Svantevid

Ni Grci ni Rimljani nisu poznavali maslačak. Pretpostavka je da su je u Evropu donijeli barbarski narodi. U XVI. stoljeću liječnici su joj priznali diuretička svojstva, otada se probudio interes za tu biljku. U narodu ga još zovu: gorko zelje, konjska žućenica, talijanska salata, popovo gumance, mliječnjak, radič, regrat, žućenica, trava od groznice, žuti dimac, žućnjak. Na francuskom se zove «pissenlit» što znači-mokri u krevet. To ime je dobio jer je odličan diuretik. Pospješuje izlučivanje mokraće, otklanja sve zastoje, otrovne tvari iz tijela, pročišćava organizam, potiče znojenje.

Životinje koje slobodno šeću na ispaši traže ga po poljima, a seoska domaćinstva koja drže kuniće obilato ih hrane maslačkom. U svako proljeće ljudi sa nožićem u ruci kreću u berbu maslačka. Svoje košare pune lišćem mladog maslačka. Svrstavamo ga među samoniklo bilje, stoga je kao takav jako cijenjen u našem kraju. Rado je viđen na našim trpezama za proljetnih dana. Može se jesti na salatu pomiješan sa zelenom salatom i sitno sjeckanim komadićima pancete. Salatu je dovoljno začiniti sa malo maslinova ulja i sokom jednog limuna. Poslije takve salate čovjek se osjeća izvanredno jer maslačak pročišćava organizam nakon zime. Za jelo se beru mladi listovi prije nego što biljka procvjeta, kada su najmekši i najukusniji. Lišće se može kuhati i pripremati kao blitva i špinat. Kod nas se jede kuhana podulje uz kuhana jaja utvrdo. U pazijama koju rado jedemo obavezno je prisutna. Posve je bezopasan ako se uključi u normalnu prehranu.