sveci
srijeda, 21.02.2007.
"Šta si se namrštio?"
Večeras sam kupio milostinju. Po običaju sam išao polu-pognute glave s lijevom rukom na prsima, što bi moglo izgledati kao da se držim za srce ili doživljavam nekakav infarkt.
I dođem do jedne bake.
Ona me pogleda i kaže:
"Šta je tebi?" pokazujući na moju ruku na prsima "Šta ti je?"
"Ma, ništa, ni...." Pokušao sam tiho odgovoriti.
"Šta se mrštiš?"
Zastao sam na sekundu, nasmiješio joj se i nastavio dalje.
Trebalo mi je nekoliko koraka da shvatim koliko je ona u pravu. Šta se mrštim? I ne trebam se mrštiti.
Zaista, trebao bih biti sretan u Isusovoj prisutnosti. Trebao bih sjati od Gospodinove milosti i svim srcem klicati Bogu.
I tada mi je velika radosti zbilja ušla u srce zbog toga što je Isus bio s nama.
I zbilja. Ne zaboravljamo li:
"I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."
Mt 6, 16-17
P.S.
Oprostite mi na ovoj digresiji od primarne teme bloga - ovo ni u kom slučaju nije svjedočanstvo bilo kakvog sveca. Samo... magarca.
nedjelja, 18.02.2007.
Svjedočanstvo živog sveca
Nedavno sam uzeo čitati knjigu oca Jamesa Manjackala, "Uđite u arku".
Iznosim jedan dio iz njegove knjige koji me se posebno dojmio.
Pa, evo svjedočanstva:
"Jednom, kada sam na povratku u SAD, putovao zrakoplovom iz Frankfurta u Bombaj, let kojim smo trebali putovati u 21 sat bio je odgođen za devet sati. Tako sam zajedno s ostalim putnicima morao prenoćiti u hotelu.
Kad god imam priliku svjedočiti o Isusu, rado o Gospodinu pričam svima koje susretnem. U sobi do moje odsjeli su Albert i Annie, koji su prvi puta putovali u Indiju kao turisti.
Kad sam se predstavio kao svećenik, Albert me upitao što sam radio u Europi. Odgovorio sam: "Propovijedao sam Sveto pismo". Tada se nakašljao i promrmljao da je "u svijetu danas mnogo ludih ljudi". Uzvratio sam da je to istina i da sam i ja jedan od njih. Tada se propitivao o osiguranju moje putne karte i bio je vrlo znatiželjan je li moja karta posebno osigurana. Rekao sam da smo moja karta i ja davno osigurani, i to od strane najboljeg osiguravatelja - Isusa.
Tada se glasno nasmijao i rekao: "Mislio sam da ste samo budalasti, ali sad vidim da ste najluđi od svih ljudi. Moja je karta osigurana kod najbolje američke tvrtke." Tome je dodao: "Vi u Indiji trebate Boga jer ste siromašni, nama Bog uopće ne treba." Time je naš razgovor završio i prije spavanja još sam molio za tog čovjeka. Ujutro smo ponovo razgovarali o različitim stvarima i sprijateljili se.
Za vrijeme putovanja sjedili smo vrlo blizu jedni drugima. Odjednom je zrak postao jako topao i zrakoplov je počeo čudno podrhtavati. Pilot nas je umirivao, govoreći da zrakoplov prolazi kroz "zračni džep" i da je to uzrok jakih turbulencija. Zamoljeni smo da sjedimo na svojim mjestima i stegnemo sigurnosne pojaseve."
Tada se zrakoplov počeo vrlo silovito tresti, ljudi su počeli u panici vikati, strahujući od gotovo sigurnog pada. Pilot je molio ljude da se stišaju, ali oni su i dalje vikali uopće ga ne slušajući - zavladala je sveopća panika.
Albert, koji je sjedio pokraj mene, upitao me: "O..., oče, što se događa? Što je ovo?". Uzvratio sam mu sa smiješkom: "Samo smo nekoliko kilometara od neba."
Izgleda da je shvatio moj smisao za šalu i rekao: "Da, oče, umrijet ćemo u ovoj nesreći. Oprostite mi za ono što sam sinoć rekao da mi nije potreban Bog. Žena i ja smo katolici, nemamo djece i uopće ne idemo u crkvu. Sada je gotovo! Nećemo vidjeti Indiju! Recite nam što da radimo da se pripremimo na smrt!".
Po logici stvari trebao sam im reći da se pokaju za sve što su loše učinili i odriješiti ih od grijeha.
Taad mi je Duh Sveti progovorio, inače ne činim ništa bez "konzultacije" Duha Svetoga, On je moj stalni suputnik. Upitao sam ih hoće li učiniti ono što im kažem - spremno su odgovorili da hoće. Da sam ih u tom trenutku tražio da dube na glavama, oni bi to bili spremni učiniti jer su bili očajni i bespomoćni.
Rekao sam im da odvežu pojaseve, da stanu na noge i da zazivaju ime Isusovo zajedno sa mnom. Vikali smo "Isus, Isus" iz sve snage, tada nam se svih 356 putnika zrakoplova pridružilo, vičući iz svega glasa "Isus, Isus!".
O, to je zaista bio nezaboravan trenutak, kao da nas je nebo dotaknulo!
Molitva poniznog prodire kroz oblake i on
nema mira dok ona ne dođe do Boga
(Sir 34, 17)
Tada sam ugledao Isusa u tom zrakoplovu. Njegova je prisutnost bila zaista snažna. Zagrlio sam Alberta i radosno uzviknuo: "Albert, ne boj se; Isus je s nama!". Bio sam siguran da će biti spašeni svi koji zazovu Njegovo Ime (v. Dj 2, 21; 4, 12; Rim 10, 13) jer je Bog dao to Ime iznad svakog imena da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno (v. Fil 2, 9-11).
Ime Isusovo je vrlo snažno i veliko jer kad se sastajemo u Njegovo Ime, On je s nama (v. Mt 18, 20). U Njegovo Ime možemo izgoniti demone i činiti čudesa i ozdravljenja (v. Mk 16, 17).
U tom zrakoplovu naučio sam kako moliti svim srcem i s potpunom vjerom i predanjem. To vikanje i zazivanje Imena Isusovog trajalo je točno devet i pol minuta.
Tada smo primijetili da se zrakoplov negdje spušta. Bilo je to iznenadno prizemljenje, svi smo odjednom osjetili veliki pritisak u očima i ušima. Uspjeli smo sletjeti u zrakoplovnu luku u Frankfurtu iz koje smo i poletjeli.
Kada smo izišli iz zrakoplova, policajci su ljude smirivali ljubeznim riječima i krijepili ih sokovima i zakuskom.
Pilot se tada ispričao putnicima, rekavši: "Žao na je za sve što se dogodilo, kada smo pritisnuli zeleni signal (da je putovanje sigurno), svi motori osim jednoga odjednom su prestali raditi. Izgubili smo vezu sa zračnom lukom i zaista nismo znali što učiniti. Kada ste glasno počeli vikati ime Isus, odjednom smo dobili vezu s ovom zračnom lukom i sada smo ovdje. Za nekoliko će sati drugi zrakoplov krenuti za Bombaj."
Pojavile su se suze zahvalnice Bogu u očima svih putnika, svi su govorili: "Isus nas je spasio!". Albert mi je prišao, zagrlio me i rekao: "Tvoje je osiguranje ipak mnogo bolje od mog američkog!" Danas je Albert moj dobar prijatelj, živi intenzivnim kršćanskim životom, vjeran je molitvenom i sakramentalnom životu i lijepi dio svojih prihoda daje siromašnima i za evangelizaciju."
Za tekst sam putem e-maila pitao oca Jamesa i on mi je dao blagoslov da ga objavim.
Kome god sam dao da pročita, pročitao ili ispričao ovaj događaj ostali su zapanjeni. Kao da su odjednom dobili dobru dozu svijesti Isusove prisutnosti.
Blagoslov svima vama!
četvrtak, 15.02.2007.
Svjedočanstvo starca
Pogledajte ovo ovdje...
svjedočanstvo starca, koji je sa samo nekoliko riječi obratio tolike i okrenuo tolike ka Isusu.
Postavljam pitanje:
Jesam li ikada postavio pitanje?
Kolika je veličina ovoga starca pred mojim životom?
petak, 09.02.2007.
Jednostavnost ogromnog žara
Budući da sam sada u 17. tjednu duhovnih obnova sv. Ignacija Loyolskog (prilagođenih za "svakodnevni" život), za vrijeme razmatranja večeras došla mi je misao da bih trebao napisati ovo o nevjerojatnom žaru vjere koju je sv. Ignacije tako vjerno i tako jednostavno baštinio u svom duhovnom dnevniku...
Njegov dnevnik nije nekakav uzvišeni književni zapis, već nekoliko rečenica kojima je bilježio svoje iskustvo na papiriće. I to mu je bilo dovoljno.
Evo nekoliko izvadaka iz prijevoda originala njegova Duhovna dnevnika , prvi tjedan:
"1. ulazak u biranje
+Naša Gospa
1. Subota (blagdan Svijećnice, 2. veljače 1544.) - U misi obilje pobožnosti sa suzama, uz sve veće pouzdanje u našu Gospu. I tada čitav dan sklon više prema baš ništa."
"2. Nedjelja (3. veljače) - Isto, i tada i čitav dan više prema baš ništa"
"Naša Gospa.
3. ponedjeljak (4. veljače) - Isto, i uz još druge osjećaje, i čitav dan više prema baš ništa, a navečer neka jako srdačna odanost našoj Gospi, s puno pouzdanja."
"Naša Gospa.
4. utorak (5. veljače) - Prije mise, u njoj, i poslije nje oblije pobožnosti, suze, i zbog njih tolikih bol očiju. Vidio Majku i Sina, milostive da se zauzmu kod Oca. tada i čitav dan postojan i potican više prema baš ništa. A podvečer nekako osjetio ili vidio našu Gospu, milostivu da se zauzme."
Koliko me tada taj svetac oduševio, riječima opisati ne mogu!
Kada sam prvi put pročitao ovo, slomljena sam srca zaplakao pred otvorenom knjigom. Sv. Ignaciju je bilo dovoljno samo nekoliko kratkih crtica koje je napisao za sebe da bi imao potpunu vjeru i predanje Gospodinu.
Ostao sam posramljen pred svojim, odjednom nerazumnim, zahtjevima za Gospodina. Dok sam ja tražio nekakve fabuloznosti u iščekivanju vanrednih čuda, sv. Ignacije je plakao pred osjećajem pobožnosti i puzdanja u Gospu.
Nije li to i odgovor na sva čeznutljiva pitanja onih koji govore: "A gdje je bio Bog kada sam ga trebao?"
...
A gdje sam bio ja? U suzama zbog Njegove ljubavi?
*sigh*
zasigurno ne...
četvrtak, 08.02.2007.
Životna poniznost Manjeg brata
Umjesto niza činjeničnih podataka koji povijesno određuju život ovog velikog sveca, želio bih vam približiti osobu i djelovanje sv. Franje Asiškog. Stoga, evo nekoliko ulomaka iz njegova životopisa, kojeg je napisao sv. Bonaventura...
"Poniznost, čuvarica i ures sviju kreposti, u velikoj je mjeri ispunjala čovjeka Božjega. Prema vlastitom sudu nije bio ništa drugo nego samo grešnik, iako je doista bio zrcalo i sjaj svekolike svetosti. Na njoj je nastojao izgraditi samoga sebe. Kao mudar graditelj ju je postavio kao temelj, a to je naučio od Krista. Govorio je kako je Sin Božji zato sišao s uzvišenog Očeva krila u našu bijedu kako bi on, Gospodin i Učitelj, i primjerom i riječju naučavao poniznost. Zbog toga je kao Kristov učenik nastojao i u vlastitim i u tuđim očima biti bezvrijedan.
Zato je često, kad bi narod isticao zasluge njegove svetosti, kojem od braće naredio da, utuvljujući mu u uši, izgovara suprotne riječi koje ga omalovažavaju. I kad bi ga taj brat, iako protiv svoje volje, nazvao prostakom i najamnikom, nesposobnim i beskorisnim, radosna srca i lica je odgovarao: "Blagoslovao te Gospodin, predragi sine, jer govoriš najveću istinu i jer priliči da sin Petra Bernardona sluša takve riječi!"
Također, i ovo...
"Da bi ostalima postao vrijedan prezira, nije se sramio u propovijedi pred svim narodom očitovati svoje slabosti. Jedanput se dogodilo da je, pritisnut bolešću, malo ublažio strogost posta da bi ozdravio. Kad mu se tjelesna snaga donekle povratila, pravi je preziratelj samoga sebe, obuzet željom da obruži tijelo rekao: "Nije zgodno da me narod smatra isposnikom, a ja se, međutim, nasamo tjelesno krijepim."
Zato je, raspaljen duhom svete poniznosti, ustao i na ulici grada Asiza pozvao narod te je s mnogo braće, koju je doveo sa sobom, svečano unišao u veliku crkvu. Svezavši uže oko vrata, naredio je da ga gola, samo u gaćama, naočigled svima odvuku do kamena na koji su običavali stavljati zločince da ih kazne. Iako bijaše grozničav i iscrpljen, uspeo se na taj kamen i s velikim žarom srca propovijedao u vrijeme oštre studeni. I dok su ga svi slušali, naglašavao je kako ga se ne smije slaviti kao duhovna čovjeka, nego ga, štoviše, treba prezirati kao putena i proždrljiva."
" Kad su ga tako jednom zgodom pitali koga treba smatrata istinski poslušnim, kao primjer je uzeo usporedbu s mrtvim tijelom. "Uzmi - reče - mrtvo tijelo i stavi ga gdje hoćeš. Vidjet ćeš da se neće protiviti zato što je maknuto, neće mrmljati zbog smještaja, neće prigovarati zato što je ostavljeno. Bude li postavljeno na učiteljsku stolicu, neće uzdići pogleda, nego će ga spustiti. Zaodjene li ga se grimizom, obuzet će ga dvostruko bljedilo. Takav je - reče - uistinu poslušan, jer ne prosuđuje zašto je maknut; ne mari gdje će biti smješten; ne zahtijeva da ga se premjesti; kad je promaknut, sačuva uobičajenu poniznost; što ga se više časti, smatra se još nevrednijim."
Ulomci iz životopisa preuzeti su sa stranice hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda - http://www.ofm.hr
Eto, nekoliko primjera poniznosti sv. Franje. Ovaj me svetac uvijek duboko gane, kada god nešto o njemu pročitam... Ako je on držao da je bijednik - što sam tek onda ja?
