Zahvaljujući Helix koja je na svome blogu podjelila uspomene svojih igraćih karata odmah sam se sjetio starih djedovih "madžarica"
Nisam ih vidio gotovo još od djetinstva! Bile su na tajnovitome mjestu, predviđenom za očuvanje starih uspomena. Zabljesnule su preda mnom u svoj svojoj mističnoj šarenilosti, izvanjski možda trošne al nepotrošene snagom unutarnjeg kazivanja trenutno su mi vratile slike djetinstva.
Koliko je samo ruku promješalo njihov špil?
A one su sada kao i onda nekoć govorile samo o beskonačnoj igri života, poredanoj u nekom aktualnom pravilu, proricavši šutke hihotale se tajno i prpošno pod snopovima onih vještijih.
Meni su, onda, kao i sada otkrile tu tajnu, možda zato što nikada nisam znao kartati, ali uvijek sam znao, vidjeti karte...
Uostalom pogledajte i vi...
poleđina karata
|