Svantevid

I dok u ovo doba, u Izraelu npr. cvjetaju grmovi mimoza, u našim krajevima šumarci su još uvijek sivkasti, nabrekli od nestrpljivih pupova koji svakako znaju da je došlo proljeće ali čekaju onaj znak neba s kojim će otpočeti simfonija behara duž proplanaka.
Jedini nepoćudni među svima, kojem strpljivost nije vrlina, svojim je cvatom zazlatio šume Vivaldijevom uvertirom.
Drijenak (drijen, dren, drenina, drenjina), opunomoćen svojim dobrim glasom o dobrome zdravlju i dugovječnome životu, cvjeta, kako samo on može cvjetati, ne oponašajući nikog u svome okruženju.
Čim ga ugledam, znam da je dosanjani proljetni dan stigao i neka nova nada obišla je svijetom.
Odmah se prisjetim djetinstva i drijenkovog drvca koje je raslo u vrtu ispred naše kuće. Žilavo je bilo to drvo, a na oko tako krhko i slabunjavo. Raslo je nekom pretkovom rukom posađeno i kroz mnoge godine nije mijenjalo svoj oblik i veličinu. Sve je moje dječje nepodopštine podnosilo (čemu sam se često čudio). Sjećam se okusa njegovih žarkocrvenih plodova. Bili su strašno primamljivi no već na prvi ugriz, rezak i trpak okus crtao bi grimase po dječjem licu. Stari djed (točnije mamin tetak) hvalio ga je i slavio, ističući njegovu ljekovitost, zahvaljivao bi mu na otklanjanju probavnih smetnji i naravno, u jesen bi sačuvao drijenkove plodove u najfinijoj komovici. Starinska staklena posuda gledala me s ormara kako kakva relikvija. Ponekad sam i ja poželio taj rubin sa ormara, i nakon moljakanja bilo mi je udovoljeno (u ljekovite svrhe naravno ;-) Okus drijenka natopljenog rakijom bio je tada posve drugačiji. Peckao je po usnama i mirisao čarobno. Vjerovao sam da konzumiram čudotvorni bombončić od kojeg ću u zdravlju doživjeti barem tetkove ponosne godine. Teče (tako sam ga zvao) je naravno uvijek ulovio prigodu za koju svoju poučnu priču. Naslušao sam se tako raznih koje je sipao iz rukava. U njima nije bilo vukodlaka ni čarobnjaka, usnulih princeza, on je volio oblikovati i prispodobiti sjećanja iz svoje mladosti u poučne anegdote. Šteta da sam tada bio premalen da ih sve zapamtim.
Teče i njegov drijenak nakako su zajedno otišli još davnih dana. U mom vrtu, na onome mjestu, danas raste samo velika uspomena. Ne znam kome je to drvce zasmetalo o naletu idejnih zahvata izmjena životnog prostora? (inače, dijenak može živjeti i 200 godina!)
Već godinama planiram oživjeti te uspomene sadnjom nove mladice, ali je to danas teško nabavljiva sadnica. Dugo mi je trebalo da odustanem od pikiranja šibe u rahlu zemlju, jer se ne razmnožava reznicama (Ili možda ipak može? Ne, nemojte me izazivati, taman sam odustao!).
Preostaje mi, barem za sad, uživati u pogledima na ona mjesta (sve rijeđa, na žalost, jer su mnogi dijenkov grm ispred svojih kuća odavno zamijenili lijepom ali samo lijepom uvoznom forzicijom) gdje on još pršti svojom zlatnom krošnjom i potiče ovaj svijet na ljepotu, zdravlje i dug razuman
život...

Da je i maslačak jestiv, nije ništa novo i nepoznato.
Njegove mlade proljetne izdanke najlakše je pronaći i iskopati na svježim livadnim krtičnjacima.

Radič (kako ga zovu u mom kraju), odličan je u kombinaciji sa sortnim crvenim radićem i običnom salatom, začinjen maslinovim uljem i limunom.





Ako još uvijek ima onih koji misle kako je to "gorka biljka rezervirana samo za ekstremne travopase", propuštaju na žalost užitak zdrave i ukusne hrane i priliku korisnog proširivanja prehrambenih navika...

Najljepša hvala mojim Kranjcima!