Svantevid

04.10.2005., utorak

Jabuka

Jabuka jedna neobrana još se drži na grani. Tako je zrela, tako je sočna, da oči naprosto mami. Nitko ne gleda opalo voće, nogama gaze po njemu. I svi se upinju, svi imat hoće tu sladost osamljenu. Palo je lišće, pale su kiše i snijeg već po njoj pada. A ona blista u goloj krošnji k'o sunce iznad grada. O što li misli u svojoj ljepoti, ta zavisti crvena meta? Možda se njena nebeska rumen doziva utrobe cvijeta? Penju se djeca, klipaju starci, vjetru se rose zubi. Još nitko ne prođe a da se na nju, kamenom ne baci grubim. I svijet se kupi, rukave suče, "Tresite!"-naređuju vlasti. A ona stoji, žarom boji, niti ne misli pasti. Padoše sjekire, padoše riječi, uz krik se stropošta deblo. I gle, sve oči padoše k zemlji, a jabuka padne u Nebo Enes Kišević (zbog čega poezija?)

- 14:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.