nekakve provincijalne bolnice, kvazi-utočišta. I ni od kud se pred njim stvori gubavac. Znate kako gubavac izgleda? Znate kako je guba zarazna?
On je, sjetivši se svoga mističnog iskustva s Kristom, kada mu je rekao da odbaci što mu je milo i prigli što mu se gadi, sjahao sa svoga konja, obgrlio tog gubavca svojim rukama i poljubio ga. Poljubio je tog gubavca.
Eto, nekoliko primjera gotovo nevjerojatne svetosti iz života jednoga od kojih se, naravno, nakon Blažene Majke, najviše divim.
subota, 05.05.2007.
Sv. Pio V
Papa 16. stoljeća, koji je zabilježen kao vrlo religiozan i duhovan čovjek. Svaki dan je dva puta dnevno višesatno molio pred presvetim.
Ono što me također nadahnulo jeste to da je on beskućnicima prao noga, osobito se skrbio za bolnice, te siromasima djelio hranu.
Život papinstva je provodio po strogim životnim pravilima dominikanca, okružujući se jednostavnošću. Sjaj svoga dvora sveo je na najmanju mjeru.
Uz Pia X, se (zasada, u iščekivanju beatifikacije Ivana-Pavla II Velikog) od papa novijeg doba samo njega časti kao sveca.
Podugo nisam bilježio nešto o svecima ili njihovim životima, stoga ću sada imati niz kraćih postova o svecima ekskluzivno.
