Budući da sam sada u 17. tjednu duhovnih obnova sv. Ignacija Loyolskog (prilagođenih za "svakodnevni" život), za vrijeme razmatranja večeras došla mi je misao da bih trebao napisati ovo o nevjerojatnom žaru vjere koju je sv. Ignacije tako vjerno i tako jednostavno baštinio u svom duhovnom dnevniku...
Njegov dnevnik nije nekakav uzvišeni književni zapis, već nekoliko rečenica kojima je bilježio svoje iskustvo na papiriće. I to mu je bilo dovoljno.
Evo nekoliko izvadaka iz prijevoda originala njegova Duhovna dnevnika , prvi tjedan:
"1. ulazak u biranje
+Naša Gospa
1. Subota (blagdan Svijećnice, 2. veljače 1544.) - U misi obilje pobožnosti sa suzama, uz sve veće pouzdanje u našu Gospu. I tada čitav dan sklon više prema baš ništa."
"2. Nedjelja (3. veljače) - Isto, i tada i čitav dan više prema baš ništa"
"Naša Gospa.
3. ponedjeljak (4. veljače) - Isto, i uz još druge osjećaje, i čitav dan više prema baš ništa, a navečer neka jako srdačna odanost našoj Gospi, s puno pouzdanja."
"Naša Gospa.
4. utorak (5. veljače) - Prije mise, u njoj, i poslije nje oblije pobožnosti, suze, i zbog njih tolikih bol očiju. Vidio Majku i Sina, milostive da se zauzmu kod Oca. tada i čitav dan postojan i potican više prema baš ništa. A podvečer nekako osjetio ili vidio našu Gospu, milostivu da se zauzme."
Koliko me tada taj svetac oduševio, riječima opisati ne mogu!
Kada sam prvi put pročitao ovo, slomljena sam srca zaplakao pred otvorenom knjigom. Sv. Ignaciju je bilo dovoljno samo nekoliko kratkih crtica koje je napisao za sebe da bi imao potpunu vjeru i predanje Gospodinu.
Ostao sam posramljen pred svojim, odjednom nerazumnim, zahtjevima za Gospodina. Dok sam ja tražio nekakve fabuloznosti u iščekivanju vanrednih čuda, sv. Ignacije je plakao pred osjećajem pobožnosti i puzdanja u Gospu.
Nije li to i odgovor na sva čeznutljiva pitanja onih koji govore: "A gdje je bio Bog kada sam ga trebao?"
...
A gdje sam bio ja? U suzama zbog Njegove ljubavi?
*sigh*
zasigurno ne...
Post je objavljen 09.02.2007. u 23:13 sati.